THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE, 6. XI., PFAFF

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE Ž2=6. XI. 1997. Ž3=Neproduktivna fiksacija na lupeške države "Najnovija provokacija Sadama Huseina opet postavlja problem - a riječ je zaista o problemu - washingtonske preokupacije 'lupeškim državama'. 'Suprotstavljanje' tim neprijateljima koje je lako osuditi čovjeku daje osjećaj zadovoljstva, no njime se mnogo ne postiže", piše William Pfaff. "Sadam Husein trajao je dulje od Georgea Busha te bi mogao trajati dulje i od Billa Clintona. Godine 1996. on je zadnji put prkosio Clintonu, poslavši svoje vojnike u irački Kurdistan da unište skupu operaciju CIA-e. Amerika je u znak osvete bacila nekoliko raketa, ali bez praktičnog učinka. Moralizirajuća politika spada u američku tradiciju. Prije sto godina, neprijatelj je bila papistička imperijalna Španjolska. Prosvijećene i ponosne na svoj napredak, Sjedinjene su Države napale Kubu i osvojile Filipine. Zatim su srušile neovisnu republiku koju je osnovao filipinski oslobodilački pokret te su u sljedeće dvije godine potrošile više novca i života nego u samom španjolsko-američkom ratu, i to u svrhu gušenja filipinske pobune protiv američkog kolonijalizma. Kuba je zatim prisiljena da uključi u svoj ustav pravo Sjedinjenih Država da posreduju u kubanskim unutarnjim poslovima. To je trajalo sve do 1934. Drugi je svjetski rat moralizirajućem pristupu međunarodnim odnosima dao novu dimenziju, budući da su nacizam i staljinizam pretvorile u stvarnost stvari koje su prije bile nezamislive u ponašanju država. Od tada, sukobi s diktatorima imaju tendenciju biti pripojeni toj povijesti, pa je tako George Bush osudio Sadama Huseina ne kao surovog diktatora već kao 'novog Hitlera'. Sve to otežava distanciranje od 'lupeških država', čak i kad miješanje u njihove poslove donosi gubitke ili je apsurdno. Blokade i embarga lupeškim državama služe uglavnom tome da se obične ljude u tim državama prisili na patnju, dok se diktatori, njihove obitelji i njihove sigurnosne snage goste i vesele kako im je drago. Sadam je pokazao svoju sposobnost da dobije ono što želi, na račun svojeg naroda, bez obzira na reakciju Washingtona ili Vijeća sigurnosti. Iranske mule i neumorni Fidel Castro vjerojatno su dobro profitirali od washingtonskog neprijateljstva. Izborna politika Sjedinjenih Država čini stanje još zamršenijim. Kubanski lobi, u kojem neki vođe čini se razmišljaju da osobno preuzmu Kubu, već mnogo godina manipulira Kongresom i predsjedničkim kandidatima. Izraelski lobi ima živahan interes u postojanju i ozloglašenosti lupeških država, jer bi bez njih javna američka potpora Izraelu mogla izblijediti. No ipak, može li itko ozbiljno tvrditi da 40 godina američke blokade Kube, države čiji vođa zasigurno zauzima beznačajno mjesto u svakom modernom moralnom bestijariju, koristi američkom narodu? Najbolje što se o toj blokadi može reći jest da su svi igrači hladnoga rata bili ozbiljno prestrašeni kad je Kuba nakratko pretvorena u sovjetsku bazu nuklearnih raketa. To je možda bilo donekle korisno. Kakvoj svrsi služi 20 godina neprijateljstva prema Iranu? Radi se o američkoj osveti za poniženje, izazvano velikim američkim miješanjem u iranske poslove. Što se tiče sponzoriranja terorizma, to je oružje slabih. A mladi su islamski fanatici, sa svojim kalašnjikovima i plastičnim eksplozivom vjerojatno svoj posao naučili u Afganistanu, pod sponzorstvom CIA-e. (Upozoreni da bi Sjedinjene Države mogle izazvati poslijeratni kaos u Afganistanu i šire, i to sponzorstvom ekstremističkih elemenata, viši je dužnosnik CIA-e rekao jednom mom poznaniku: 'Ja se ne bavim izgradnjom nacije'.) Istaknuti vojni povjesničar sir Michael Howard nedavno je pisao o informacijama koje su sad dostupne u sovjetskim dokumentima. Radi se o tome što se zaista događalo u hladnom ratu. Sovjetsko je gospodarstvo padalo od sredine šezdesetih nadalje. Jedina prednost Sovjetskog Saveza bile su nuklearne rakete, koje nisu imale obrambenu važnost, budući da Zapad nije namjeravao napasti, a ni napadačku, u usporedbi s prenaoružanim Zapadom. Sir Michael pita: 'Što bi bilo da su Sjedinjene Države sedamdesetih i osamdesetih godina igrale na sovjetsku slabost, a ne na sovjetsku snagu; što bi bilo da je Amerika održavala vjerodostojnu minimalnu snagu za zastrašivanje, a zanemarila sovjetsko pokazivanje neupotrebljive nuklearne snage; što bi se dogodilo da su Sjedinjene Države protumačile sovjetski potez kao blefiranje?' Na to hipotetično pitanje nije moguće odgovoriti; no, kao što sir Michael dodaje: 'Američko javno mnijenje, gonjeno od svake stranke koja se tome protivila, vjerojatno bi zaključilo da takva politika ne dolazi u obzir'. To je, bojim se, također razlog zbog kojeg će se američke kampanje protiv lupeških država nastaviti, bez obzira na to kako neplodonosne one bile. Washington treba lupeške države, dok one, uglavnom, od washingtonske pažnje imaju dosta koristi." 070244 MET nov 97