OBRAZLOŽENJE PRIJEDLOGA SPORAZUMA O POSEBNIM ODNOSIMA RH I FBIH

ZAGREB, 5. studenoga (Hina) - Objavljujemo "Obrazloženje prijedloga Ugovornog sporazuma o posebnim odnosima između RH i Federacije BiH i Sporazuma o uspostavljanju međudržavnog Vijeća za suradnju između RH i BiH", u kojem je, kao popratnom tekstu nacrta dvaju dokumenata, objašnjen političko-pravni okvir i svrha sklapanja predloženih sporazuma: OBRAZLOŽENJE prijedloga Ugovornog sporazuma o posebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine i Sporazuma o uspostavljanju međudržavnog Vijeća za suradnju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine Nakon najnovijeg razvitka situacije u Bosni i Hercegovini, te razgovora koje je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman vodio s izaslanstvom Bosne i Hercegovine i Federacije BiH u Splitu 6. kolovoza o.g. te s američkim izaslanstvom na čelu s veleposlanicima Gelbardom i Holbrookeom, stekli su se uvjeti za ugovornim reguliranjem odnosa između Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju sporazuma iz Washingtona i Daytona, u cilju oživotvorenja funkcioniranja hrvatsko-bošnjačke Federacije i uspostavljanja posebnih odnosa s Republikom Hrvatskom. Također je predviđeno usvajanje Sporazuma o uspostavljanju međudržavnog Vijeća za suradnju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prijedlogom ugovora o "posebnim odnosima" Republika Hrvatska ispunjava i dio obveza preuzetih na spomenutom sastanku u Splitu, na kojem je u zajedničkoj izjavi dogovoreno, između ostalog, da će se "radi unapređenja suradnje, temeljem postojećih sporazuma, do 1. rujna 1997. godine razmijeniti nacrt sporazuma kojima će se urediti odnosi između RH i BiH i osnovati Vijeće za suradnju dviju zemalja i nacrt sporazuma o osnivanju Vijeća za suradnju RH i Federacije BiH, koji će definirati posebne ugovorne odnose u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, Daytonskim i Washingtonskim sporazumom, Deklaracijom iz Sintre i zaključcima Ureda Visokog povjerenika". Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, uzrokovanog jugokomunističkom i srpskom agresijom, kojoj se hrvatski narod prvi organizirano suprostavio, vođeni su dugi i često neplodotvorni razgovori pod okriljem Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji radi pronalaženja rješenja ove najsloženije krize u suvremenim međunarodnim odnosima. Međunarodna zajednica je tada najčešće nudila rješenja koja su išla od uvažavanja stanja stvorenog ratom i posljedicama agresije. Tek je Washingtonskim sporazumom, kojem su prethodili pregovori u Beču i Bonnu 1994. godine, postignut veliki napredak kojim je okončan hrvatsko-muslimanski sukob i utvrđeno osnivanje hrvatsko- bošnjačke Federacije. Kao integralni dio ukupnog dogovora usuglašen je i "Prethodni sporazum o načelima i osnovama uspostavljanja konfederacije između RH i Federacije BiH". Taj sporazum o konfederaciji predviđa uspostavljanje zajedničkog tržišta i suradnju na nizu područja, kao i usklađivanje internog zakonodavstva i zaključivanja sporazuma o carinskoj uniji, monetarnoj uniji, te obrambenim aranžmanima. Kao što je više puta javno istaknuto, za hrvatsku državu i hrvatski narod u cjelini, Washingtonski sporazum je značio povijesni izazov, a ostvarenje Federacije i Konfederacije, osim toga što je to u interesu hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda, odražavao je i interes zapadnog svijeta, osobito Europe, ali i islamskog svijeta. Tim Washingtonskim sporazumom Hrvatska se ponovno potvrdila kao nezamjenjivi čimbenik ostvarenja, ne samo mira na prostoru bivše Jugoslavije, nego i trajnog suživota hrvatskog i muslimansko- bošnjačkog naroda u Federaciji BiH, te razvijanja trajne suradnje između RH i Federacije BiH. S obzirom na to da bi u Federaciji malobrojniji hrvatski narod mogao biti izložen majorizaciji brojnijeg muslimanskog naroda - na što su upućivala sva dosadašnja iskustva, kako ona iz razdoblja prije tako i poslije raspada bivše Jugoslavije, bez obzira na ustavna jamstva ravnopravnosti - to su Hrvati jamstvo svoje budućnosti mogli vidjeti samo u dosljednom kantonalnom uređenju Federacije, i u konfederalnom ili posebnom povezivanju s Hrvatskom. Kao što je poznato, Washingtonskim sporazumom nije zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini, niti je uspostavljeno cjelovito rješenje ove krize. Tek su promjenom strateške situacije do koje je došlo nakon hrvatskih vojnih uspjeha, stvorene pretpostavke za mirovnu inicijativu zemalja članica "Kontaktne skupine" pod vodstvom SAD, slijedom čega je zaključen Daytonski sporazum, potpisan u Parizu 15. prosinca 1995. godine. Tim sporazumom, kao rezultatom dugotrajnijih pregovora, u kojima je opet Hrvatska u završnici imala presudnu ulogu, osigurani su i hrvatski i bošnjačko-muslimanski strateški interesi. Njime je zajamčena opstojnost i ravnopravnost hrvatskog naroda kao konstitutivnog naroda u cijeloj BiH, i posebno u hrvatsko- bošnjačkoj Federaciji, na osnovama Washingtonskog sporazuma o oživotvorenju Federacije i njezinoj posebnoj, tijesnoj povezanosti s Hrvatskom. U Daytonskom sporazumu izričito je navedeno da entiteti, tj. i Federacija BiH, "imaju pravo uspostaviti posebne paralelne odnose sa susjednim državama u skladu sa suverenošću i teritorijalnom cjelovitošću BiH". Predviđeno je i pravo svakog entiteta na sklapanje sporazuma s državama i međunarodnim organizacijama uz privolu Parlamentarne skupštine. Ovim pitanjima bavilo se i Upravljačko tijelo Vijeća za provedbu mira, koje je - na ministarskom sastanku održanom u Sintri 30. svibnja 1997. godine - u Političkoj izjavi utvrdilo, pored ostalog, da "ugovori kojima se uspostavljaju takvi odnosi važni su za lakše uspostavljanje veza među ljudima i drugih veza, kao i za poticanje suradnje i integracije u regiji". Razvitak prilika u Bosni i Hercegovini, posljednjih mjeseci, u čemu su hrvatski predstavnici iz BiH i RH stalno davali konstruktivan doprinos nizom konkretnih primjera, ipak nije ni po ocjeni međunarodne zajednice stabilizirao mirovni proces u cjelini. Ovakvo stanje prouzročilo je i rasprave o valjanosti i provedivosti Daytonskog sporazuma, sve do posljednjih ocjena da je rješenje moguće jedino povećanjem izvršnih ovlasti Visokog predstavnika, uspostavljanjem dugotrajnog protektorata u ovoj zemlji, ili novim Daytonom na kome bi se moglo raspravljati čak i o podjeli Bosne i Hercegovine. Problemi u uspostavljanju hrvatsko-bošnjačke Federacije, sve do otvorenih terorističkih napada i brojnih ubojstava Hrvata u Srednjoj Bosni, ukazuju da je ugroženost opstojnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini pitanje od najvišeg hrvatskog nacionalnog interesa. Hrvatska zbog preuzete i nametnute joj odgovornosti za rješenje bosanske krize u spomenutim međunarodnim sporazumima, a posebno i zbog geopolitičke povezanosti s BiH ne može biti nezainteresirana za događanja u BiH, koja dovode u pitanje sudbinu hrvatskog naroda. To je, osim toga i ustavna obveza hrvatske države, a i moralna obveza cijelog hrvatskog naroda. Zato je stanovište Hrvatske bilo, a sada je to uvjerenje dodatno potvrđeno, da treba provesti i slovo i duh Sporazuma iz Daytona, ali i Washingtonskog sporazuma, jer se samo time jamči budućnost hrvatskog naroda u BiH, i stvaraju pretpostavke za uspostavu trajnog mira i novog međunarodnog poretka u tom području. U takvoj situaciji, u zadnje vrijeme i američki predstavnici počeli su se ponovno pozivati i na Washingtonski, a ne samo Daytonski sporazum. To se očitovalo u razgovorima u Splitu 6. kolovoza s posebnim izaslanicima predsjednika Clintona, g. Gelbardom i g. Holbrookeom, a također u pismu kojeg je predsjednik Clinton 8. listopada 1997.g. uputio predsjedniku Francuske Jacquesu Chiracu, kao domaćinu sastanka na vrhu Vijeća Europe. U pristupu izradi prijedloga o posebnim odnosima Hrvatska se koristila, kao uzorom, iskustvom zemalja Beneluksa. Naravno, pritom smo u najvećoj mjeri nastojali uvažiti sve razlike u općem, gospodarskom i socijalnom razvitku, te razini problema u usporedbi s interesima odnosa RH i Federacije BiH. Kao ključno polazište, uzeli smo u obzir dugotrajno iskustvo ovih zemalja u razvitku procesa međusobne integracije, uključivo i ono o ograničenjima koja su bila određena posebnim nacionalnim interesima. Također i ono o ulozi zajedničkih tijela koja nisu preuzela nadležnosti nacionalnih parlamenata, ne dovodeći u pitanje suverenitet svake od zemalja pojedinačno. RH smatra da su ova iskustva iz beneluške integracije primjenjiva i u načinu stvaranja posebnih odnosa između Hrvatske i Federacije BiH. Polazeći od političko-pravnog okvira utvrđenog Washingtonskim i Daytonskim sporazumima, te iskustava u stvaranju zajednice zemalja Beneluksa, Republika Hrvatska predlaže nacrt Ugovornog sporazuma o posebnim odnosima između RH i Federacije BiH, svrha kojega je slijedeća: Prvo, pospješiti razvitak unutrašnjih odnosa u Federaciji BiH, radi prevladavanja osobito onih problema koji se negativno odražavaju na opstojnost hrvatskog naroda u BiH, te na stvaranje uvjeta za trajni suživot hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda; Drugo, pristupiti postupnoj uspostavi posebnih odnosa između RH i Federacije BiH u kojima će doći do stvaranja: a) monetarne unije, a sve u ovisnosti od općih i gospodarskih uvjeta, te poštivanja posebnih interesa RH i Federacije. U okviru predloženog Ugovora, stranke se trebaju dogovoriti i sklopiti sporazum, u formi posebnog aneksa, o pristupu Jadranu i korištenju luke Ploče, te prolasku kroz Neum. U tome RH očekuje pozitivan odnos, i djelatno angažiranje Federacije BiH u pregovorima o definiranju posebnih odnosa, a također i punu i djelatnu potporu glavnih čimbenika međunarodne zajednice. Ono što zadire u pitanja posebnih odnosa, temeljem Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, vrlo su važna pitanja mira, stabilnosti i budućnosti ovog područja, čemu RH prilazi s najvećom odgovornošću, zbog vlastitih nacionalnih interesa, ali i uvažavajući interese bošnjačko-muslimanskog naroda, te gledišta i interese međunarodne zajednice. Istodobno, uz Ugovorni sporazum o posebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije, predlažemo i Sporazum o uspostavljanju međudržavnog Vijeća za suradnju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Uspostavljeno Vijeće za suradnju po tom Sporazumu bavilo bi se uglavnom pitanjima iz međunarodnih odnosa, suradnjom s međunarodnom zajednicom u obnovi i razvitku, rješavanjem pitanja sukcesije bivše SFRJ, te drugim pitanjima od zajedničkog interesa. Uvjereni smo da bi prihvaćanje prijedloga Ugovornog sporazuma o posebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine, te Sporazuma o uspostavljanju međudržavnog Vijeća za suradnju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine značilo najsnažniji prilog uspostavljanju odnosa pune i konstruktivne suradnje hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda unutar Federacije, a također i stabilnosti Bosne i Hercegovine čemu teži čitava međunarodna zajednica. Time bi se nedvojbeno postigla puna stabilnost i mir ne samo u Bosni i Hercegovini nego i otklonile zapreke uspostavljanju novog međunarodnog poretka u ovom dijelu Europe. (Hina) pp dh 051659 MET nov 97