RFI - 3. STUDENOGA, CEROVIĆ O CRNOJ GORI NAKON IZBORA

Ž1=FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI Ž2=3. XI. 1997. Stanko Cerović u dossieru današnje emisije govori o smanjenju političke napetosti u Crnoj Gori: "Samo prvoga dana nakon pobjede Mila Đukanovića na izborima u Crnoj Gori, situacija je sličila uobičajenoj nakon izbora u bilo kojoj zemlji. Pobjednici su malo slavili, a pobijeđeni su bili snuždeni. Sam Đukanović nije davao trijumfalističke izjave, njegov protivnik Bulatović također se nije pojavljivao, ali je stavio do znanja da će izbore priznati i da nema važnijih prigovora. Onda ga je Milošević pozvao u Beograd i počela je velika kampanja za poništavanje izbora. Političke strukture bliske vlastima i svi službeni mediji u Beogradu pokrenuli su kampanju koja se po stupnju laži i zlonamjernosti, i po jezi koju je izazivala, može usporediti samo s najgorim razdobljima razbijanja Jugoslavije, otprilike kao uoči početka rata u Bosni. Udarna emisija na televiziji i radiju posvećena je izdaji Jugoslavije, uroti ustaša, balista, islamskih fundamentalista u Crnoj Gori protiv srpskoga naroda, potpuno bez ikakve veze s realnošću, samovoljno izabran beskonačan niz laži, opravdan jedino vrlo jasnom željom da se izazovu sukobi u Crnoj Gori. Sve je to sličilo krvavim obračunima, samo što je sada ipak kontekst bio drukčiji. Milošević, vrlo slab u Beogradu, bez potpore u narodu, bez svemoćne armije, pod nadzorom i pritiskom međunarodne zajednice. Propaganda i prijetnje su zvučale zlokobno, ali prazno - više kao blef. U samoj Crnoj Gori stanje je bilo vrlo mirno, čak ni manifestacije za poništavanje izbora nisu okupljale mnogo ljudi i oni su izgledali jadno i nemoćno, nešto kao žrtve koje je poslao Milošević, ne toliko da sruše vlast nego da svojim stradanjem dovoljno zamute situaciju u Crnoj Gori, tako da on može pregovarati s Đukanovićem s pozicije snage, iako ovakve žrtve mogu doduše izazvati katkada veliko zlo. Tko je zaboravio, mogao se podsjetiti na način na koji je rušena Jugoslavija i kako su izazivani ratovi u pojedinim republikama, kao smišljeno nasilje i organizirana pljačka, uz propagandnu tvrdnju da je u tijeku građanski rat. I da nije Milošević ovako oslabljen, kao sada u Srbiji, sigurno je da bi u Crnoj Gori vidjeli reprizu bosanskih zločina. Tko je zaboravio, mogao se podsjetiti i da bi prije nego ikoga - kad bi doista bilo pravde za zločine u jugoslavenskim ratovima - trebalo osuditi jednu gomilu novinara koji na najmanji mig vlasti, sigurni u kafanama i redakcijama, svim silama guraju ljude na obračune. Te na kraju, tko nije shvatio promatrajući političare koji vode Srbiju već deset godina, taj je mogao vidjeti u Momiru Bulatoviću i onima koji ga okružuju ovu neobičnu pojavu, sve češću u modernoj politici, beskruplozne, neodgovorne pojedince koji hladnokrvno upotrebljavaju bilo kakva sredstva da unište vlastito društvo, kao da se igraju na kompjutorima, bez ikakva rizika za same sebe. Bulatović je i prije bio slab pred Miloševićem, ali je nekako izbjegao da ga ovaj gura u veliko zlo, osim u rat oko Dubrovnika. Sad je potpuno potonuo i čak u nekoliko dana skoro ništa nije propustio iskušati ne bi li izazvao kaos i sukobe u Crnoj Gori. Kontrast je zaista neobičan. Milo Đukanović, njegov protivnik na izborima, s kojim je zajedno počeo političku karijeru prije nekoliko godina, napravio je još spektakularniji preokret, ali u pozitivnom smjeru. Ako je na početku njihove karijere bilo teško uočiti razliku između Milo-Mira - kako su ih skupa zvali - sad nije moguće zamisliti dva različitija čovjeka i političara. Koliko se Bulatović pretvorio u Miloševićeva poslušnika i sljedbenika njegove politike, toliko se Đukanović uzdigao ne samo do najozbiljnijega Miloševićeva protivnika koji sad postoji u Jugoslaviji nego do političara sa smislom za pozitivne reforme kome možda nema para na ovom dijelu Balkana. Sada se čini da je ovu rundu sukoba s Miloševićem Đukanović dobio. Pokušaj rušenja vlasti izazivanjem pobune, na vruće, odmah poslije izbora, dok su gubitnici ogorčeni, a vlast još nije stabilna - to je po svoj prilici propalo. Za to treba zahvaliti Miloševićevim slabostima i pritisku međunarodne zajednice, ali i vještom držanju Đukanovića. On nije davao znake straha, ali nije nastupao ni oporo, nije popuštao pod prijetnjama i pritiscima, ali nije bez potrebe vršio pritisak na Bulatovićeve pristaše. Točno je ocijenio da su većina tih pristaša obični glasači, ni potkupljeni, ni ekstremisti, koji glasuju po svom uvjerenju i imaju pravo biti u krivu, ali koji neće slijediti ekstremizam malih grupa, uglavnom Šešeljevih radikala, koji su ostali aktivni oko Bulatovića. Bilo bi zapravo normalno da se država brani i jačim sredstvima od ovakvih napada, naročito kada se pokazalo da ekstremisti pokušavaju izazvati sukobe s Muslimanima i Albancima, koji su inače ostali vrlo diskretni i povučeni, ali se pokazalo da će se i bez toga Milošević zaustaviti. Moguće je da je Momir Bulatović, što je vrijeme više odmicalo bio svjesniji da ga ova vrst krvave zabave, koja nije njemu u prirodi, vodi u slijepu ulicu. U tijeku ovih sukoba vidjelo se još nešto. Da neće biti pomirenja između Đukanovića i Miloševića. Izvan Beograda to izgleda manje važno, ali su vjerojatno u pravu promatrači u Beogradu koji ocjenjuju da je ovo najteži izazov s kojim je dosad Milošević bio suočen. Iznutra, u maloj Jugoslaviji, suočen je s čovjekom koji mu je otkinuo djelić stvarne vlasti, koji ne pokazuje namjeru da odcjepljuje Crnu Goru, ali koji vrlo ofenzivno ustraje na promjeni politike u Srbiji. Koliko je vidljiva panika kod Miloševića, toliko je uočljivo da beogradska oporba odavno, ako je ikad, nije u tolikoj mjeri podupirala nekoga kao Đukanovića. Drugim sredstvima, sigurno bez otvorenog nasilja i zazivanja međunarodne zajednice, sukob između Đukanovića i Miloševića će se nastaviti onoliko dugo dok su obojica na vlasti. Sukob ne može biti zaobiđen jer Đukanović već predstavlja u politici sve ono što Milošević vidi kao smrtnu opasnost za svoj opstanak. Privatizacije u privredi, otvaranje medija, poštivanje međunarodnih ugovora, uključivanje u sve međunarodne stukture, uključujući bezrezervnu suradnju s haaškim sudom. U svakom od ovih područja Đukanovićevi izbori su definitivni i potpuno su protiv Miloševićevih. Zato kovanje urota i smicalica neće prestati. Zbog nekih glupih propisa u Crnoj Gori, poraženi predsjednik ostaje na položaju još dva i pol mjeseca. To je vrlo nezdrava situacija. Zatim dolaze parlamentarni izbori u Crnoj Gori, na kojima će biti odmjerena zrelost svih stranaka i cijeloga društva u Crnoj Gori, a nije nimalo sigurno da je ono sposobno slijediti dinamiku svog novog predsjednika. Izbori također u Srbiji, u međuvremenu; sve u svemu, previše je nestabilna situacija i previše prikladna za one koji pod svaku cijenu hoće spriječiti obnovu i stabilizaciju društva u ovom dijelu Balkana. Tako je već godinama i činilo se da se zakon nesreće i neuspjeha doslovno okomio na ove narode. Sada da završimo sa zapažanjem, da je već dosadašnja akcija Đukanovića ubacila neke nove ideje u već obeshrabreno društvo, ne samo u Crnoj Gori nego i u Srbiji. Ako se te ideje razviju, to će biti gotovo kao povratak života na poprište nesreće." Ž5=(RFI) 040345 MET nov 97