THE WASH. TIMES, 22. X., KENNEY

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WASHINGTON TIMES Ž2=22. X. 1997. Ž3=Neuspjeh u pronalaženju rješenja za Bosnu "Postoje dva inteligentna načina kojima bi Sjedinjene Države mogle promicati obnovu Bosne, a zatim je tu način na koji one to čine", piše George Kenney. "Trebali bismo ili upotrijebiti punu silu da osiguramo uspjeh pomoći, ili bi trebali svesti našu nazočnost na najmanju mjeru kako bi postigli jedan cilj: sprječavanje novoga kruga rata, a pri tome bi trebali pustiti bivše protivnike da riješe stvar kako najbolje znaju. Puna okupacija i upravljanje Bosnom politički ne dolaze u obzir, a u ovom trenutku vlada odbija razmatrati podjelu po uzoru na Cipar. Na nesreću, sve između toga znači da naša sredstva bacamo u crnu rupu bez dna. Baš kao što je takozvana 'humanitarna pomoć', koju je međunarodna zajednica osiguravala za vrijeme rata, imala sve vrste nepredviđenih posljedica koje su produljile rat nakon njegova prirodnog završetka - što je uzrokovalo nepotrebne patnje i smrti - tako i pomoć za obnovu koju međunarodna zajednica danas daje ne služi svojoj navodnoj svrsi, već skupini bandita sa svih strana osigurava monopolni položaj mjesnih političkih moćnika. S obzirom da je Washington kroz posljednjih nekoliko godina upoznao bosanske vođe, kako to da vlada nije shvatila činjenicu da oni zapravo ne žele riješiti svoje probleme, bar ne one probleme koje tako pažljivo definiraju tako da to određenje odgovara američkoj predodžbi? I muslimanski i srpski vođe, a to u manjoj mjeri vrijedi i za hrvatske, imaju temeljni interes u održavanju statusa quo. Dopusti li se njima da stvaraju program obnove, Sjedinjene Države i NATO neće nikad, uvjetno govoreći, napustiti Bosnu. Promislite o tome. Iz sarajevske je perspektive, primjerice, dobra stvar to što su raseljene izbjeglice privremeno smještene u skladišta. Raseljeni stvaraju obilno sabiralište nezadovoljnika koji ovise o velikodušnosti vladajuće stranke. Ako bi se oni vratili domovima, zaposlili i vodili normalne živote, njihova bi odanost vladajućoj stranci izblijedjela. Nadalje, velik dio pomoći za raseljene prolazi kroz vladine ruke, a oni poharače sve što stignu. Rješavanje problema znači manje dodjeljivanje pomoći te stoga i manje korupcije, što bi vladajuću stranku malo izjednačilo s oporbenim strankama. Prošlog su proljeća mnogi analitičari bili iznenađeni što se naširoko očekivan pokušaj povratka muslimanskih izbjeglica nikad nije ostvario. Ove bi zime malo njih bilo dovoljno smiono da se pokuša vratiti kući, no sljedećeg će se proljeća situacija vjerojatno ponoviti. To zapravo nije tako iznenađujuće. Jednako tako, tako dugo dok međunarodna zajednica ima veliku vojnu nazočnost i nastavlja svoju politiku nagrađivanja dodjelom pomoći, i to uglavnom Muslimanima, oni postepeno jačaju dok Srbi slabe. Iscrpi li Sarajevo igru međunarodne pomoći, strpljivo izvukavši svaki peni međunarodnih darovatelja, ono bi se opet moglo latiti svojih ambicija da preuzme nadzor nad srpskim područjima, pod daleko povoljnijim budućim uvjetima. Čemu žuriti? Osim toga, pobijedi li Sarajevo Srbe u istočnoj i sjevernoj Bosni u skoroj budućnosti, u operacijama sličnim hrvatskom osvajanju svojih teritorija sa srpskom manjinom 1995., Sarajevo će se tad izravno sučeliti s Hrvatskom zbog neriješenih, kritičnih teritorijalnih pitanja. Tko će nadzirati područje Bihaća ili industrijsku bazu Banje Luke u zapadnoj Bosni? Budući da Hrvatska s Muslimanima dijeli status američkog klijenta, Sarajevo ne može još biti sigurno kako će Amerikanci reagirati na bratske razmirice, Muslimanima jednako vitalne kao i one sa Srbima. Ironično, Srbima treba nazočnost međunarodne zajednice, i to radi zaštite, budući da se, sudeći prema debaklu hrvatskih Srba, ne mogu osloniti na Srbiju budu li napadnuti. Osim toga, oni ubrzo više neće biti sposobni sami se obraniti. Tako i oni imaju interesa u ometanju međunarodnih ciljeva, barem do te mjere da uvjere NATO da mora ostati kako bi završio posao. (Pod uvjetom da se Muslimani ne usude zaobići vojnike NATO-a u napadu; neki tvrde da je to prazna nada, ali to je njihova jedina nada.) Čak i najkooperativniji srpski vođe u Bosni katkada moraju, naizgled iracionalno, povući arbitrarnu liniju nesuradnje za službene američke oči. Optimizam vlade o nadvladavanju Srba ne bi smio podcijeniti njihov očaj. Hrvati, po mnogima veliki pobjednici rata, mogu uglavnom lijepo sjediti i gledati to cjenkanje te, kad mu se onako dobro naoružani pridruže, sudjelovati u sastancima 'pomirbe' ili potpisati nove međunarodne izjave o namjerama suradnje. No iza scene, oni će nastaviti raditi po svome, odstranjujući sve tragove nehrvatskog utjecaja na njihove poslove. Vrijeme snažno radi u korist hrvatskog pripojenja dijelova Bosne koje priželjkuju. Iako se mnogima može činiti da nitko više ne mari za to kako izrazito pogrešno usmjerena može biti američka politika, pošteno je predvidjeti da će ustrajni neuspjeh da se humanitarnom pomoći postignu rezultati potaknuti istu vrst domaćih političkih bitaka kakve su obilježile prvotno oklijevanje Amerikanaca da se uopće uključe u Bosnu. S obzirom na republikanski talent artikuliranja filozofskih stavova skeptičnih prema neplaniranim posljedicama vladinih izjava za tisak, i s obzirom na važnost takve filozofije za Bosnu, samo je pitanje vremena prije nego li se vlada nađe na mukama, nesposobna da objasni svoj neuspjeh u razumijevanju bosanske stvarnosti." 230131 MET oct 97