THE NY TIMES, 21. X., CHRISTOPHER - PERRY

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE NEW YORK TIMES Ž2=21. X. 1997. Ž3=Prava misija NATO-a Bivši ministar vanjskih poslova (1993.-1997.) Warren Christopher i bivši ministar obrane (1994.-1997.) William J. Perry izlažu svoja stajališta o ciljevima i zadaćama saveza u novom razdoblju: "Prije pedeset godina ministar vanjskih poslova George Marshall pozvao je ljude Sjedinjenih Država da pridonesu izgradnji nove Europe 'ujedinjene u slobodi, miru i prosperitetu.' Naraštaji Amerikanaca podupirali su Marshalovu viziju, birajući vođe koje su predane stvaranju i održavanju najprisnijih mogućih veza između Amerike i europskih demokracija; kako starih, tako i novih. Najvažniji izraz ove predanosti je NATO savez. Vjerujemo da savez još ima glavnu odgovornost, bez obzira na to što su se političke i vojne okolnosti u Europi promijenile. Savez je doduše ispunio prvotno zamišljene zadaće svoje misije spriječivši napad Varšavskog pakta. No to nikad nije bila njegova jedina uloga. On je u sklopu Marshallove sveobuhvatnije vizije dobio tu zadaću. Marshall je zamislio demokratsku Europu predanu zajedničkom radu, umjesto sukobima, uz nezaobilaznu ulogu Sjedinjenih Država kao krajnjeg jamca tog duha suradnje. Sjedinjene Države moraju nastaviti igrati tu ulogu dok se demokratska Europa povećava, i to je razlog zbog kojega bi glasovanje Senata protiv proširenja bilo ogromna pogreška. No također, došlo je vrijeme da se ode dalje od debate o proširenju. Prihvaćanje novih članica nije jedina, nije čak ni najvažnija debata pri razmatranju budućnosti saveza. Postavlja se mnogo važnije pitanje: Što je svrha saveza?" Autori navode da savez treba prilagoditi svoju vojnu strategiju današnjoj stvarnosti u kojoj više nije primarno pitanje teritorijalne prijetnje, već opasnost od ugrožavanja zajedničkih interesa. Ti su interesi, zaključuju oni, strateški imperativ današnjice: "Te prijetnje uključuju proliferaciju oružja za masovno uništenje, terorizam, genocidno nasilje i agresija na tuđa područja, koje prijete stvaranjem velikog kaosa. Da bi se oduprle takvim prijetnjama, članice moraju biti sposobne brzo stvoriti vojnu koaliciju za postizanje ciljeva izvan teritorija NATO-a. Ta zamisao nije nova. Takva koalicija - IFOR - stvorena je u Bosni, pod savezničkim zapovjedništvom i nadzorom; druga je takva koalicija stvorena za vrijeme Pustinjske oluje te je ostavila traga na obuci i proceduri u savezu. Takve bi koalicije okupljale neke - no ne nužno i sve - članice NATO-a, a uključivale bi i države koje to nisu, ali sudjeluju u programu Partnerstva za mir, što je saveznički program uvježbavanja vojska bivšega varšavskog pakta. Kako u Perzijskom zaljevu, tako i u Bosni, koalicije nisu uključivale samo članice NATO-a. Bilo je to obećanje da razlika između punog članstva i partnerstva neće biti od tako velike važnosti u savezu budućnosti. Odluka o uporabi savezničkih snaga izvan teritorija NATO-a zahtijevala bi jednoglasnu odluku svih članica, uključujući i Sjedinjene Države. To je odgovor onima koji se boje da bi takve snage mogle biti neoprezno uporabljene u sklopu misija na drugim kontinentima. Obrana teritorija članica ostala bi, naravno, svečanom obvezom. No sad nema takve prijetnje, niti je vjerojatno da će je u skoroj budućnosti biti. Što bi NATO trebao učiniti o pitanju Rusije? Evolucija u savezničkom fokusu, s obrane teritorija na obranu zajedničkih interesa, navijestila bi ruskim skepticima da je NATO napustio svoj prvotni cilj obuzdavanja Moskve. Nadalje, ruske vojne vođe mogu dobro razumjeti saveznički pomak od velikog statičnog pregrupiranja iz hladnog rata na manje i pokretljivije snage. Oni i sami pokušavaju učiniti isto u vlastitom programu vojne reforme. Suradnja s drugim partnerima mogla bi im biti velikim poticajem u provođenju reforma. Sporazum o utemeljenju, koji daje novi okvir novom savezu i novoj Rusiji u njihovoj suradnji, važan je korak prema stvaranju produktivnog odnosa između dviju država. Pretvaranje političkih odredba Sporazuma u stvarnost zahtijevat će odgovornu akciju s obje strane. No vojne odredbe Sporazuma utemeljenja manje su problematične i važnije. One nude vidljive koristi objema stranama, kako kratkoročno tako i dugoročno. Cilj tih odredaba trebali bi biti trajni, institucionalizirani vojni odnosi, prema modelu onih stvorenih u Bosni, gdje su saveznički i ruski vojnici bili postavljeni rame uz rame. Kao što se i prije dogodilo u savezu, takva suradnja mijenja stajališta, stvaranjem zajedničkih pozitivnih iskustava koja potiskuju sjećanja na neprijateljstvo. (...) Praktična suradnja koja se odnosi na zajedničke probleme stvarnog svijeta važnija je od sastanaka i vijeća. A što bi savez trebao poduzeti o pitanju drugih zemalja koje traže prihvaćanje u NATO? Savez bi trebao ostati otvoren za članstvo svim zemljama Partnerstva za mir, ovisno o njihovoj sposobnosti da udovolje oštrim uvjetima za prihvaćanje. No ne bi se smjelo planirati uvođenje dodatnih članica dok tri zemlje koje sad čekaju u redu za ulazak u NATO ne budu potpuno pripravne podnijeti sve odgovornosti članstva te dok ne budu potpuno integrirane u vojne i političke strukture saveza. Što je s odnosima saveza i država koje nisu njegove članice? Sigurnosne brige većine zemalja istočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza razmatrat će se izvan konteksta članstva u NATO-u. No savez i Sjedinjene Države moraju preuzeti glavnu ulogu. Na Patnerstvo za mir trebala bi se usredotočiti pažnja usporediva s onom koja se pridaje proširenju. Osim toga, članice saveza bi trebale više sudjelovati u financiranju partnerstva. Zemlje Partnerstva za mir trebale bi imati mogućnosti za suradnju s NATO-om kao i same članice saveza. Savez bi također trebao posvetiti vrijeme, pozornost i sredstva odnosima s Ukrajinom, koji su sad, nakon povelje između NATO-a i Ukrajine, službeni, te nastaviti podupirati regionalnu suradnju između članica partnerstva. Mi shvaćamo da se neke zamisli koje zagovaramo udaljuju od tradicije. No odustati od promjene jer ona uključuje rizik, nije samo kratkovidno već i opasno. Jedna je stvar jasna. Niti američka javnost, niti pučanstvo njihovih saveznica neće nastaviti podupirati savez - povećan ili ne - koji je usredotočen na nepostojeće prijetnje agresije na Europu. Da bi NATO uspio, mora razviti sposobnost da odgovori na današnje sigurnosne potrebe. Vodstvo zahtijeva viziju. Ono također podrazumijeva odlučnost, ustrajnost te hrabrost naših uvjerenja. George Marshall je znao što to znači voditi. A moramo i mi." Ž6=*** U 'The Washington Timesu', istim se pitanjem iz britanskog kuta bavi britanski ministar obrane George Robinson. On tvrdi da Britanci očekuju od svoje vlade da pridonese međunarodnoj sigurnosti. Ministar dalje nastavlja o NATO savezu: "Savezničko jamčenje sigurnosti Poljske, Republike Češke i Mađarske samo je jedan razlog zbog kojeg moramo održati jaku obranu. Za vrijeme hladnog rata NATO nam je osigurao stabilnost u Europi. Nedavno je NATO donio mir u Bosnu. Sad nudimo korist članstva u savezu trima novim državama. Ta povećana stabilnost bit će dobra vijest i za Sjedinjene Države. Ipak, proširujući sigurnosni kišobran saveza, moramo pripaziti da održimo vojnu djelotvornost. Nove će članice morati dati ozbiljan vojni doprinos, a postojeće se članice moraju osigurati da njihove obrambene snage mogu ispuniti obveze koje su preuzele." O troškovima proširenja, Robertson tvrdi da možda neće biti tako veliki kao što neki predviđaju: "Budući da je proširenje saveznički prioritet prvoga reda, možda ćemo morati odgoditi neke manje prioritetne planove. No bude li potrebno osigurati dodatna sredstva, Britanija će podmiriti svoj dio. Naš doprinos pokriva gotovo jednu šestinu zajedničkoga proračuna saveza, a europske saveznice podmiruju 70% ukupnog proračuna. Ti odnosi će se primijeniti i na proširenje saveza."(...) Ministar dalje navodi da Britanija troši oko 40% svog obrambenog proračuna na opremu te nastavlja: "Suprotno općem dojmu, Velika Britanija i druge europske saveznice već uvelike pridonose zajedničkoj sigurnosti. No naš doprinos europskoj stabilnosti i pomoć bivšim članicama Varšavskog pakta ne prestaje kod pitanja obrane. Europa mnogo ulaže u države srednje i istočne Europe kako bi im olakšala prijelaz na tržišnu demokraciju. Planiramo povećati Europsku uniju - što je projekt jednako velik kao i proširenje NATO-a. Bit će još izdvajanja novca za istočnu Europu, i to tako velikih da će u usporedbi s tim sumama troškovi proširenja saveza izgledati sitno. U proteklih šest godina europske su saveznice, izravno ili kroz EU, već uložile 70 milijarda dolara u stabiliziranje gospodarstava srednje i istočne Europe - što je iznos pet puta veći od onoga koji su izdvojili Amerikanci. (...)" 220151 MET oct 97