THE WASH. TIMES, 20. X., LEWIS

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WASHINGTON TIMES Ž2=20. X. 1997. Ž3=Kuća čemera "Banjalučki muftija Ibrahim Halilović glatko je obrijan, mladolik čovjek u odijelu i kravati. Kad sam se s njim sastao, jedini znak njegova vjerskog poziva bilo je njegovo pokrivalo za glavu: bijela ahmedija; nešto poput prilagođenog turbana", piše Anthony Lewis. "'Zabranjuju mi da to nosim vani', izjavio je, 'čak i na sprovode.' Pod 'oni' je podrazumijevao vlasti srpskog entiteta u Bosni. Banja Luka, najveći grad srpskog entiteta, prije rata je imala 18 džamija, od toga jednu veliku - Ferhadiju, koju su prije 400 godina podigli venecijanski majstori. Sve su džamije dignute u zrak između travnja i rujna 1993., u gradu u kojem nije bilo borbi. A vlasti ne žele dopustiti obnavljanje. U ovom dijelu sjeverne Bosne, Srbi su počinili neka od najgorih 'etničkih čišćenja'. Od 220.000 Muslimana, samo ih je 15.000 ili 16.000 ostalo. 'Mučili su ih', rekao je mufti, 'tjerali da čiste riječne obale, izbacivali ih iz grada, ubijali.' Monsinjor Karlo Visaticki opisuje kako su rimokatolički Hrvati također trpjeli. (Srbi uglavnom pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja je snažno poduprla srpski rat.) Od 80.000 Hrvata s područja rs, monsinjor kaže da ih je ostalo tek 8.000. Od 42 crkava, samo je jedna ostala neoštećena. Monsinjor opisuje kako se osjeća kad izlazi na ulicu u svojoj svećenićkoj opravi: 'Gledaju me tim neprijateljskim pogledima. Katkad se osjećam kao da nosim židovsku zvijezdu na prsima.' Upitao sam predsjednicu rs Biljanu Plavšić o uništenju džamija i ograničenjima nametnutim muftiji. 'Ne vjerujem da muftije ne smiju nositi svoje oprave', izjavila je ona. 'Šokirana sam.' A što je s džamijama? 'Tko je to učinio?', uzvratila je. 'To je šteta.' A dopuštenja za obnovu? 'Jamačno je da moramo (dopustiti obnovu džamija)', izjavila je gđa Plavšić. 'Nadam se da ćemo nakon skorih mjesnih izbora imati bolju vladu u Banjoj Luci. Gđa Plavšić implicira da su pritisci na Muslimane stvar gradskih vlasti. Daytonski sporazum poziva na povratak izbjeglica. Kad sam je upitao o tome, gđa Plavšić je izjavila da se oni mogu vratiti, 'ukoliko ima mjesta'- no Srbima koji žive u prihvatnim centrima prije toga treba osigurati stanovanje. Republika srpska uočljivo je siromašnija nego drugi dio Bosne, muslimansko-hrvatska federacija. Možete se kilometrima voziti srpskim selima i ne vidjeti gotovo nijednu kuću u kojoj se može stanovati - a nema ni obnove ratnih oštećenja. Stopa nezaposlenosti navodno iznosi 90%; ljudi preživljavaju uz inozemnu pomoć. Kojih 20.000 obitelji traži iseljeničke vize; to je oko 100.000 ljudi od ukupnog broja stanovništva koji iznosi 900.000. Politika se vrti oko borbe između gđe Plavšić i g. Karadžića. Gđa Plavšić je također ekstremni srpski nacionalist. Za vrijeme rata, ona je pomogla zaustaviti mirovne prijedloge, izjavivši da je bolje da 6 milijuna od 12 milijuna Srba izgine u borbi i ostavi ostalih 6 milijuna u slavi. No međunarodna zajednica ju sad podupire, budući da ju drži razumnijom od optuženika za ratne zločine Karadžića. U smislu slobode, uvjeti su očito bolji u zapadnom dijelu pod vlašću gđe Plavšić. Dva neovisna časopisa, Prelom i Reporter, objavljuju ozbiljne te katkad grube političke kritike. U istočnom gradu Doboju, umirovljeni srpski poručnik Milovan Stanković pokrenuo je tjednik 'Alternativa'. Želio je, kaže, 'prekinuti informativnu blokadu' koju nameću Karadžićeve snage. Prošli je mjesec uredništvo 'Alternative' uništeno bombom. U prošlosti se gđa Plavšić ograđivala od poziva na izručenje dr. Karadžića haaškom sudu. No ako ju danas upitate o tome, spomenut će otvoreno pismo Amerikanca koji je jednom radio za sud, Williama Stubnera, dr. Karadžiću. To je pismo objavljeno u londonskom časopisu 'War Report' te preneseno u beogradskom tjedniku 'Vreme'. U pismu se od Karadžića traži da pokaže hrabrost i pomogne srpskom narodu svojom predajom. 'Mislim da je to dobar savjet', izjavila je gđa Plavšić." 210203 MET oct 97