NJEMAČKA - FAZ - NJEM. VANJ. POL. - 16. X.

Ž4=NJEMAČKA Ž1=FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG Ž2=16. X. 1997. Ž3=Samosvjesno i suzdržano istodobno "I. Klasična vanjska politika više ne postoji, jasno odvajanje vanjske i unutarnje politike nestalo je - barem u mojim očima. Vanjske opasnosti i nestabilnosti, krize i sukobi u i oko Europe neposredno se odrazuju u našoj zemlji i često se shvaćaju kao unutarnja prijetnja, iako su posljedica vanjskog pogrješnog razvitka. Vanjska politika danas je uvijek istodobno gospodarska politka, socijalna politika, politika okoliša, monmetarna politika, financijska poltika, kulturna politika kao i 'unutarnja politika'. Njemačka vanjska poltika po mojoj bi se prosudbi trebala orjentirati na jedan četverokut ciljeva: 1. unaprijeđenje mira, 2. unaprijeđenje demokracije i ljudskih prava, 3. zalaganje za postojano, za budućnost sposobno blagostanje i 4. obuhvatnu sigurnost. Trebali bismo slijediti te ciljeve mirnim, preventivnim sredstvima zamišljenim na poravnanju. Dakle, razuman je njemački interes zastupati i globalno sposobnu Europsku uniju (EU), pouzdanu povezanost između država a osobito između Europske unije i Sjedinjenih Država, ali i jačanje multilateralnih i međunarodnih organizacija. U doba konfrontacija Istok-Zapad, stara Savezna Republika bila je podložna strategijskim nužnostima zapadnih pobjedničkih sila a kasnije svojih zapadnih partnera da se Zapadnu Njemačku drži pod nadzorom i istodobno štiti od kumunističke prijetnje. Kolektivno povezivanje Savezne Republike Njemačke u zapadne sigurnosne strukture koje su u početku određivale zapadne pobjedničke sile a kasnije smo se mi sami uvrstili u vanjskopolitički interesni položaj saveznika, što nam je dalo mogućnost da pod zaštitom saveza gosapodarski napredujemo i postanemo demokratski stabilni. Imali smo ograničenu odgovornost i ograničenu suverenost. Od ujedinjenja Njemačke, odgovornost za našu politiku je samo u našim rukama. Novi status Njemačke i njezin snažniji lik, demokratski i tržišno-gospodarski procesi preokreta istočno od nas, raspad Sovjetskog Saveza, s tim povezani izazovi za NATO i Europsku uniju, samo su neki od primjera tog kompleksnog procesa promjene. Taj proces prisiljava Njemačku da preispita osnove i orjenatcije svoje vanjske politike i da iznova definira svoje interese. Spoznati interese uvijek znači istodobno spoznati i odgovornost. Njemačka s povijesnim nasljeđem svojih zločina u prošlosti i svojim dobitkom moći i utjecaja poslije ujedinjenja ima odgovornost - kao djelatni akter koji treba mjerodavno djelovati i utjecati na međunarodne odnose; -kao adresat očekivanja primjerice europskih partnera, NATO-a, ostalih europskih susjeda, zemalja juga, međunarodnih organizacija. II. S obzirom na iskustva posljednjih osam do deset godina i s obzirom na cjelokupna povijesna iskustva naše zemlje, mogu se navesti temelji i kontinuiteti njemačke vanjske politike koji su nastali u staroj Saveznoj Republici, koji su bili uspješni i koji su svoju vrijednost dokazali i u novim uvjetima. Njemačka neopozivo pripada Zapadu. Njezine integracije u Europsku uniju i NATO povezane s imenom Konrada Adenauera, njezine transatlantske veze, neoborivi su stup naše vanjske politike. Da to prihvatimo, Njemačkoj je trebalo nekoliko godina, socijaldemokraciji je trebalo do 1959. kako bi prihvatila zapadno povezivanje i obranu zemlje u tom obliku. S imenom Willyja Brandta povezana politika popuštanja nije stvorila samo preduvjete za konac hladnoga rata, nego je i svojom politikom spremnosti na dijalog, stvaranjem povjerenja, suradnjom i poštenim poravnanjem interesa stvorila i koncept i instrumente koji bi s obzirom na mnogostruke sukobe u i oko Europe i u novim uvjetima mogli imati mirotvorne utjecaje a našoj vanjskoj politici dati orjentaciju. Da bi se prihvatila ta politika, u Njemačkoj je opet prije nekoliko godina trebala svađa. Time želim upozoriti na ono što bi trebalo obilježiti sljedeće debate. Dva puta smo iz svađe o temeljnim vanjskopolitičkim i europskopolitičkim orjentacijama došli do konsezusa. Mislim da bismo trebali uspjeti u novim uvjetima pronaći konsenzus, možda bez puno tako dubokih svađa. S obzirom na to, vanjskopolitičku ulogu današnje Njemačke opisujem kako slijedi: Njemačka bi svoju međunarodnu politiku trebala oblikovati samosvjesno i suzdržano. Samosvjesno putem otvorenog očitovanja svojih interesa, spoznajom svoje međunarodne odgovornosti koja je zbog njezine povećane težine razumljivo postala veća. Suzdržano tako što ćemo svoje interese učiniti predmetom poravnanja s drugima, ponajprije u okviru saveza i članstvom u međunarodnim, multilateralnim organizacijama. Tako shvaćena vanjska politika odgovara objektivnom položaju Njemačke. Konfrontirani smo s velikim međunarodnim očekivanjima koja zahtijevaju konstruktivnu ulogu njemačke vanjske politike a istodobno podliježemo strahovima, poglavito među europskim partnerima, da bi se Njemačka ponovno mogla vratiti dominirajućoj, možda čak hegemonističkoj politici. Jer, a to se danas lako zaboravlja, Njemačka je s obzirom na povijesna iskustva u očima svojih savezničkih partnera i susjeda uvijek i kritična veličina. Njemačka bi proigrala sve vanjskopolitičke mogućnosti djelovanja kad to ne bi uzela u obzir i kad bi željela igrati na nacionalnu opciju. III. S obzirom na naše povijesno nasljeđe, s obzirom na stara kao i nova iskustva i glede doglednih izazova, navodim četiri cilja njemačke vanjske politike: 1. Želimo se založiti za stabilan mir i međunarodnu stabilnost shvatiti kao najvažniju pretpostavku sigurne budućnosti naše kao i drugih zemalja. 2. Ljudska prava su univerzalni i neotuđivi sastavni dijelovi ljudskog dostojanstva. U njihovom poštivanju, njihovom unaprijeđenju i razvitku demokracije vidimo najsigurniji put za očuvanje mira. 3. Zalažemo se za opsežnu sigurnost, dakle sigurnost na temelju političke, gospodarske, socijalne, kulturne i ekološke suradnje. 4. Spremni smo sudjelovati u stvaranju budućeg blagostanja koje je naglašeno u povezanosti našeg vlastitog blagostanja s blagostanjem drugih i ostvaruje solidarno i socijalno djelovanje i unutra i vani. Buduće blagostanje znači u našoj nacionalnoj i međunarodnoj politici slijediti ustrajnost i razvojnu pomirljivost. Da bi se ta četiri cilja ostvarila, držim da su najvažnija tri načela djelovanja: prvo se načelo zove integracija i suradnja, drugo načelo zove se prevencija sukoba, treće zbrinjavanje rizika. O prvom načelu: računamo na integraciju i suradnju. Europska integracija je rezultat besprimjernog, povijesno jedinstvenog političkog procesa obuke. U mojim očima europska je integracija najvrjednije nasljeđe na izmaku XX. stoljeća. Tom integracijom povezano je nešto što daleko premašuje ekonomski zajedničke interese. Ta vrlo specifična europska predodžba o civilizaciji, kulturi, suživotu ljudi, nalazi svoj izraz u Europskoj uniji. Prema tome je to više nego samo jedno unutarnje tržište. Dakle kažem, produbljenje i proširenje Europske unije, također i suradnja s novim demokracijama u srednjoj i istočnoj Europi, uključujući Rusiju i Ukrajinu, najbolja su sredstva za izgradnju dugoročne stabilne mirovne strukture u Europi. Uvjet za tu perspektivu jest i njegovanje i daljnji razvitak sjevernoatlantskog, transatlantskog partnerstva. U ekonomskom i tehničkom pogledu mi smo partneri i konkurenti. No jaki transatlantski odnosi neizbježan su temelj stabilnosti i u Europi. Europa dakako mora u tim odnosima imati jaču, ravnopravniju ulogu. Drugo načelo djelovanja bila je prevencija sukoba. S obzirom na širenje socijalno-etničkih, regionalnih ili međudržavnih sukoba, prevencija je najbolja metoda da se primjena sile uopće ne dopusti. I naposljetku treće načelo djelovanja, zbrinjavanje rizika: i nakon kraja sukoba Istok-Zapad i glede povećanja sigurnosti koje je iz toga proisteklo, a i uz enormno razoružanje i smanjenje tereta obrane, zbrinjavanje rizika ostaje važno kao sposobnost za obranu zemlje i saveza. Uz to dolaze i nove zadaće vojne potpore u okviru međunarodnog osiguranja mira. IV. Od 1989./90. godine vojna je sigurnosna politika izgubila svoju dominaciju u međunarodnim odnosima. Ustupila je primat gospodarskoj politici, geo-ekonomiji, drugim velikim razvojima pa se prema tome mijenja i značaj vanjske poltike i značaj njezinih instrumenata. Sprječavanje kriza postalo je bitan, integralni element vanjskopolitičkih ciljeva, još više nego u prošlosti. Ekonomska globalizacija i stvaranje gospodarstva svjetskog tržišta koje je ona izazvala, Njemačkoj i Europi donosi goleme šanse. Europska unija kao jedna od vodećih gospodarskih regija na vrlo visokoj razvojnoj razini, može izrabiti otvorenost tržišta, sve veće ekonomsko povezivanje i izgraditi svoje gospodarsko mjesto i u dinamičnim gospodarskim regijama Latinske Amerike ili u pacifičkoj Aziji i time se pobrinuti za znatan poticaj razvitka. Istodobno globalizam i iz njega proizišla interpendencija nude izglede za napredno pravo međunarodnih odnosa i za razvitak multilateralnih pravila, globalnih poreznih instrumenata, osiguranje slobodne i poštene utakmice, mirno poravnanje gospodarskih i socijalnih interesnih suprotnosti, osiguranje života dostojnog okoliša i zajedničkog blagostanja. No moramo uzeti do znanja da globalizacija stvara jače umreženje, jaču isprepletenost i da je naš kontinent otvorila odnosima razmjene koji nisu bez opterećenja. Tako neposredna djelovanja vanjskih sukoba na našoj zemljinoj kugli prodiru i u Europu. Dinamični, konkurentni gospodarski prostori ugrožavaju naša radna mjesta; uništavanje okoliša i ekološka prijetnja utječu na kakvoću naših i tuđih života; međunarodni kriminal, teror i trgovina drogom; nezaustavljivi porast stanovništva i pokreti izbjeglica iz siromašnih ili manje razvijenih zemalja dovode u Europu sve više ljudi koji traže zaštitu i egzistenciju; širenje oružja za masovno uništavanje i izvoz oružja nedemokratskim ili terorističkim režimima ugrožavaju našu sigurnost u Europi i u Njemačkoj. Korištenje šansa i svladavanje rizika ne može sama provesti ni Njemačka a ni neka druga europska zemlja. Stoga je za nas, ne samo zbog našeg značaja vodeće izvozne nacije, hitna zadaća ubrzanje procesa integracije Europske unije kako bi ona bila u stanju naše zajedničke gospodarske interese, našu zajedničku gospodarsku snagu pretvoriti u političko djelovanje i zadobiti utjecaj na svjetski politički razvitak. To je više nego samopotvrđivanje u konkurenciji s drugim velikim gospodarskim prostorima. To pretpostavlja da su i Savezna Republika Njemačka i Europska unija kadre ubrzati strategiju modernizacije svojih gospodarskih i socijalnih sustava i istodobno na multilateralne organizacije djelovati zaštitno, podupirući, kako bi se postigla bolja regulacija - sasma svjesno rabim tu riječ - međunarodnih odnosa. Težina ekonomije djeluje i na transatlantski odnos. Washingtonski sporazum ostaje dakako dobar i važan temelj europsko-američkog partnerstva i angažmana Sjedinjenih Država u Europi. No trajno taj sporazum neće dostajati da bi se pored gubitka tradicionalne sigurnosne politike oblikovali vitalni i u svakom pogledu strategijski transatlantski odnosi. Već dulje vrijeme su interesi za povezivanjem na obje strane Atlantika postali veći, imaju ekonomsku, političku, ekološku, tehnološku, kulturnu dimenziju. (...) Ako postoji odgovor na globalizaciju, onda se on sastoji u integraciji a jedan dio te integracije je Europska gospodarska i monetarna unija. Uvođenje zajedničke valute držim nužnim a također i pridržavanje uvjeta predviđenih sporazumom. Monetarna unija otvara Europi priliku da se potvrdi na svjetskim tržištima kapitala i valuta. To bi naime za Njemačku bio dodatni interes koji ukazuje na budućnost. Marka u ulozi međunarodne vodeće valute nadilazi našu gospodarsku snagu. Mi sami smo gospodarski i politički preslabi da bismo ponijeli posljedice koje iz toga proizlaze. Inače smo prošle godine morali naučiti da stalno precjenjivanje vanjske vrijednosti marke smanjuje izvozne šanse njemačkog gospodarstva a istodobno ranjava rast i stoji nas radnih mjesta. Zajedničko unutarnje tržište i zajednička valuta neće trajno dostajati za europsku integraciju. Uz to spadaju i usklađivanje porezne i financijske politike, gospodarske politike, zajednički pakt o zaposlenosti i rastu. U našem je interesu da se i na području međunarodnih financijskih i deviznih tržišta stvore mogućnosti nadziranja, da destabilizirajuće monetarne špekulacije i financijske transakcije budu ograničene. Ne smijemo baš tako brzo zaboraviti što je međunarodna špekulacija napravila u Europi početkom devedesetih godina. Ako se želi postići cilj, razvitak globalnih poreznih mehanizama, to neće ići bez jačanja Ujedinjenih naroda. Oni su najvažniji instrument za svladavanje globalnih problema. (...) Ujedinjeni narodi su puno napravili u borbi protiv siromaštva i gladi, u rješavanju problema razvitka i stanovništva, u borbi protiv globalnih opasnosti okoliša. To zahtijeva oko 70 posto njihovih resursa. No u Njemačkoj se o Ujedinjenim narodima često misli da su ona instanca koja odlučuje o održanju mira i stvaranju mira. No ako naglo poraste broj sukoba - a to je nažalost tako - tada se pokazuje jedno: stvarne mogućnosti djelovanja Ujedinjenih naroda su u doba prije izbijanja ili poslije svršetka borbe. Stabilizaciji mira poanjprije su pridonijele plave kacige. (...) Iskustva posljednjih godina s ratovima primjerice u Somaliji ili u bivšoj Jugoslaviji pokazuju da Ujedinjeni narodi svojim sredstvima nisu u stanju sami iznuditi dokončanje ratova i borbenih djelovanja. No Ujedinjeni narodi su jedina instanca koja bi imala pravo u pojedinom slučaju dati mandat jednom savezu, jednom regionalnom ustroju poput OESS-a ili OAU-a. I od Njemačke je zatraženo da za osiguranje mira u okviru Ujednjenih naroda dade doprinos primjeren svojoj težini i svojoj odgovornosti. V. Nakon svršetka sukoba Istok-Zapad, naša zemlja vojno više nije ugrožena nego okružena partnerima i prijateljima. Za nas je to posebno sretan, povijesno jedinstveni položaj. No u Europi i oko nas nastale su nove nestabilnosti i nasilni sukobi. Stari strah od vanjskog napada uzmaknuo je pred strahom od unutarnje ugroze. Općenito je moj dojam da se Europa nalazi u sukobu dviju suprotnih snaga, integracije s jedne strane i renacionalizacije s druge strane. (...) Zewmljopisno odrediva žarišta sukoba i nesigurnosti imaju mnogostruke razloge o kojima treba brižno razmisliti: etničke, kulturne, vjerske i mnoge druge. I tu se pokazuje da se više ne može razdvojiti klasična vanjska politika i klasična unutarnja politika. Jer mnogi muslimani koji sada žive u europskim državama, višeslojna su socijalna skupina i stoga obogaćenje i izazov za demokratske pravne države Europe i za zapadnu kulturu i prosvjećivanje. Stoga plediram da se podupre široki i ciljani politički i kulturni dijalog u kojem su osim vjerske i svjetonazorne tolerancije od osobitog značenja aktivna obrana ljudskih prava i obvezivanje muslimana koji žive u Europi na demokratski pravni poredak. Izričito sam protiv teze o neizbježnom srazu civilizacija. Zajedničko djelovanje širom svijeta zahtijeva razumijevanje iznad kulturnih razlika. Fundamentalizma ima posvuda ali nijedna od velikih svjetskih religija nije protiv mirnog suživota ljudi i naroda. Interkulturalni dijalog je bitan element vanjske politike a time i dio vanjske kulturne politike čiji je cilj unaprjeđenje demokratskog i slobodnog razvitka i uklanjanje neprijateljskih predodžaba. Stoga držim grubom pogrješkom što se u Njemačkoj smanjuju napori vanjske kulturne politike. (...) Proširenje Europske unije na istok je s 'Agendom 2000' koju je predočilo povjerenstvo EU-a doživjelo daljnju konkretizaciju. Imenovanje prvih srednjeistočnih europskih država s kojima treba početi konkretne pregovore o pristupu, dalo je njezinom procesu transformacije daljnju stabilnost i sigurnost. (...) Ako se govori o njemačkoj vanjskoj politici, o razvitku europske vanjske politike, ne smijem propustiti pripomenu o bilateralnim odnosima. Njemačko-francuski odnosi uvijek su imali istaknuto značenje za razvitak Europe. A njemačko-francusko prijateljstvo uvijek je bilo važna pokretačka snaga za europsku integraciju. To posljednjih godina nažalost nije više tako jako i djelotvorno. U njemačko-francuskom odnosu postoje opterećenja koja u javnosti nemaju veliku ulogu ali postoje. Obje su se zemlje poslije 1989/90. morale naći, obje su morale ponovno odvagati svoje uzajamne odnose. Ako se tomu dodaju i političke pogrješke koje taj proces otežavaju i pojačavaju njegove rizike, tada dolazi do razlika koje trajno opterećuju i njih i Europu. Bivši premijer Balladur i današnji premijer Jospin potakli su pregovore za novi Elizejski sporazum. Držim da ta inicijativa obećaje i da je važna, jer o razvitku njemačko-francuskog odnosa i o pametnom uvlačenju drugih u dinamične snage tog prijateljstva ovisi puno toga u Europi. VI. Poslije svršetka konfrontacija Istok-Zapad i sloma Sovjetskog saveza, na mjesto zaštite od vojne prijetnje došle su sigurnosno- političke i političke potrebe za stabilnošću. I u novim se odnosima održala uloga NATO-a kao temelja transatlantskog partnerstva, kao stabilizacijskog sidra u Europi i kao baze neizbježnog europskog angažmana Amerike. NATO je pravodobno prepoznao znakove vremena i započeo opsežan proces reforme. NATO će i ubuduće ostati obrambeni savez koji ipak mora pridonijeti i kolektivnoj sigurnosti. Za akcije NATO-a koje se ne odnose na obrambene zadaće po članku 5. NATO-vog ugovora, potreban je mandat Ujedinjenih naroda ili OESS-a, u slučaju vojnih prisilnih mjera Vijeća sigurnosti UN-a. (...) Odluka vrha NATO-a u Madridu u srpnju 1997. da prve istočnosrednje europske države uđu u NATO, neposredno je djelovala na stabilnost demokratskih odnosa u budućim državama članicama i osim toga stvorila je sigurnosni čimbenik za inozemna ulaganja. Upravo zbog tih značenja NATO i dalje mora biti otvoren za takve zemlje koje dijele politički kanon vrijednosti transatlantskog saveza i odgovaraju vojnim zahtjevima za članstvo. Zaključkom temeljnih dokumenata NATO-Rusija i poveljom NATO-Ukrajina, NATO je omogućio daljnje korake na putu u kooperativnu sigurnosnu strukturu Europe. (...) VII. Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) jedina je organizacija u Europi koja obuhvaća sve europske države kao i SAD i Kanadu koje su suodgovorne za sigurnost Europe. Ta jedinstvenost čini je nenadomjestivom i ubuduće. Njemačka vanjska politika mora se odlučno založiti za jačanje OESS-a što će ponajprije poboljšati njezinu sposobnost u provedbi i njezine operativne mogućnosti. U okvirima OESS-a potrebni su daljnji koraci u razoružavanju. Njemačka vanjska politika u budućnosti će se morati usredotočiti na oblikovanje i jačanje europske vanjske politike. Potrebna nam je Europa sposobna za globalno djelovanje koja može biti ravnopravan partner Amerike" - piše među ostalim Rudolf Scharping, predsjednik njemačke stranke SPD. 170213 MET oct 97