THE WASH. TIMES, 16. X., NATO

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WASHINGTON TIMES Ž2=16. X. 1997. Ž3=Troškovi u NATO-u "Na nedavnom sastanku Senata o pitanju proširenja NATO-a te prilikom javnih istupa, Clintonova je vlada pokazala da želi i ovce i novce", piše Michael O'Hanlon. "Ona tvrdi da je proširenje zapadnog saveza od iznimne važnosti za budućnost europske i američke sigurnosti te da je s druge strane više - manje jeftino. Za predsjednika Vijeća za vanjske poslove Jessea Helmsa i njegove kolege u Senatu, ta je tvrdnja jednostavno previše ulickana. Vijeće sumnja u to, a uznemireno je i zbog nespremnosti naših glavnih saveznica da podmire svoj dio troškova proširenja, koliko god on iznosio. Usko gledano, možda vlada ima pravo. Jedini koraci koji se moraju poduzeti da se Poljake, Čehe i Mađare dovede u savez jesu integracije njihovih komunikacijskih sistema i sustava zračnog nadziranja prometa, kako bi se uskladili sa sustavima postojećih članica. Potrebno je zatim naći sredstva za osuvremenjivanje njihove baze te provedbu povremenih multilateralnih vježbi. Obzirom na nepostojanje bilo kakve ozbiljne prijetnje tim državama, te se stvari mogu učiniti i jeftino. Zapravo, američki dio troškova mogao bi iznositi manje od 100 milijuna dolara godišnje - za razliku od vladine vlastite procjene na oko 200 milijuna dolara. No vladi je izmakla jedna važna stvar. U ovom povijesnom trenutku evolucije NATO-a, senatsko Vijeće za vanjske odnose je u pravu kad podiže pitanja koja se ne zadržavaju samo na površini problema prihvata dodatnih triju članica. Jedno od tih također važnih pitanja je i ndostatak stvarne podjele tereta u današnjem NATO-u. Iako bi troškovi proširenja mogli biti mali, troškovi potrebne revizije saveza prilično su veliki. Razlog je taj, što je europski dio saveza fizički nesposoban postaviti i upravljati značajnom vojnom snagom izvan vlastitih državnih granica. To nije važno što se tiče primitka Poljske, Republike Češke i Mažđarske, budući da više ne postoji ruska prijetnja tim državama. No naše glavne europske saveznice posjeduju manje od jedne desetine američke sposobnosti za brze operacije igdje izvan vlastitog teritorija - to se odnosi i na mjesta poput Zaljeva, gdje bi njihovi interesi mogli biti zaista ugroženi. Ne morate se osloniti samo na moju analizu vojnog stanja. Prošle je godine britanski ministar obrane Michael Portillo europske snage nazvao 'šupljima', misleći na njihovu neupotrebljivost u mjestima poput južnozapadne Azije i Afrike. A nedavno završen izvještaj Pentagona o obrani nimalo ne računa s europskim vojnim doprinosom u glavnim ratnim planovima, koje američki proračun za obranu trenutačno podupire. Bolje je sad podignuti ta pitanja, nego čekati prosvjede Amerikanaca ukoliko budući ratovi u obrani zajedničkih zapadnih interesa budu vodili tisućama američkih žrtava i vrlo malom broju europskih gubitaka. Taj scenario bi lako mogao značiti kraj zapadnog saveza, koji se sad toliko trudimo proširiti. Branitelji Europljana ukazat će na nedavne institucijske izmišljotine da se ovakvo stanje prikrije. No nove tvorevine poput Eurocorpsa i Ace Rapid Reaction Corpsa zapravo malo čine za stvarno poboljšanje vojnog pregrupiranja. Isto je i s nedavnim europskim trendovima napuštanja novačenja i prelaska na profesionalne snage poput američke vojske. Ti potezi, iako dobrodošli, ne čine ništa da bi se kupili zračni mostovi, tenkovi i kamioni, vozila za prijenos opreme, mobilne bolnice, pomična skladišta opreme i drugi potrebni sastojci velikih operacija daleko od doma. Nabavka opreme saveznice bi stajala oko 50 milijardi dolara - manje od 10% onog što one namjeravaju potrošiti na obranu u slijedećih pet godina. One si to mogu priuštiti, čak i bez povećanja proračuna za obranu. No europske vlade, vezane uz velike snage i u pokušaju održavanja nedjelotvornog temelja vojne industrije na sve manjem proračunu, vjerojatno neće posvetiti svoju pažnju i sredstva tim svjetskim tehnologijama; ne bez poticaja od strane Kongresa. Treba priznati da su države poput Francuske i Britanije poslale veće vojne snage u Bosnu u posljednjih nekoliko godina, izgubivši pritom desetke hrabrih duša. Te države također izdvajaju više strane pomoći nego mi, a pristojbe UN-u plaćaju uglavnom na vrijeme - što je primjer koji bi američki Kongres trebao slijediti. No to nije dovoljno. Vrijeme je da se Europa usredotoči na stvarnu vojnu sposobnost za ratne sukobe. Tu zapravo leži pitanje velikih novaca i stvarnog rizika žrtava. Kao što Senat pravilno osjeća, sada je vrijeme da se raspravi neravnoteža u savezu. Ako to ne učinimo sad, kad ćemo?" 170212 MET oct 97