PODLISTAK - AMERIČKO PONAŠANJE U VANJSKOJ POLITICI

S nadnaslovom 'Besprimjerna prevlast SDA-a ljubljansko je Delo od 13. IX. 1997. prenijelo tekst iz njemačkoga tjednika Der Spiegel pod naslovom 'Vladari svijeta' o ponašanju Sjedinjenih Država u vanjskoj politici. "Amerika je kao jako prevelik pas za jako premalu sobu, nekoć je pripomenuo britanski povjesničar filozof Arnold Toynbee. 'Kad god zamahne repom, prevrnu se stolice'. Teško doba za pokućstvo: zvijer još nikada nije tako lajala i grizla na sve strane, još nikada nije tako divlje mahala repom, rijetko kad su SAD tako uživale u svojoj premoći i svijet ih još nikada nije toliko želio privezati na uzicu. Država puca od moći: američko gospodarstvo nema takmaca. Pod Clintonovim vodstvom otpočeo je neviđeni procvat, golemi državni manjak se smanjuje, porezi kopne, stupanj nezaposlenosti rekordno pada. Dolar je unatoč sadašnjim smetnjama u godinu dana u usporedbi s europskim valutama zadobio petinu prednosti. Industrija budućnosti: zrakoplovni prijevoz, računala i informacijska tehnologija čvrsto su u američkim rukama. Kako na Zemlji, tako i u svemiru: dok se moskovska svemirska postaja vrti oko Zemlje, NASA-ina sonda šalje senzacionalno oštre slike s Marsa. Slično kao što je britanski imperij nekoć nesmetano kraljevao morima, sada Amerikanci vladaju eterom: vijesti o događanjima u svijetu stižu iz CNN-a u Atlanti. Globalizacija nosi oznaku: Made in USA. Američki idoli i ikone vladaju svijetom od Katmandua do Kinšase, od Kaira do Caracasa: Pamela Anderson, ljepotica 'Obalne straže' stiže preko satelita do zadnjeg sluma, Madonna i Michael Jackson zauzimaju najviša mjesta među hitovima u trećem svijetu, u sasma pravim džunglama toptaju Spielbergovi dinosaurusi po virtualnim džunglama videa, Bill Gates zavodi u sanjarenje računalsku djecu a Sharon Stone muškarce. I na području nuklearnih i konvencionalnih oružanih sustava nitko se ne može mjeriti s Amerikancima. Dok se Europa prepire kad će biti gotov njezin Eurofighter koji će tada, kad se to dogodi, već zastarjeti, Washington popunjava svoj arsenal i svojim oružjem može - sjetimo se samo Zaljevskoga rata - u svakom trenu dignuti u zrak cijeli planet. Još nikada u suvremenoj povijesti nije jedna država tako vladala svijetom na svim područjima kao što se to sada posrećilo SAD-u. On je jedina gospodarska, vojna i kulturna velesila. Iz te vodeće uloge izvire i politička moć: sve teškoće međunardne politike ne mogu se doduše riješiti uz pomoć SAD-a, ali bez njih se ni jedna više ne čini rješivom. Da ih ta moć možda ne zavodi da se poigraju i samoga Boga? Desetljeća je taj narod s traumom zbog Vijetnama nerado igrao ulogu svjetskog policajca. No dvojbe Washingtona o samome sebi rasplinule su se padom komunizma i dugotrajnim gospodarskim rastom. U istočnoj Aziji veliko je uzbuđenje zbog obijesnog plana Amerikanaca da s Japanom potpišu sigurnosni sporazum koji bi uključivao vojnu sigurnost Tajvana. Na drugom kraju svijeta, u Južnoj Americi, duhove uzbuđuje odluka američke vlade da proglasi Argentinu privilegiranom saveznicom na tom području. Time očito želi platiti poslušnost predsjednika Carlosa Menema. SAD se također nimalo ne ustežu izazivati čak i najbolje prijatelje, primjerice u ratu protiv kubanskog predjsednika Fidela Castra. Krajnje konzervativna američka politika: Jesse Helms i Dan Burton su parlamentu uspješno predložili zakon koji bi proširio već 30-godišnji trgovački embargo protiv Kube na sve druge države svijeta. Svaka koja ulaže na taj šećerni otok, mora u budućnosti računati sa sankcijama. Predsjednik Clinton potpisao ga je poslije kraćeg oklijevanja u ljetu 1996. a provedbu privremeno odgodio. Osobito je eksplozivan četvrti članak: tko suulaže u zemljišta ili poduzeća koja su prije nacionalizacije Castrovog režima bila američko vlasništvo - a to vrijedi za mnoga - bit će kao i već kažnjenima ubuduće zabranjem ulazak u SAD. Američki zakonodavci koji po svijetu tako glasno zagovaraju slobodnu trgovinu, ustraju na kaznenoj suodgovornosti obitelji: zabrana stupanja na američko tlo važi čak i za obitelj izopćenih. Ohola predodžba Washingtona o sebi kao supersili pokazala se i prije dva mjeseca na vrhunskom susretu sedmorice u Denveru. 'Gospodarstvo SAD-a je tako zdravo kako nije bilo već dugo i najjače je na svijetu', hvalio se Clinton i pokazivao krivulje koje su uspoređivale američki divovski rast i mali stupanj nezaposlenosti s lošim rezultatima drugih država. Američka su izaslanstva i dalje davala američki model za uzor. Živci poniženih bili su tih dana tako pri kraju da je puknulo: kad je Clinton vođama vlada za banket propisao traperice, kaubojski šešir i čizme, neki su se tako uzrujali kao da su ih htjeli ugurati u luđačku košulju, najviše od svih Francuz Jacques Chirac i Helmut Kohl. SAD izazivački neskriveno žele odlučivati o širenju NATO-a na istok, o čemu je formalno dogovoreno prije osam tjedana u Madridu. Neki su Europljani u otvaranju vidjeli skupu pogrješku saveza i izazivanje Moskve. No kad su se već dali nagovoriti od Washingtona, htjeli su barem suodlučivati pri izboru kandidata. Većina 16 dosadašnjih članica NATO-a pod vodstvom Francuske zauzimala se i za prijam Slovenije i Rumunjske. Washington je bio protiv. SAD su odlučile da 'uvjete ispunjavaju' samo Poljska, Češka i Madžarska a druge će kandidatkinje morati pričekati idući rok. Je li doista potrebno opominjati na 'imperijalistički SAD' kako je napisao francuski dnevnik 'Le Monde' upozoravajući na američki hegemonizam kako ga naziva Lionel Jospin? Ili Europu muči stara zavist, preosjetljivost i potreba da odvrati pozornost od svojih slabosti i drugdje pronađe krivca, kako drži njemački publicist Klaus Harpprecht? 'Amerika bez srama' glasi naslov naslovne priče u jednom od zadnjih brojeva američke revije 'Time' iako u izdanju pripremljenom za Europu jer čitatelji u domovini ne bi podnijeli toliko samokritike. Izvadak: 'Rijetko su ranije SAD izazivale toliko gnjeva koliko sada izbija na svim frontama kao vatromet'. Očito je to više od antiamerikanizma koji se povremeno vraća. Preostalom se svijetu čini da Washington s njime postupa kao s pješaštvom i gazi ga kaubojskim čizmama kako pjeva Nancy Sinatra u hitu 'These boots are made for walkin' i pozor, dragi partner, to možeš biti ti: 'They gonna walk all over you!' Clintonovi nastupi poput onih u Danveru i Madridu djeluju razmjerno suzdržano, njegove riječi da su SAD 'indispensable', neizbježne, zvuče umjereno, čak nadahnuto. Drugi su nestašniji. Nekadašnji vođa odjela u Clintonovom ministarstvu za gospodarstvo i sadašnji columbijski profesor David Rothkopf primjerice kaže da SAD ne bi smjele oklijevati s reklamom svojih vrijednosti. 'Od svih naroda u povijesti svijeta Amerikanci su najpravedniji i najtolerantniji a njihov uzor je najbolji za buduće naraštaje'. Ili povjesničar Ronald Steel: 'Tko da nas onda potiče? Japan nema svojih sirovina i treba strana tržišta. Kina je demografska katastrofa, zrela za povratak vojnih diktatora. Indija je na rubu pobune i anarhije. Brazil je bio država budućnosti. Europa nikada više neće biti drugo do li golema, svadljiva trgovačka kuća a Rusija je gigant fantom.' 'Amerika vodi svijet, hvala Bogu', kaže glasoviti uvodničar Charles Katuhammer. 'U ovom smo stoljeću pobijedili u tri svjetska rata: prvom, drugom i hladnom, sada imamo pravo ubrati plijen. Prevlast? Pridobili smo je na staromodan način: zaslužili smo je. Bar se na trenutak možemo kupati su svojoj slavi.' Što god svijet mislio o takvoj samohvali, ona nije sasma isisana iz prsta, što još povećava nelagodu drugih. Na početku balkanskog rata 1991. Europljani su htjeli sami razriješiti 'svoj' sukob. Washington je odbio svaki europski prijedlog. Tek 1995. kad su televizijski prizori raskomadane djece u Sarajevu postali nepodnošljivi, SAD su bile spremne djelovati. A Europa je morala priznati da je mir postiglo tek američko uplitanje. Amerikanci su na tri tjedna zatvorili srpske, muslimanske i hrvatske pregovarače u Dayton (Ohio) dok nisu potpisali sporazum koji nije odgovarao nikome od njih. EU nešto takvo nikada ne bi postigla. Staljinistička Sjeverna Koreja ne razgovara o popuštanju s Južnom nego sa SAD-om. U Africi sahne tradicionalni francuski utjecaj, afrički se političari priklanjaju Washingtonu. Izraelci i Palestinci na Bliskom istoku samo rijetko razgovaraju međusobno ali uvijek s Amerikancima. MTV, Microsoft, McDonald's, 'fast music, fast computer i fast food' svijet su čežnje većine mladih na svim kontinentima stisnuli u samo jedno, posvuda isto, od Amerike vođeno čudesno kraljevstvo. Nastala je divovska mreža komunikacija i zabavnih programa koja je sva područja preplavila američkim filmovima, televizijskim proizvodima i glazbenim komadima. Zabavna industrija je pored zračnog prometa i astronautike drugi najveći američki izvozni hit. A njezin uspon još nije dokončan. Veliki sloj američke elite uvjeren je da se širenjem tih simbola američkog 'Way of Life' nastavlja svjetska demokratizacija. Predsjednik Clinton nepokolebljivo ustraje na 'demokratskim tržištima' kao da poslovni interesi automatski vode u slobodno društvo a globalizacija u plurastične države sa slobodnim izborima. Kulturni kritičar Banjamin Barber, profesor na sveučilištu Rutgers koji je unatoč tomu što kritizira sustav, čest gost u Bijeloj Kući, to vatreno poriče: 'Kapitalizam najbolje djeluje u autokratskim državama. Pogledajte samo tri države s najvećim stupnjem rasta zadnjih godina: NR Kina, Singapur i Južna Koreja.' Barber upozorava i na predodžbu da pobjeda kokakolonizacije posvuda mora djelovati miroljubivo. 'Srpski snajperisti u Sarajevu nosili su adidasice i slušali Madonnu - i to im je jedino bilo zajedničko s bosanskim protivnicima', kaže. 'Američka masovna kultura ujedno oduševljava ljude i odbija ih. Žele joj pripadati i odmaknuti se od nje. Zato se često identificiraju drukčije: zatvaraju se u prisilne rodovske zajednice, fundamentalističku ideologiju...' Neprijeporno je da bi većina mladih na svijetu danas radije nosila američku zastavu na majicama nego je spaljivala po ulicama. U Iranu su fundamentalisti zabranili satelitske priključke i čak igračke sa zapada. A video uređaji veselo kruže - na crno. Svijet se divi Americi - barem naizgled. A ona sada, kad je nitko ne ograničava, kroji međunarodnu politiku po svojim predodžbama, po svojim ocjenama dijeli novac međunarodnih organizacija a ne podmiruje vlastite dugove. Primjerice Organizaciji ujedinjenih naroda. Clinton je svoj mandat otpočeo priznanjem sve veće uloge UN-a i multilteralnosti u zajedničkim mirovnim misijama. U Somaliji su SAD 199.2/93. doživjele težak vanjskopolitički slom. Budući da su se plave kacige među kojima su prevladavli Amerikanci, u lovu na vojnog vođu Aidida dale uvući u državni rat, na ulicama Mogadišua poginulo je nekih desetak američkih vojnika (i više od 300 Somalaca). Slike jednog od ubijenih kojeg su golog vukli ulicama, obišle su svijet. Supersila se osjetila poniženom. Tada je Clinton radikalno izmijenio smjer. Washington je, ne obazirući se na UN, odlučio da će se za pravdu na svijetu pobrinuti sam ili barem kao neprijeporni vođa skupine država. Pri tome je dopustio da mu dugovi neomiljenoj svjetskoj organizaciji narastu na 1,3 milijuna dolara. Ostali platci su s bespomoćnim bijesom gledali kako SAD u UN-u provode drastične reforme po svojim predodžbama - to su postavile kao uvjet za plaćanje dijela duga. Vetom protiv Egipćana Butrosa Butrosa Galija, Amerikanci su postigli da za glavnog tajnika bude izabran njihov favorit Kofi Annan koji je već prvih mjeseci svojega mandata za trećinu smanjio osoblje a time i troškove upravljanja. Nezaustavljivo ohol i ravnodušan spram oštre kritike drugih naroda, Washington je i onda kada se radi o pitanjima okoliša. SAD koji ima pet posto svjetskog stanovništva, ispušta u zrak 20 posto najštetnijih plinova koji uništavaju ozonski plašt. Dakle je najgori zagađivač okoliša na svijetu. Na vrhunskom susretu o Zemlji u New Yorku koncem lipnja, Clinton nije pristao da do 2010. smanje emisiju za 15 posto, minimalan doprinos u ratu protiv zagrijavanja Zemlje. Tada je Clintona za rukav povukao čak prijatelj Tony Blair: 'Mi smo Europljani položili karte na stol. Sada je kraj iznimkama.' Americi, koja je odavno duboko uvjerena da je na strani 'dobrih' i 'pravednih', i dalje se čini naivno samorazumljivim da američke predodžbe o vrijednosti treba prenijeti u druga društva bez ikakvih popravaka. Upravo ju je rasprava o upravljanju svijetom u prošlosti skoro razdvojila. Njihala se između dvije krajnosti koju bivši posebni savjetnik Bijele Kuće Eugene Rostow ovako opisuje: 'Treba li se naša vanjska politika oslanjati na moć ili na moral? Na realizam ili idealizam? Na pragmatizam ili načelo? Da naš cilj bude čuvanje naših interesa ili širenje vrijednosti? Da budemo nacionalisti ili internacionalisti?' Na to Amerikanci oduševljeno odgovaraju: 'Točno, sve to.' Tako ponekad postupaju kao utopijski pragmatici, ponekad kao pragmatični utopisti. No ostaju nesmetano uvjereni da je Amerika nositeljica sloboda ovoga svijeta', kako se izrazio pisac Herman Melville. Pioniri onih prvih vremena bili su uvjereni da moraju pokoriti zaleđe i bez obzira na prvotne stanovnike proširiti granice Zapada. Općenito se nisu miješali u međunarodne događaje. Ministar vanjskih poslova John Quincy Adams (kasnije šesti američki predsjednik) odbijao je čak poduprijeti borce za pravednu stvar. Tako je primjerice latinskoameričke pokrete za nezavinost ostavio same u borbi protiv kolonističke Španjolske. 'Amerika svima želi slobodu, ipak je kovač samo svoje sreće', rekao je 1821. godine. Ako bi SAD htjele 'zapovijedati svijetu', morale bi postati svjetski diktator iako bi u tom slučaju teško ostale vjerne svojim uvjerenjima.' U drugoj polovici prošloga stoljeća američki su predsjednici pridobivanjem Samoe (1878.) i Havaja (1887.) započeli imperijalističke prepirke. Američki dobitnik Pulitzera za povijest Walter McDougall vidi prijelomnu godinu i 'nasljedni grijeh' u 1889. godini. Tada su Amerikanci krenuli u križare. Oslabljenoj su Španjolskoj oduzeli Filipine. Napisali su 'Novu obvezu vanjske politike'. Od tada je u Americi nemoralno ne mijenjati svijet po svojoj slici, bez obzira na želje prvotnog stanovništva. Radi se ponajprije o izvozu 'American Way of Life'. Kad je američki senator Albert Beveridge rekao da 'svjetska trgovina mora pripadati Amerikancima i da to i hoće', izrazio je mišljenje velikog broja sunarodnjaka. 'Američka će civilizacija pustiti korijenje na svim obalama koje još čame u mraku neznanja'. Uvjereni u svoju misiju, ti su dobronamjerni imperijalisti idućih godina svojim dolarom, povremeno i topovima, kolonizirali Latinsku Ameriku od Puerto Rica do Kube i Paname. Htjeli su civilizirati 'dječje rase' kako je predsjednik Woodrow Wilson (1913. do 1921.) nazvao sve neamerikance i neeuropljane, te osvojiti njihova 'srca i glave'. Dvadeseto bi stoljeće po riječima tiskovnog mogula Henryja Lucea trebalo postati 'američko stoljeće' a SAD 'dobri samaritanac svijeta'. Američki predsjednik Wilson odlučio je priskočiti saveznicima u pomoć u Prvom svjetskom ratu tek kad se uvjerio da je to 'križarski rat za kraj svih ratova'. Njegov mirovni program u 14 točaka koji je predlagao savez naroda, nije prošao u senatu 1919. Europski su mu se pobjednici usprotivili jednako kao i američko javno mišljenje. Većina Amerikanaca nije htjela da tuđe sile utječu na njihovu vanjsku politiku. Poginulo je više od 10 tisuća američkih vojnika. Ljudi su se bojali još više žrtava. Wilsonu se politička rehabilitacija posrećila tijekom Drugog svjetskog rata kad su ga demokrati na svojem kongresu 1944. proglasili mučenikom. Sve to su obećali tadašnjem predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu da neće doživjeti istu sudbinu. Pobjeda nad Hitlerovom Njemačkom koja je 200 tisuća Amerikanaca stajala života, bila je veliki sat američke vanjske politike. Pripomogla je ustroju UN-a 1945. No stvorila je i praznu nadu da partneri u kriznim stanjima kakvi su bili SAD i SSSR, poslije rata moraju imati slične interese. Hladni rat je izazvala Staljinova ekspanzionistička pohlepa a malo i američki hegemonizam. Kako se često događa u povijesti, u predodžbama SAD-a prevladavao je strah da međunarodne urote ugrožavaju i slobode u domovini: Washington je počeo proganjati komunističku opasnost - vojnim napinjanjem mišića i pomaganjem obnove zapadne Europe. Zato je američki parlament velikom većinom podržao Marshallov plan kao i osnivanje NATO-a. Javnost je poduprla slanje američkih postrojba u Koreju gdje su 1950. sjevernjaci, ojačani milijunom kineskih 'dragovoljaca' napali jug. Američki je predsjednik Harry Truman 1952. čestitao svojemu narodu što je 'Amerika preuzela vodeću ulogu koju joj je povjerio sam svemogući Bog'. Poslije izgubljenog rata u Vijetnamu, američki su predsjednici dugo godina oklijevali poslati vojnike u bilo koje vojno žarište. U prvi je plan došlo 'popravljanje svijeta' drugim, nevojnim sredstvima, osobito pod Jimmyjem Carterom čiji su temeljni kamen vanjske politike, barem u početku mandata, bila ljudska prava. Europljani su se takvoj naivnosti veselo podsmjehivali. Slom u Vijetnamu potisnula je u zaborav dvostruka pobjeda: Georgeu Bushu se 1991. posrećilo proširiti savez zapadnih i bliskoistočnih država i postići pobjedu nad napadačem Irakom koju je priznao i UN, a Amerikance je malo koštala. Još odlučniji bio je raspad druge svjetske sile. Sa SSSR-om se istočni blok oprostio od svjetske pozornice ali ne sa strašnom eksplozijom nego s uzdahom. Amerika je preko noći izgubila svoj mračni 'alter ego'. Predsjednik Bush je skovao riječ 'novi svjetski poredak' koji bi trebao uslijediti poslije hladnoga rata ali nije imao ni snage ni vizije da taj izraz provede u život. Clinton, koji je za svojeg imenovanja za predsjednika 1993. govorio samo o unutarnjoj politici, poslije pet godina u Bijeloj kući izmnijenio je redosljed najznačajnijih zadaća. Poput svojih brojnih prethodnika, i on se osjeća pozvanim da prevlada velike svjetske poteškoće i da se upiše u povijest zaslugama u vanjskoj politici. Ipak je u Rusiji američka vlada pri tome da proigra jedinstvenu priliku koju joj je omogućio pad komunizma. Amerikanci su 90. godine imali dobre odnose s moskovskom vladom a istodobno su održavali odnose s njezinim protivnicima. No Clinton se usredotočio isključivo na Borisa Jeljcina i njegovu neposrednu okolicu. U doba Sovjetskog saveza SAD su kritizirale tamošnje katastrofalne životne uvjete a sada više ne primjećuju da se Rusima ne isplaćuju plaće, da su političari pokvareni...Rusija je ipak demokratska, nema problema! I uvijek iznova jedno te isto: što je dobro za SAD, mora biti dobro i za Rusiju. Moskva se osjeća zapostavljenom jer ju supersila ne poštuje i ne uzima u obzir. U brošuri za denverski gospodarski susret kao Jeljcinov podpredsjednik naveden je Aleksandar Ruckoj. On je tada poslije krvavog udara u listopadu 1993. već mjesecima bio u zatvoru. Rusi, koji su poslije pada imperija pozdravili amerikanizaciju kao simbol novoga početka, promijenili su mišljenje. Prodor hollywoodskih masovnih proizvoda izazvao je iznenađujući protupokret: u ruskim kinima obožavaju limunade iz doba radnika i seljaka. I Jeljcinu se učinilo potrebnim da između sebe i prijatelja Billa stvori razmak: u travnju je s ranije neomiljenim Kinezima sklopio strategijsko partnerstvo protiv utjecaja SAD-a. 'Nijedna država ne smije težiti za hegemonijom, provoditi politiku sile ili monopolizirati međunarodne odnose', piše u sporazumu koji je jedva našao mjesta na prvim stranicama američkih novina. Međutim, dok američka elita u Kini vidi svjetsku silu u usponu (apokaliptična knjiga o sljedećem ratu s Pekingom je hit sezone), sućutno se podsmjehuje svojim nekadašnjim takmacima, izmučenim od gospodarske krize: Japanu i Europi. U Francuskoj slika SAD-a slabi iz godine u godinu. SAD uspješno potkopavaju njezin utjecaj u Africi, tradicionalnoj domeni francuske vanjske politike. Clinton je također glatko odbio da na čelu južnog krila NATO-a bude Europljan. Kanađani se brane na svoj način: po uzoru na Helms-Burtonove zabrane, ottawski su zastupnici predložili zakon koji bi kaznio američka društva djelatna u Kanadi koja su se okoristila kad su tijekom američke revolucije promijenila vlasnika. Osobito je oštra zamjerka u arapskim državama. Arapska liga od 22 člana u deklaraciji se potužila zbog gubitka međunarodne ravnoteže. SAD su vetom u Vijeću sigurnosti UN-a ponovno odbile osudu nasilne izraelske politike naseljavanja. Posljednja supersila očito umišlja da se ne može dvojiti o njezinoj dominantnosti. Želi li se svijet uistinu ponašati po njezinim zapovjedima? I u Europi i u Aziji mnogi već prstom upiru na nasavršenosti 'American Way of Life': siromaštvo u središtima velegradova, nasilje, raspad društvenih struktura, rasne suprotnosti. Studija OESS-a iz 1995. godine koja je uspoređivala 17 članica, utvrđuje da razlika između siromašnih i bogatih nigdje nije tako velika kao u SAD-u. Dohodak se zadnjih 20 godina povećava samo petini američkih kućanstava. Svaka peta američka obitelj živi ispod granice siromaštva. Već ionako šuplja mreža socijalnog osiguranja pod Clintonom će u skladu sa zahtjevima republikanske većine postati još više šuplja. Oni s pravom na socijalnu pomoć dobivat će je samo pet godina tijekom cijelog svojeg života i samo 24 mjeseca bez prekida. Broj narodnih kuhinja za gladne u New Yorku se povećao s 200 na tisuću ali još uvijek moraju puno ljudi odbiti. Istina je da su SAD proteklih godina začudno priskrbile deset milijuna novih radnih mjesta, ponajprije u industrijskim granama budućnosti. Ipak je radna snaga tako jeftina da na cestovnim gradilištima umjesto semafora promet reguliraju radnici. Zrakoplovna društva plaćaju stewardesama samo vrijeme koje provedu u zraku. Štrajk velike paketne dostavne službe (UPS) bio je prvi masovni pokušaj sindikata da i radnici dobiju dio od sve većeg prometa. Čak 57 posto od 176 tisuća zaposlenih plaćeni su po satu i to za polovicu manje nego što dobivaju redovito zaposleni. Ponor između zaposlnih se produbljava: gornji sloj zarađuje dobro i uživa socijalno osiguranje, sve veći donji sloj sezonskih radnika u konjunkturnom će padu tresnuti o zemlju. SAD su sada još manje spremne na krizu nego poslije Drugog svjetskog rata. Uz sve priče o demokraciji, treba spomenuti da je predsjednik Clinton nedavno zbog dramatičnog financijskog položaja i nesposobnosti otpuštenog gradonačelnika Mariona Barryija, oduzeo prijestolnici sva demokratska prava. Mjesna uprava više nema pravo donositi značajne odluke. Ah, Amerika! Njezin se prepoznatljivi vanjskopolitički koncept ne osjeća nigdje u svijetu iako Clinton tako pametno rabi svoju moć u međunarodnoj politici, u Sjevernoj Irskoj kao i u Sjevernoj Koreji, sa svim oblicima diplomatskog pritiska ubrzava mirovni proces a Amerikanci u Keniji drmaju diktaturu zatvaranjem pipe Međunarodnog monetarnog fonda. Mesijanstvo, u SAD-u tako samorazumljivo i obljubljeno, 'sretnike' naime ponekad više odbija nego što privlači. Amerika gore, preostali dio svijeta dolje. Je li moguće da Uncle Sam pozna samo misionarski položaj?" - piše njemački tjednik 'Der Spiegel'. 140324 MET oct 97