NJEMAČKA/DIE WELT - STROEHM O PROBLEMATIČNIM ODNOSIMA HRV-SAD

Ž4=NJEMAČKA Ž1=DIE WELT Ž2A=24. IX. 1997. Ž3=San o jedinstvenoj Jugoslaviji "Davorin Rudolf, jedan od vodećih hrvatskih političara u vrijeme nastanka hrvatske države, bivši hrvatski ministar vanjskih poslova i sadašnji hrvatski veleposlanik u Rimu, predbacio je američkoj politici, vođenoj u Bush-Bakerovoj eri, upravo 'tragičnu opsjednutost' 'očuvanjem jedinstvene Jugoslavije' te sljepoću i nerazumijevanje za slobodarske težnju naroda na jugoistoku Europe", piše Carl Gustaf Stroehm. "'Antimemoari' Davorina Rudolfa, u civilnom životu profesora za međunarodno pravo, zapravo su odgovor na knjigu bivšeg američkog veleposlanika u Beogradu Warrena Zimmermanna ('Korijeni jedne katastrofe'). Hrvat predbacuje američkom diplomatu da je bio toliko usredotočen na jedinstvo Jugoslavije da nije pravodobno počeo tragati za mogućnostima mirnijeg odvajanja jugoslavenskih republika koje su težile nezavisnosti - a uzor je moglo biti odvajanje Slovaka i Čeha. Rudolf zastupa stajalište da je takvo razdvajanje bilo potpuno moguće da se Zapad pravodobno suprotstavio srpskom imperijalizmu. Umjesto toga Zimmermann se 1990. i 1991. potpuno oslonio na tada već gotovo potpuno nemoćnu 'jugoslavensku' vladu posljednjeg premijera Ante Markovića i njegova ministra vanjskih poslova Budimira Lončara (pritom valja napomenuti da su obojica spomenutih političara Hrvati). Zimmermann je tek nekoliko godina kasnije shvatio da je pogriješio, ponudivši stoga u siječnju 1996. ostavku. Rudolf pita zašto je Zimmermann uporno odbijao pružiti potporu Hrvatskoj. Njegov odgovor glasi: 'Potporom samostalnoj Hrvatskoj razorio bi jedinstvo Jugoslavije u koje je čvrsto vjerovao. U epilogu svoje knjige upravo nježno piše o bivšoj Jugoslaviji - i izražava nadu da će ta država jednog dana uskrsnuti'. Amerikanac čak izjavljuje da bi 'netko mogao staviti ružu na grob Jugoslavije'. 'Zapad, uključujući Sjedinjene Države zasigurno nije mogao spriječiti povijesno uvjetovano komplicirano društveno i političko ostvarenje višestoljetnih težnja naroda za samostalnim državama, ali je nedvojbeno mogao spriječiti napadačke ratove', piše Rudolf. Usprkos tome, ni Sjedinjene Države ni Europa ni međunarodna zajednica nisu poduzele odgovarajuće mjere za suzbijanje srpske agresije. Da je Zapad 1991. pravodobno zaustavio srpsku agresiju na Hrvatsku (u to je vrijeme pao Vukovar, a Dubrovnik je bio pod opsadom), ne bi se kasnije dogodila ni bosanska tragedija, smatra Rudolf. Rudolf izvješćuje o sastanku s tadašnjim američkim ministrom vanjskih poslova Jamesom Bakerom u lipnju u Beogradu. Baker je upravo stigao iz Berlina gdje su Amerika i Europa na konferenciji KESS-a suglasno zaključile da je 'očuvanje jedinstvene Jugoslavije bitno za sigurnost Europe'. Kada su Amerikanci sredinom 1991. prepustili rješavanje toga problema Europljanima, pokazalo se da su europske institucije i države 'šaka jada', piše Rudolf. 'Gori od Europljana bili su samo Ujedinjeni narodi', dodaje on. Rudolf opisuje dolazak tadašnjega talijanskoga ministra vanjskih poslova Giannija De Michelisa u Zagreb. De Michelis je zagrlio i poljubio posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Lončara - bivšeg jugoslavenskog veleposlanika u Bonnu - kao vlastitog brata. Rudolf na kraju podsjeća na formulaciju u Zimmermannovim memoarima da je čitav jugoslavenski ambijent 'krajolik u kojem žive čudovišta i Liliputanci'. Zimmermannov hrvatski kolega komentira tu sliku sljedećim riječima: 'Kada sam 1991. i 1992. razmišljao o međunarodnoj zajednici koja je prekriženih ruku gledala agresiju na Hrvatsku, također sam imao osjećaj da se mi Hrvati u teškom trenutku naše povijesti nalazimo među čudovištima i patuljcima'", prenosi Carl Gustaf Stroehm na kraju članka. 250121 MET sep 97