NEWSDAY, 9. X., KONGRES - NATO - BOSNA

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=NEWSDAY Ž2A=9. X. 1997. Ž3=Kongres postavlja neugodna pitanja o NATO-u i Bosni "Naslovi ovoga tjedna govore o financiranju kampanje, videozapisima iz Bijele kuće i bivšem zamjeniku predstojnika Bijele kuće... Nešto izvan središta pažnje dva su pitanja iz vanjske politike, koja bi predstojećih mjeseci mogla prevladavati na naslovnim stranicama novina, a i sad zaslužuju više pozornosti", piše urednik James M. Klurfeld. "Prvo je pitanje vladin plan da proširi NATO savez, što je sad službeno pred Senatom. Drugo su vladini planovi, ili nedostatak planova, za povlačenje američkih vojnika iz Bosne do utvrđenog roka u lipnju. Ta se pitanja razmatraju odvojeno, ali su potencijalno povezana. Osim toga, pitanja koje bi Kongres trebao postaviti u vezi s tim problemima slična su: U čemu je misija američke politike? Koja je strategija postizanja te misije? Što je s troškovima? Ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright otvorila je u utorak sastanak o proširenju Saveza u senatskom vijeću za vanjske odnose. Njezinu obranu plana bilo je lako predvidjeti: nakon hladnoga rata, Zapad ima obvezu dovesti Poljsku, Mađarsku i Republiku Češku u vodeći zapadni savez, budući da su oni dio Zapada. A ako te zemlje ne budu primljene u Savez, srce Europe bit će opasno nestabilno. Ono što ministrica ne pojašnjava jest kako će proširenje NATO-a utjecati na temeljno važne strateške odnose u Europi, između zapadnih saveznica i Rusije. Albright kaže da Rusi možda nisu sretni zbog proširenja saveza, ali da ga prihvaćaju. Pitanje na koje se ona ne osvrće jest što će biti nakon proširenja NATO-a te postoji li u ovom trenutku nepopustljiv pokret za prihvaćanje baltičkih država (Letonije, Litve i Estonije) u Savez, što je potez koji bi Rusi smatrali neprihvatljivim. A ako je takvo proširenje neizbježno, kakvi će tad biti njegovi stvarni troškovi? Vlada je jako podcijenila troškove proširenja, a posebice se prevarila u tvrdnji da će Europljani podnijeti velik dio tereta. To se sasvim sigurno neće dogoditi. Ode li proširenje prema ruskim granicama, koliko će to stajati? I kakav će to utjecaj imati na strateška pitanja, kao što je potreba ograničenja i nadziranja ruskog nuklearnog oružja? Senat bi trebao donijeti odluku o proširenju početkom sljedećega proljeća. No upravo će u to vrijeme drugo veliko pitanje doći u središte pažnje: riječ je o utvrđenom roku za povlačenje američkih snaga iz Bosne. Vlada počinje govoriti o potrebi da se zadrže snage u Bosni. Mnogi republikanci u Senatu nisu time previše zadovoljni, budući da je predsjednik Bill Clinton prvotno tvrdio da će se vojnici povući iz Bosne do prošlog ljeta. Vladin je argument taj da će za provođenje Daytonskih sporazuma, u kojima je Amerika posredovala, biti potrebna nazočnost Sjedinjenih Država. Zapravo, Washington je s gđom Albright na čelu zauzeo agresivnije stajalište u Bosni, goneći srpske ratne zločince i birajući stranu u unutarnjoj srpskoj borbi za moć. Budući da su postale agresivnije, američke i savezničke snage pretvorile su se od mirovnih snaga u snage koje nameću mir, što je opasnija uloga. No ni ovdje nisu dani odgovori na neugodna pitanja. Što je vladin cilj u Bosni? Ujedinjena bosanska država zacrtana Daytonskim sporazumom? Ili podjela, koju neki stručnjaci smatraju logičnijom i izvodljivijom? Kako taj cilj može biti postignut? I uz koju cijenu? Noćna mora vlade je mogućnost da pitanje Bosne eksplodira upravo u vrijeme kad Senat bude raspravljao o proširenju NATO-a. Tad će se postaviti slijedeće pitanje: ako NATO nije u stanju upravljati situacijom u sićušnoj Bosni, zašto proširuje svoje obveze i troškove na istočnu Europu te možda čak i do ruskih granica? U ovom trenutku čini se da proširenje NATO-a ima potporu. No neugodna pitanja tek se sad počinju postavljati. Usprkos najboljim namjerama vlade, možda neće biti moguće odvojeno razmatrati proširenje NATO-a i Bosnu. Ili to možda neće biti poželjno. Na kraju su pitanja ista za oba problema. Vlada na njih mora odgovoriti. Bojim se da Clintonova vlada miješa razumljivu želju da se učini dobra stvar s onim što je u našem vitalnom nacionalnom interesu. Svi mi možemo razumjeti prirodnu želju istočnih Europljana da postanu dio Saveza te da se pokušaju ispraviti nepravde etničkog čišćenja. No dužnost je Senata prisiliti vladu da odgovori na neka pitanja: koliko će nas takva politika stajati (kako u novcima, tako i u mogućim gubicima života) te zbog čega je važno preuzeti te troškove. Kao što je stručnjak za vanjske poslove Michael Mandelbaum napisao, postoji razlika između socijalnog rada i vanjske politike." 100122 MET oct 97