THE NY TIMES, 7. X., BOSNA

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE NEW YORK TIMES Ž2=7. X. 1997. Ž3=Jedini izlaz iz Bosne "Clintonova se vlada zaista uvalila u nevolju s Bosnom. Kongres želi da se američke snage povuku iz područja do lipnja 1998., a Clintonov tim nema izlazne strategije. Njegova sadašnja politika držanja Bosne na okupu jamči američku mirovnu obvezu bez kraja. Kongres će na posljetku iznuditi povlačenje - bilo 1988., bilo kasnije - jer Sjedinjene Države ne mogu vječno držati svoje vojnike u Bosni. No kad se povučemo, rat će opet izbiti, što će donijeti golemu štetu Bosni i ugroziti američku politiku u Europi", piše profesor političkih znanosti na sveučilištu u Chicagu, John J. Mearsheimer. "Vlada ovu katastrofu može izbjeći jedino odustajanjem od svoje sadašnje politike i pomicanjem prema organiziranju mirne podjele Bosne. Jedino takva podjela može dopustiti Sjedinjenim Državama da se povuku - a da to ne izazove novi rat. Američke snage zaglavile su u Bosni jer žele provesti neizvedive odredbe Daytonskog sporazuma. Dogovor poziva na ujedinjenje Bosne, odnosno njezine tri etničke skupine ispunjene mržnjom, u jednu državu. No taj je cilj neostvariv. Hrvati i Srbi ne žele živjeti u multietničkoj Bosni - to je i bio razlog zbog kojeg su ratovali. Oni žele podjelu. Čak i Mulimani, koji su željeli integraciju jedino zato što bi dominirali u ujedinjenoj Bosni, sad otvoreno govore o podjeli. Neuspjeh Daytona bilo je moguće predvidjeti. Povijest ne bilježi ni jedan slučaj u kojem su se etničke skupine, nakon velikoga građanskog rata, složile da dijele vlast u demokratskoj državi. Takvi ratovi završavaju samo diktaturom koja red obnavlja silom ili podjelom. Demokratska podjela vlasti kakvu Dayton zamišlja nema svoga prethodnika u povijesti. Clintonov tim i dalje tvrdi da će se Daytonski sporazumi provesti, samo sporo. Richard Holbrooke vidi 'značajne znakove napretka', dok predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost Samuel Berger tvrdi da je 'mir počeo hvatati korijene'. No njihove se procjene ne temelje na činjenicama. Dayton obećaje povratak izbjeglica i izgradnju glavnih političkih institucija u Bosni. Na žalost, u oba pitanja vidimo samo potpune neuspjehe. Od kojih 2,1 milijuna prognanih Bosanaca, samo ih se 300 tisuća vratilo od potpisivanja Daytona. Manje od 30 tisuća izbjeglica vratilo se u dijelove u kojima su bili etnička manjina. Istodobno, oko 80 tisuća Bosanaca napustilo je svoje domove od potpisivanja Daytona jer su ih granice koje je on uspostavio učinile pripadnicima manjina na području u kojem su živjeli. Tako u integriranim zajednicama poslije Daytona živi 50 tisuća manje Bosanaca nego što je to bilo prije Daytona. Izbjeglice se kreću, no u pogrešnom smjeru. Jednako tako, već su u začetku propali napori da se stvore multietničke političke institucije. Hrvatsko-muslimanska federacija lažna je federacija. Bosanski Hrvati uspješno su se spojili s Hrvatskom, uglavnom odbijajući suradnju sa svojim muslimanskim partnerima. Srbi su jednako tako ostali čvrsto predani podjeli, odbijajući suradnju u stvaranju središnje bosanske vlasti. Vlada se nada da će pridobiti Srbe za Dayton podupirući Biljanu Plavšić u njezinoj borbi s Radovanom Karadžićem. No gđa Plavšić teško da je vođa koji će povesti bosanske Srbe u ujedinjenu Bosnu. Ona je ekstremni srpski nacionalist koji goji mržnju prema Muslimanima, a bila je i gorljiva zagovornica etničkog čišćenja. Osudila je Dayton, kad je bio potpisan 1995., a njezina sadašnja potpora dogovora na slabim je temeljima. U međuvremenu su se odnosi između američkih vojnika i bosanskih Srba pokvarili do te mjere, da je nasilje realna mogućnost. Većina Srba danas Amerikance i ostale pripadnike snaga NATO-a smatra okupatorima koji ih nepošteno žele kazniti. To je vezano uz nedavne savezničke napore da uhite srpske ratne zločince, razoružaju srpske paravojne postrojbe i ugrabe policijske i radijske postaje u korist gđe Plavšić. Na sreću, nijedan Amerikanac nije stradao. No među vojnicima vlada osjećaj opasnosti. Takav razvoj događaja naviješta produljeni ostanak Amerikanaca u Bosni, još više zbog činjenice da će biti pritiska da NATO postupi agresivno, kako bi pokrenuo Dayton. Problem u Bosni nije u tome što je napredak spor, već što on doslovce ne postoji. Clintonov tim ipak zagovara ostanak, najavljujući da će vojnici možda morati ostati u Bosni mnogo poslije lipnja kako bi uspješno zaključili Dayton. Takva politika neće moći opstati zbog domaće javnosti. Sve su jača protivljenja stajalištu predsjednika Clintona, kao i pritisak da se američke snage što prije povuku iz područja. Prošlog je lipnja kongresni prijedlog o prestanku financiranja vojnika gotovo prošao, a sličan prijedlog s rokom 1998. glatko je prihvaćen. U srpnju je Senat potvrdio neobvezujuće rješenje koje poziva na potpuno povlačenje vojnika do lipnja 1998. Pozivi na povlačenje sve se češće vide u uvodnicima raznih novina. Takva politika se dakle raspada. To bi moglo završiti na nekoliko načina. Dio američkih snaga mogao bi postati žrtvom terorističkog napada ili bi mogao biti uvučen u borbu sličnu onoj u Somaliji. Ili bi Kongres mogao ukinuti financiranje vojnika poslije lipnja. No čak i ako on dopusti još jedan produžetak, taj će zasigurno biti kratak i zadnji. Dakle, američke snage nemaju dugoročnu budućnost u Bosni. A ni snage naših saveznika u NATO-u budući da su obećale da će nas slijediti kad se povučemo. Vlada treba novu politiku, prije nego se sadašnja slomi. Još ima vremena za provođenje najbolje alternative, podjele Bosne na tri dijela. Takvo rješenje zahtijeva aktivno američko uključenje. Sjedinjene bi Države morale isplanirati podjelu i ostati spremne da ju nadziru i financijski podupru. Morale bi se organizirati velike selidbe stanovništva. Bit će potreban američki pritisak na strane kako bi se osiguralo njihovo slaganje, budući da nitko ne može dobiti sve što želi. No takva bi podjela barem dopustila američko povlačenje bez obnavljanja rata. Druga mogućnost - da se držimo Daytona do njegove neizbježne eksplozije - imala bi visoku cijenu i za Bosance i za Amerikance. Divlji novi rat izbio bi ubrzo nakon povlačenja američkih snaga. Etničko bi se čišćenje vjerojatno obnovilo. Hrvatska i Srbija mogle bi udružiti snage i podijeliti Bosnu međusobom, silom potisnuti Muslimane i ostaviti ih bez države. Američki bi ugled trpio učinke sloma jedne politike. Između snaga NATO-a došlo bi do uzajamnog okrivljavanja. Plan Clintonove vlade da proširi NATO vjerojatno bi postao žrtvom drugog rata u Bosni. Na posljetku, ako NATO nije u stanju zaustaviti rat u Bosni, kako se od njega može očekivati da održava mir u srcu Europe? Podjela je ružan odgovor na pitanje o Bosni, no daleko bolji nego nasilni slom Daytona koji nas inače čeka." 080334 MET oct 97