PROČELNIK VOJNOGA KABINETA GENERAL CRNJAC O IZJAVAMA GENERALA TUSA U "NOVOME LISTU"

TUSA U "NOVOME LISTU" ZAGREB, 3. listopada (Hina) - U povodu intervjua umirovljenoga generala HV-a i bivšega načelnika Glavnoga stožera Antona Tusa, objavljena u riječkome "Novom listu" 27. rujna, pročelnik Vojnoga kabineta u Uredu Predsjednika general pukovnik Miljenko Crnjac objavio je danas priopćenje za javnost. #L# Priopćenje prenosimo u cijelosti: "Razgovor umirovljenog generala Hrvatske vojske i bivšeg načelnika Glavnog stožera Antona Tusa riječkom "Novom listu" od 27. rujna 1997. u cijelosti je vrlo proizvoljan i neutemeljen pogled s krajnjim ciljem: učniti upitnim strateške odluke koje su polučile blistave pobjede u Domovinskom ratu. U spomenutom razgovoru Tus nastoji sebe prikazati kao moralna i stručna časnika, koji je imao pravilne prosudbe, kojima bi se ubrzao vojni poraz agresora i okončala agresija, a nasuprot njemu stajali su moralno upitni i nestručni ljudi, koji se očito nisu uklapali u njegova viđenja i koje bi konačno trebalo maknuti iz političkog života. Ako se za trenutak ostavi po strani razina stručnosti s koje se vodi spomenuti razgovor, što je zapravo središnja točka rasprave, mora se ukazati na barem još dvije činjenice, koje same po sebi opovrgavaju neke vrlo upitne tvrdnje iznijete u razgovoru. Govoreći o problemima hijerarhije, koju je tobože Ministarstvo obrane uspostavilo na pogrešan način, isključujući ponekad Glavni stožer Hrvatske vojske iz procesa donošenja i provođenja odluka, general Tus sam ustvrđuje kako je kršio hijerarhiju, donoseći i provodeći ponekad odluke koje ne samo da nisu bile u skladu s odlukama Vrhovnika, nego su bile i protivne njegovim zapovijedima. I nadalje, general Tus se ne ustručava uz Hrvatsku vojsku i MOHR, ili pojedine njihove visoke dužnosnike, vezati i atribut "ustaški", iako je već na samom početku istaknuo opće poznatu i priznatu istinu, o Hrvatskoj vojsci koja je vodila obrambeni rat sukladno etičkim načelima. Zar ta i tako prihvaćena etičnost u vođenju rata nije rezultat upravo politike hrvatskog državnog vrhovništva? Glede već spomenute stručnosti, general Tus govori i o nekim događajima ili odlukama strateške razine iz dva vrlo značajna razdoblja Domovniskog rata: konac 1991. i način na koji je istjerana bivša "JNA" s područja Republike Hrvatske, te 1992. u kojoj se, po njegovom mišljenju, mogla poraziti srpska vojna sila u Bosni i Hercegovni. U svezi s tim potrebno je dati sveobuhvatnija objašnjenja, koja događaje neće razmatrati samo s vojnog stajališta i na površan način, kako to čini general Tus. Pristup ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne može biti igra pojmova nego analitičko promišljanje koje se mora izvoditi iz postavljenog cilja agresije i međunarodnih sticaja prilika. Pobijedivši u prvoj dionici rata, Hrvatskoj je bio nužan predah iz dva razloga. Prvi, izbjeći daljnja razaranja, preustrojiti vojsku gdje će se brojnost zamijeniti kakvoćom, povećati pokretljivost snaga i razviti mogućnost prenošenja stožerne točke kao uvjeta za uspjeh napadnih operacija, i drugi, nerazložnost i nemogućnost vođenja rata na dvije odvojene bojišnice u uvjetima ugroženih glavnih operativnih prometnica (Zagreb - Karlovac - Rijeka; Zagreb - Karlovac - Zadar - Split - Dubrovnik i Zagreb - Nova Gradiška - Vinkovci - Osijek). Strategijska dvojba za Hrvatsku je ući u napadne operacije za oslobađanje okupiranih područja s nedostatno pripremljenom vojskom za takva bojna djelovanja, platiti veliku cijenu i ne ostvariti postavljeni cilj a to znači strategijski poraz, ili, dobiti na vremenu preustrojiti vojsku uz istodobno sprečavanje ostvarivanja preoblikovanog srpskog cilja, sačuvati operativnu dubinu ne samo u zapadnoj Bosni i Hercegovini nego i u južnoj Hrvatskoj. Svako strategijsko promišljanje vodi zaključku o utemeljenosti prihvaćanja ove druge mogućnosti. A sada o snagama agresora o kojima general Tus uopće ne govori. U agresiji na Republiku Hrvatsku u vrijeme potpisivanja Vanceovog plana, uključujući i unutarnje (blokirane) postrojbe 32., 13. i 10. korpusa, sudjelovale su snage ekvivalentne 49 brigada od toga: 3 oklopne, 6 mehaniziranih, 14 motoriziranih (pješačkih), 18 brigada TO (partizanskih), 12 odreda TO, različite postrojbe topničke i raketne potpore, protuzračne obrane, inženjerije i drugi specijalni sastavi. Ukupno su snage bile jačine: 90-95 tisuća vojnika, 850-900 tenkova, 700-750 oklopnih prevožnjaka, 1200 topničkih naprava svih kalibara, uključujući i rakete zemlja-zemlja R-65 "Luna", te raketne sustave protuzračne obrane, 24 ratna broda (Vis i Lastovo). Borbeno je djelovalo oko 350 zrakoplova svih vrsta. Što duže ostajanje ovih snaga JNA u dubini hrvatskog prostora znači dvostruko izlaganje njihovom udaru svakako težišno onih vanjskih ali i onih unutarnjih. Svaki razuman pristup ukazuje da to treba što prije izbjeći i biti izložen, ako se već mora, samo jednoj ugrozi. Kad je riječ o ratu u Bosni i Hercegovini onda svaka prosudba mora polaziti od jačine snaga kojih je agresor imao. Za rat u Bosni i Hercegovini JNA u razdoblju prosinac 91. - siječanj 92. ustanovljava 2. i 4. Vojnu oblast sa zapovjedništvima u Sarajevu, odnosno Podgorici. U ožujku iste godine je u okviru povlačenja JNA iz Makedonije, zapovjedništvo 3. VO iz Skoplja premješteno u Niš. Uz već postojeću smanjenu 1. VO, kopnene snage JNA bile su organizirane u četiri vojne oblasti, kao grupacije strategijske razine, čija su zapovjedništva odgovorna za pripremu, organizaciju i usklađivanje borbene uporabe snaga na ovom području bivše Jugoslavije. Ukupna jačina snaga JNA raspoređenih početkom 1992. u Bosni i Hercegovni bila je: 83.000 ljudi, 460-500 tenkova, 400-420 oklopnjaka i 950-1000 topova. Zračna potpora ovim snagama pružena je sa zračnih luka Batajnica, Podgorica, Priština, Banja Luka i Tuzla. Zar se takva vojna sila mogla jednostavno poraziti, kako to tvrdi general Tus? Samo cjeloviti pristup na razini strategijskog promišljanja može dati odgovore što, kada i zašto je nešto trebalo uraditi (poduzeti), a ne na analizi pojedinačnog, jer ovo drugo sigurno vodi u pojednostavljenost. Rat nije i ne može biti pojednostavljenost podređena vlastitom kutu gledanja ili još gore trenutnom političkom interesu. Iako je agresija čin naglosti, rat ne nastaje naglo i njegovo rješenje nije djelo jednoga trenutka. Zbog toga svaka analiza o Domovinskom ratu mora sadržavati sud o onome što je urađeno i koji je rezultat, a ne po onome što bi, strogo uzevši, moralo biti ili se trebalo uraditi", stoji na kraju priopćenja pročelnika vojnog kabineta u Uredu Predsjednika. (Hina) pp vkn 031342 MET oct 97