6 VELEBIT PAPIĆ - PROTIV KOGA TO RATUJE GENERAL ANTON TUS

VELEBIT 3. X. 1997. Pohvale zrakoplovnoj gluposti i ideološka vrenja Uz nadnaslov 'General Tus u stupici vlastitih kontradiktornosti', Karlo Papić piše: "'Supergaleb je naš najbolji avion do sada, i sigurno, danas, jedan od najupsješnijih školskih borbenih aviona u svijetu. Za ovaj su avion zainteresirane i druge zemlje tako da će se uskoro za ovu letjelicu školovati i njome letjeti i piloti prijateljskih zemalja. U toku su i značajna tehnička usavršavanja na ovom avionu što će ga učiniti savremenim za dugi niz godina. Kad je riječ o 'orlu', naše Ratno vazduhoplovstvo i Protuvazdušna odbrana su sa njim dobili letjelicu velikih manevarskih sposobnosti i vanrednih mogućnosti. Upravo je u toku njegovo opremanje najsavremenijim naoružanjem. 'Orao' je tehnički i borbeno veoma složen projekt, a novim rješenjima obezbjeđujemo njegovu daljnju modernizaciju. Imajući u vidu geografske karakteristike naše zemlje, kao i izvanredne manevarske mogućnosti 'orla', ovaj je avion odličan za taktčku podršku i takve će nam letjelice, relativno jeftine i visokih borbenih mogućnosti, uvijek biti potrebne'. Ove komplimente u superlativu, temeljnim zrakoplovima 'domaće proizvodnje' zrakoplovstva bivše JNA i agresorske velikosrpske vojske na Hrvatsku nije izrekao nikakav 'oficir', pripadnik te vojske, u svrhu podupiranja psihološko promidžbenog rata, kako bi, u svojoj ideološkoj mržnji i zbog vrlo oskudna stručnog znanja, tu agresiju učinio što više zastrašujućom. Ove je 'pohvale zrakoplovnoj gluposti' izrekao nitko drugi do tadašnji zapovjednik RV PVO general potpukovnik JNA Anton Tus, prigodom 21. svibnja 'dana vazduhoplovstva', a u razgovoru za 'Narodnu armiju', 'Aero-svet' i 'Krila armije' iz kojih je beogradska 'Politika' (18. svibnja 1988.) prenijela dijelove. A o kakvim se zapravo zrakoplovima radilo najbolje je potvrdio Domovinski rat. Istina, bili su najbolji, ali ne i za hrvatsku protuzračnu obranu koja ih je rušila i najobičnijom puškom, a mnogi su i sami pali. Snaga Tusovih 'galebova' je zaustavljena u legendarnom poviku pokraj Šibenika - Oba, oba su pala! Za zrakoplov ('orao') čiji je krajnji dolet samo 300 km tvrditi da ga odlikuju izvanredne manevarske sposobnosti naprosto je smiješno, a kad tu tvrdnju izrekne čovjek koji slovi za vrhunskog zrakoplovnog stručnjaka i isto takvog letača, čija karijera bilježi i letove na američkom F-16, onda je to više od karikature. Takvog bi se zrakoplova sramila i zrakoplovna industrija na tehnološkoj razini iz II. svjetskog rata. Bilo bi zgodno izračunati s obzirom na dolet i maksimalnu brzinu koju postiže, maksimalno vrijeme koje ovaj zrakoplov može provesti u zraku. Ovom Tusovom pohvalom srpskoj zrakoplovnoj industriji dvije stvari postaju upitne - njegova stručnost ako opravdava spomenute stručne atribute, dakle ako je svjestan katastrofalnih svojstava spomenutih zrakoplova koje, usput budi kazano, usprkos njegovim optimističkim najavama, nije kupila ni jedna prijateljska zemlja, a iz svog ih letačkog ustroja uklanja i srpsko zrakoplovstvo i nameće se, logično, pitanje zašto ih general Tus u danoj prigodi hvali. Je li to svjesna lojalnost ideološkoj školi mišljenja i manipuliranja, dakle, namjerna kategorija. Ili je to strah izazvan mogućom opasnošću za karijeru, koja bi u delikatnoj situaciji mogla bti spriječena čak i zatvorom kojim je realno prijetila ideologija kojoj je general Tus pripadao i čije postulate i danas zdušno propovijeda. I jedno i drugo stvaraju mentalni sklop koji, kad se jednom (de)formira, obilježava čovjeka cijeli život. Potvrdu tvrdnje o uspješnosti razvoja RV PVO general Tus podvlači posebnim zaslugama Organizacija SKJ, poglavito moralno-političkim jedinstvom. Taj detalj iz Tusovih razgovora za beogradska vojna glasila treba poglavito naglasiti i upamtiti jer je on dobra ilustracija stalne Tusove opsesije u kontinuitetu, miješanja politike i vojne problematike, što poglavito dolazi do izražaja u optužbama hrvatske državne politike i Hrvatske vojske, a koje i zbog toga optužuje želeći im podvaliti zapravo svoje opsesivno mentalno stanje. Sličnu vrijednosnu prosudbu o zrakoplovstvu JNA general Tus izriče i dvije godine ranije, 1986., jednom prigodom, za dan RV PVO, ideološkom frazom o idejnom i akcionom 'jedinstvu' s uočljivim terminološkim razlikama u nazivu grane oružanih snaga kojima zapovijeda. Ta je sitna razlika izravni posljedak činjenice da je ovaj put razgovarao s novinarima zagrebačkog 'Vjesnika' (20. svibnja). To 'idejno i akciono jedinstvo' u RZ i PZO-u je, kako reče general Tus, 'uvijek bilo Jugoslavija u malom. I među pitomcima i među vojnicima, među starješinama. Valja znati da su starješine skoro sto posto u članstvu SKJ, pitomci i građanska lica na službi u RZ PZO u velikom postotku, a vojnici u solidnom broju'. I još jedna generalova primjedba: 'Recimo, sada se u zrakoplovne škole malo javljaju Slovenci, mladići iz Dalmacije, Istre, sjevernih krajeva Hrvatske'. Iz ovog bi se dalo zaključiti da su Dalmacija i Istra u odnosu na Hrvatsku, posebne države. A da general Tus, na različitim, ponajprije osobnim funkcijama, različitim ideološkim predznacima, a onda i na različitim stupnjevima demokratskog ozračja, ima i različite sudove o 'jugo-avionima' potvrdio je njegov razgovor što ga donosi 'Nedjeljna Dalmacija' u broju od 24. lipnja 1992. General Tus, koji je tada bio načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, misleći na hrvatske zrakoplove kaže: 'Moramo postići viši nivo tehničke opremljenosti da nam se ne dogodi kao jugoavionima koji nisu imali IC zaštite. Svijet se čudi da smo oborili preko 140 letjelica. To od II. svjetskog rata nije napravljeno'. Iz ovakva dva oprečna suda o vrijednosti spomenutih zrakoplova nameće se zaključak da je bivša jugoslavenska zrakoplovna industrija isključivo politička kategorija prikladna za manipulacije, isto kao što je stručno znanje o zrakoplovstvu generala Tusa podložno ideološkom predznaku i situaciji u kojoj se ono p(r)okazuje. Kontinuitet opsjednutosti politikom s vojnog stajališta postaje vrhuncem ideološke opterećenosti i vrenje u nerasklopivu mentalnom sklopu u razgovoru za riječki 'Novi list' (27. rujna 1997.) koji naslovom MINISTRA OBRANE SMATRAO SAM SVOJEVRSNIM IZDANKOM NDH I ZVAO 'POGLAVNIKOM' izriče autentičnu Tusovu tvrdnju i potvrđuje patološku sraslost s isključivošću stava o nepodobnoj povijesti koju treba izbaviti iz 'zatvora knjige', kako bi se s njom dalo manipulirati, što istodobno postaje prirodan otklon od demokracije u čiji plašt nastoji sakriti prozirnost svojih stavova. Tekst počinje tezom da su najstručniji hrvatski vojni kadrovi protivnici hrvatske vlasti zato što se favoriziraju isključivo podobni, to je potvrda stranačke obojenosti HV, a progone stručni isključiv zato što su pripadali bivšoj jugoslavenskoj vojsci. Prilog za potvrdu te teze je navodna, Tusova letačka sposobnost koja ga svrstava u najbolje europske letače, te njegova navodno nezamjenjiva uloga na čelnom mjestu Glavnog stožera u prve dvije godine Domovinskog rata. Ako bi Tusove tvrdnje o podobnosti i nestručnosti te o stručnosti i nepodobnosti kojoj treba zahvaliti kadrovsku politiku Hrvatske vojske, i približno bile istinite, tko je onda i po čijim zapovijedima pobijedio agresorsku, velikosrpsku vojsku i doktrinu bivše JNA, čiji je vrlo uspješan učenik bio i jugoslavenski general Tus? Gdje je i tko naučio doktrinu i strategiju, ako su ostajali podobni, a otpušteni stručni, na temelju kojih su isplanirane presudno pobjedničke bitke Domovinskog rata koje su iznudile priznanje srpskih oficira o potpunom strategijskom i taktičkom iznenađenju i prvom susretu s takvim načinom ratovanja? Kako je učenik, doduše ponajboljih svjetskih vojnih akademija, pa makar se i zvao Anton Tus, mogao isplanirati spomenute akcije hrvatskih Oružanih snaga po načelima NATO standarda, po kojima su ove akcije izvedene, ako nikada nije pohađao čak ni prosječnu vojnu akademiju bilo koje zapadne zemlje, pa slavu prepustiti drugima? Zašto pored takve vojničke genijalne ingenioznosti generala Tusa Hrvatska vojska, u doba njegova zapovijedanja njome, nije polučila uspjehe dostojne njegova genija? Ili ga je pobijedio strah od poraza doktrine kojoj i sam pripada, te ga po svemu sudeći ne bi radovale ni vlastite zasluge u pobjedi vojske kojoj je svojedobno zapovijedao. Tvrdnju generala Tusa o stranačkoj obojenosti HV treba gledati isključivo u svjetlu svojedobne njegove tvrdnje da su gotovo sva vojna lica RV PVO članovi SKJ, kao i većina građanskih lica, te zadovoljavajući broj vojnika, i to staviti u okvir 'idejnog i akcionog jedinstva'. Tvrdnjom da Hrvatska vojska nije počinila ratne zločine general Tus primarno ne namjerava sačuvati njezin moralni habitus nego mu je ponajprije stalo steći poziciju vjerodostojna svjedoka čijim će se tvrdnjama i stavovima vjerovati kad se pridruži optuženičkoj kampanji potpune kriminalizacije hrvatske državne vlasti na razini ratnoga zločina koja se ogleda u optužbama 'Merčepove skupine', a koju je optužio pa optužbu porekao Miro Bajramović. Čudno je Tusovo čuđenje nad postupcima hrvatskog pravosuđa koje je obustavilo postupak prema onima koji su se našli u toj optužnici zbog činjenice da je ta optužba porečena. Ništa čudno ako se zna da je svrha te optužbe što vjerodostojnije doći do glavne optužbe u kojoj se neizravno tvrdi da su u Hrvatskoj postojale i još postoje kriminogene skupine nalik na južnoameričke kordone smrti. I zato su mu potrebna leđa Hrvatske vojske. Ako nastavimo logikom postavljene teze, spominjući navodne hrvatske zločince, a zaboravljajući hrvatske žrtve, možemo doći do poražavajućih rezultata na temelju kojih će se moći ustvrditi da velikosrpske agresije na Hrvatsku nije ni bilo, a to onda dovodi u pitanje i sam Domovinski rat. A to je onda, zasigurno, strateško i povijesno pitanje. Osim kriminalizacije hrvatskoga društva, u razgovoru generala Tusa i 'Novog lista' pokušalo se dokazati i fašizaciju Hrvatske vojske. Fašizira se cijela jedna, je li slučajno, dragovoljačka skupina pripadnika hrvatskih vojnika koji su po Tusovu svjedočenju u redove hrvatskih vojnih snaga bili primani tek poslije skidanja ustaškog znakovlja. Uz negiranje pomirbe kao ključnog elementa hrvatske državotvorne politike, svi hrvatski dragovoljci su proglašeni ustašama. Optužba se proširuje i na MORH, njegovim navodnim pokušajima uvođenja ustaškog nazivlja na onim razinama za koje je Ministarstvo ovlašteno. Trojstvo Tusove genijalnosti - general političar i lingvist ovim biva zatvoreno. A sličan napadaj bez argumenata na ministra Šuška, u trenutku njegove bolesti je krajnji ideološki trzaj moralno-medicinskog mentora medijskih magli. Za potvrdu autentičnosti događaja evo nekoliko podataka. Petnaestog kolovoza 1991. godine Predsjednik Republike je donio: - Plan pripravnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske - Plan mjera pripravnosti Republike Hrvatske - Plan osvajanja vojarni bivše tzv. JNA Tridesetog kolovoza 1991. Predsjednik države je naložio poduzimanje većeg broja mjera pripravnosti iz Plana mjera pripravnosti RH i Plana pripravnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske. Dvanaestog rujna 1991. Predsjednik Republike je donio odluku o zaprječavanju i osvajanju vojarni bivše JNA što se može smatrati danom kojim je počelo oslobađanje Hrvatske od velikosrpske agresije. Tu Predsjednikovu namjeru general Tus najžešće nastoji opovrgnuti. Njegov je stav da su baš pregovori omogućili velikosrpskoj vojsci nesmetan odvoz naoružanja kojim je ona poslije razarala hrvatske gradove i zahvaljujući tom naoružanju napala BiH, za što bi krivnju trebao snositi Predsjednik Tuđman. Toj tezi treba pridodati i detalj Tusove tvrdnje koja kaže da je upravo naoružanje iz oslobođenih vojarni Hrvatskoj omogućilo bolju pregovaračku poziciju. A da nije obratno? Tusovu isključivu metodu, oružanom oslobađanju vojarni treba pretpostaviti Predsjednikov kombinirani, oružani i pregovarački, kojim je oslobođena vojarna s najvećom pričuvom naoružanja, ona varaždinska, iz koje su odvezeni samo oficiri, a sačuvanim naoružanjem je, prvi put respektabilno, naoružana Hrvatska vojska. Slučaj oružanog otpora u bjelovarskoj vojarni, koji navodi general Tus, ide u prilog kontratezi da bi u slučaju masovnijeg napadaja na vojarne, razaranja hrvatskih gradova bila još jača, naprosto stoga što je u velikosrpskoj agresorskoj vojsci bio popriličan broj ekstremnih oficira kojima hrvatski civili i njihovi gradovi nisu značili ništa, a za takva razaranja su u samim vojarnama imali dostatnog naoružanja, nasuprot slabo naoružanim hrvatskim vojnicima. Za potporu uobrazilji o vlastitoj veličini koju ne zadovoljava ništa drugo do čelno mjesto najvišeg stupnja - predsjedničko - generalu Tusu je Predsjednik Tuđman nasušna potreba, ali je i njegova mora, jer sve što je Predsjednikova stvarnost to su generalova priviđanja. I zato Predsjednik mora biti bezuvjetno kriv i za pad Vukovara jer je navodno podlegao pritiscima međunarodne zajednice i obustavio operacije hrvatskih snaga u trenutku kada su te postrojbe krenule u odlučan proboj. Postojanje navodnih planova o osloboditeljskim operacijama - dalmatinskim, kninskim, banijskim, istočnoslavonskim, još u doba njegova ravnanja Glavnim stožerom bili su dostatnim razlogom za navodnu Tusovu protimbu Predsjednikovoj odluci o potpisivanju Vanceova plana. Čak se hvali odbijanjem zapovijedi da otputuje u Sarajevo, pa je umjesto njega to učinio ministar Šušak i potpisao rečeni plan. Samo jedno i logično pitanje generalu Tusu: kako se uopće moglo dogoditi da jedan general bude pretpostavljen ministru i dobije prigodu potpisati tako važan politički dokument zna li se da je to posao isključivo političke naravi? Kako je na tu mogućnost pristala međunarodna zajednica na čelu s Vanceom? Ili se, možda, generalu Tusu, u silini političke ambicije poremetila vremenska slika stvarnosti te miješa sebe vojnika s vlastitom fikcijom o sebi političaru, pa mu se omaknula ovako teško vjerojatna istina. A ako je ova anegdotična generalova priča možda čak i istina, treba ga dodatno priupitati kako se moglo dogoditi odbijanje Vrhovnikove zapovijedi, čime je u pitanje dovedena i njegova vojnička profesionalnost što po vojnim standardima vojnoga Zapada nadilazi vojnu problematiku i postaje upitna demokratska norma kulturološke naravi. Je li u svojoj autonomnosti kojom se hvali riječkom dnevniku general Tus odbijao Kadijevićeve naredbe? I zašto su njih dvojica, Predsjednik i general, u Tusovim medijskim razgovorima antipodi, uz jasan generalov stav da je za sve grijehe hrvatske politike kriv isključivo Predsjednik. No, ako on to ne shvati 'onda moramo utjecati na političku svijest i zrelost ljudi i stvarati klimu da je vrijeme da promijenimo to stanje. Ne isključujem da bi se taj proces mogao ubrzati i određenim događajima, kao što je recimo bila Stojedinica. Ako Predsjednik ne poduzme što bi trebao poduzeti, mislim da na slična događanja možemo računati'. Politmentorska, generalska prijetnja dostojna viših razreda poznatih škola revolucionarne borbe i duha militarizacije u pripremanju uzaludnih državnih udara u razblaženom obliku", zaključuje Papić. 030402 MET oct 97