THE WASH. TIMES, 29. IX., AMERIČKI CILJEVI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 29. IX. 1997. Razjašnjenje vanjske politike "Od kraja hladnog rata, u svim se krugovima čuo tužni refren: 'Sad više nemamo neprijatelja!' Uz to uvijek ide: 'Tako sad ne znamo što činiti.' Ponekad se to izgovara plačnim glasom, kao na konferencijama mozgova, gdje se ljudi skupe da bi zaboravili da većina njih nije znala što činiti i za vrijeme hladnoga rata", piše Georgie Anne Geyer. "Ponekad su te riječi izrečene u ljutnji, kao da se želi izraziti bijes jer su nas Sovjeti još jednom prevarili - raspadnuvši se. Gotovo uvijek, postoji ipak malo nade da će uskoro Amerika moći popraviti cijeli svijet. (Uzdah.) I sad dolazi navodno najbolji washingtonski mislilac u području vanjske politike, Zbigniew Brzezinski, i tvrdi da je sve to prazno blebetanje! G. Brzezinski prvo ističe da Amerika danas stoji sama, jer 'u samo jednom stoljeću, Amerika se promijenila... iz zemlje relativno izolirane u Zapadnoj hemisferi u silu nepovredivoga svjetskoga dometa... Vojno, ona je nepovrediva; gospodarski, ona ostaje glavnom predvodnicom globalnoga rasta ... tehnološki, ona vodi u inovacijama; kulturalno, usprkos nekim nezgrapnostima, ona posjeduje privlačnost kakvoj nema takmaca, posebice među svjetskom mladeži ... I upravo je kombinacija svih tih četiri stvari ono što Ameriku čini jedinom sveobuhvatnom globalnom supersilom.' Nu unatoč toga, nastavlja on, kontradiktorni 'nedostatak samopouzdanja' u mnogim dijelovima Amerike pojačan je dvosmislenostima koje su izbile krajem hladnoga rata, neuspjehom da se stvori bilo kakav stvarni 'novi svjetski poredak' i svjetskom regresijom na etničke sukobe iz prošlosti. I nadalje, 'Amerika se kao prva svjetska sila suočava s uskim prozorom povijesnih mogućnosti.' Zaista, 'ključna nesigurnost koju budućnosti nosi jest - bi li Amerika mogla postati prvom supersilom koja ne želi, ili ne može održati svoju moć', kaže on. 'Bi li se ona mogla pretvoriti u nemoćnu globalnu silu?' G. Brzezinski navodi ispitivanja javnoga mišljenja, koja pokazuju da samo mali broj Amerikanaca - njih 13% - daje prednost zamisli da bi 'kao jedina svjetska supersila, Sjedinjene Države morale nastaviti ulogu svjetskoga vođe u rješidbama međunarodnih prijepora.' Velika većina - 74% - zauzela se za 'multinacionalna rješenja.' Nu tu postoji jedan problem: upravo ta 'rješenja' nigdje ne postižu rezultate. G. Brzezinski, koji je bio savjetnik predsjednika Cartera za nacionalnu sigurnost, sada ide dalje kao savjetnik u Središtu za strateške i međunarodne studije. Ove zamisli, a i mnoge druge, nalaze se u njegovoj novoj knjizi 'Velika šahovska ploča: Američko prvenstvo i njezin geostrateški imperativ'. Ta knjiga prvi je primjer razumne i sveobuhvatne karte koja nam pokazuje kako i gdje bi Amerika trebala voditi u ovom važnom novom razdoblju. Ono protiv čega se on zalaže jest, jasno, ostavština Clintonove vlade iz posljednjih šest godina, koja se točno poklapa s godinama poslije hladnoga rata. Ovo je još uvijek razdoblje pokušaja pronalaženja multilateralnih rješidaba bez odlučnoga američkog vodstva (tu su neuspjele misije u Somaliji i Bosni, da navedemo samo dvije); razdoblje uglavnom pasivne Bijele kuće koja stavlja proces iznad akcije a konsenzus iznad vodstva; te predsjednika koji je više glavna snaga koja olakšava svjetske probleme, nego što je zapovjednik usmejeren na postizanje rješenja. Svijet vanjske politike g. Brzezinskog daleko je od velike globalne terapeutske seanse Clintonove vlade. On vanjsku politiku vidi kao šahovsku ploču gdje se sukobljene narodnosne skupine (koje stvaraju anarhiju u borbi za primat na nekom području) kombiniraju kako bi nas uputile u jedinstveno poremećen i uznemirujuć svijet - kojim se ipak može rukovati kroz fokusirano vodstvo. Šahovska ploča, kaže on, 'pokazuje vjeru u vrijednost geostrateškoga uvida i namjerno selektivnu uporabu američkih sredstava ... Kao u šahu, američki globalni planeri moraju misliti nekoliko poteza unaprijed, predviđajući moguće protupoteze.' Ukratko, Amerika bi trebala, i mora, voditi; a da bi to činila u današnjem svijetu, ona mora biti proračunata i spremna manipulirati igračima i čimbenicima u korist načela i vrijednosti za koje se tradicionalno zalaže. U knjizi se zatim navodi dosta političkih pojedinosti, nu općenito govoreći, g. Brzezinski kaže da 'američki politički cilj mora biti bez pardona dvostruk: osigurati američki dominantni položaj barem jedan naraštaj, a po mogućnosti i dulje; stvoriti geopolitički okvir koji može apsorbirati neizbježne šokove i terete društvenopolitičkih promjena dok evoluiramo u ... podjelu odgovornosti za mirni globalni management.' Nije loše početi razmišljati o tom novom dobu upravo od tog mjesta." 300326 MET sep 97