5 VJESNIK IVANKOVIĆ 24-9

Ž1=VJESNIK Ž2=24. IX. 1997. Ž3=Fascinacija stvaranjem multietničke nacije!? Ponukan izjavama dvoje hrvatskih novinara koji su nakon boravka u SAD-u, u razgovoru za jedan tjednik izjavili kako ih je u Americi najviše fasciniralo 'stvaranje multietničke nacije', Nenad Ivanković analizira što to znači u SAD-u, Europi i na kraju u Hrvatskoj. Glede Amerike, piše, kako to znači "da ljudi, bez obzira na boju kože (rasu), podrijetlo (nacionalna pripadnost) i duhovnu orijentaciju (religiju), u Americi mogu biti i na kraju jesu - samo Amerikanci", što u konkretnom slučaju znači - "kako u Americi praktički i nema autohtonih Amerikanaca (Indijanci su odavno istrebljeni i stjerani u rezervate)" - da "biti Amerikanac znači prije svega živjeti kao Amerikanac. Dakle, prihvatiti američki stil života, sustav vrijednosti", ocjenjuje Ivanković. U europskom slučaju, smatra Ivanković, iako je "i Europa dobrim dijelom amerikanizirana", nema "nekakva procesa koji bi tobože vodio stvaranju 'multietničke nacije'. Takvo što bi se, kada bi i bilo, kosilo s duhom i samom biti Staroga kontinenta. Europa je kontinent nacija, a nacije su opet određene poviješću, jezikom i religijom kao čvrstim međašem", piše Ivanković. Napominje kako i "samo ujedinjenje Europe, kojeg smo danas svjedoci, upravo djeluje osvješćavajuće kad je riječ o raznoraznim multi/kulti maglama", jer nikome ne pada na pamet govoriti o budućoj Europi "kao Europi građana, regija i tomu slično. Danas se o Europi govori kao o Europi domovina, to jest nacionalnih država. Političari koji su svojedobno fantazirali o nekakvim Europskim Sjedinjenim Državama, lupili su odavno glavom o realitet. A realitet je to da ne samo u malim državama, nego i u onim najvećim (poput Njemačke ili Francuske, a da se o Velikoj Britaniji i ne govori) postoji popriličan deficit u pučanstvu u pogledu prihvaćanja novoga, makar i sekundarnog identiteta", nastavlja Ivanković. U hrvatskom slučaju, Ivanković upozorava: "Govoriti poslije ovakvog krvavog rata o fascinaciji stvaranjem multietničke nacije u Americi odista je nedostatak smisla za svaku političku delikatesu. Ako su do velikosrpske agresije i postojali - na ovome području - stanoviti 'ležerni (nacionalni) identiteti, da upotrijebim jedan aktualni izraz, oni danas više ne postoje! Primarni identitet (to se dobro vidi u formiranju muslimanske nacije u Bosni) toliko je u prvom planu, da mnogi govore o rigidnom identitetu, a time i o nemogućnosti svakoga ležernijeg sekundarnog identiteta (što se opet dobro vidi, recimo, i u odbijanju bosanskih Srba da prihvate i da se identificiraju s Bosnom i Hercegovinom kao zajedničkom državom)". Ivanković smatra kako je u korijenu nekritičkog prihvaćanja svega što dolazi iz velikog svijeta "svjesna ili nesvjesna fascinacija snagom i moći toga istog velikog svijeta". Kao suprotnost takvom mišljenju izdvaja stajalište "da je Amerika uspostavila svjetski imperij, ali da pritom nudi samo potrošački duh, opće izbore i svjetovne hedonističke navike, što opet sve skupa govori kako se radi o imperiju 's minimumom moralne podloge'", vodećeg američkog političkog komentatora Erwina Christola. Dodaje i ocjenu još jednog uglednog Amerikanca, ravnatelja Odjela za Europu Centra za strateška i međunarodna istraživanja, Simona Serfattija koji smatra "da se Amerika ne angažira u svijetu iz misionarskih pobuda, nego 'iz gospodarskih, političkih i sigurnosnih interesa'", i na kraju piše: "U svakome slučaju, bilo ovako, bilo onako - dođe na isto. Ili drukčije rečeno: Multietničko stvaranje nacije možda je dobro za Ameriku, ali svakako nije za nas. Pa makar poneki naši novinari bili time i neskriveno oduševljeni". 240152 MET sep 97