THE WASH. POST, 22. IX., KISSINGER

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WASHINGTON POST Ž2=22. IX. 1997. Ž3=Granice onoga što Sjedinjene Države mogu učiniti u Bosni "Svaki neuspjeh američke vanjske politike, od Indokine do Somalije, posljedica je neuspjeha u određivanju ciljeva, izboru sredstava prikladnih za te ciljeve i stvaranju javnog mnijenja spremnog da plati potrebnu cijenu u određenom vremenskom razdoblju", piše Henry Kissinger. "Sad smo na rubu da i u Bosni zaglavimo u sličnoj dvojbi: naši su ciljevi nerealni, sredstva koja su nam na raspolaganju ne pristaju ciljevima, a nije vjerojatno ni da će javnost poduprijeti moguće posljedice naših postupaka. Politika je nepokretna budući da tri pitanja čekaju na rješavanje: Što su naši ciljevi u Bosni? Kako bi dugo naši vojnici trebali tamo ostati? Kakve bi rizike trebali preuzeti da uhite ratne zločince? Kad se Jugoslavija raspala 1991., Sjedinjene su se Države pridružile drugim državama NATO-a te su kao neovisne države priznale različite republike bivše Jugoslavije. Što se tiče Hrvatske i Slovenije, u kojima prevladava jedna etnička skupina, to je imalo smisla. No u Bosni, u kojoj žive Hrvati, Srbi i Muslimani, čija je međusobna mržnja izbila, pokušaj stvaranja multietničke države izazvao je strašan građanski rat. Isti nedostatak koji je obilježio rođenje bosanske države leži u Daytonskim sporazumima, u kojima su Sjedinjene Države posredovale i koji su doveli do prekida vatre u Bosni. Daytonske vojne odredbe razdvajaju strane prema linijama etničkih enklava, izraslih nakon prestanka neprijateljstava. No njegove političke odredbe traže suprotno: One zahtijevaju ujedinjenje tih enklava pod zastavom multietničke države koja je zapravo izazvala sukob. Amerika je sklona postavljati se prema bosanskim napetostima kao prema političkim problemima, koji se mogu prevladati ustavnim odredbama kojima bi se pomirile strane i uspostavila procedure za smirivanje sukoba. No za Bosance, stvarnost je njihovo povijesno sjećanje, koje je stoljećima održavalo njihove mržnje i neutažive težnje. U svojoj su se povijesti Srbi i Hrvati smatrali braniteljima svojih vjera; prvo protiv muslimanskog naleta, zatim jedni protiv drugih. Srpski identitet stvoren je u nizu krvavih borbi za obranu srpske vjere i stanovništva od islama. Jednom kad je islam zaustavljen, Srbi su se borili da obrane svoju neovisnost od katoličke Austrije, koju su predvodili Hrvati. Hrvatsko je viđenje upravo suprotno. Oni se smatraju braniteljima katoličanstva protiv srpskog pravoslavlja i islama. A Muslimani znaju da ih druge dvije strane smatraju povijesnim instrumentom omraženih Turaka te stoga - budući da su srodni Srbima i Hrvatima - prevrtljivcima. Postoji duboko usađena mržnja svake strane za one druge, budući da je njihov sukob mnogo sličniji Tridesetgodišnjem ratu zbog vjere nego političkom sukobu. A to bi trebalo poslužiti kao upozorenje Sjedinjenim Državama da se ne postavljaju između tih strana, pokušavajući nametnuti politička rješenja koja proizlaze uglavnom iz njihovog vlastitog, uglavnom svjetovnog, iskustva. Jedom kad su se strasti razbuktale u građanskom ratu, svaka je skupina u procesu izbacivanja one druge iz područja pod njihovim nadzorom počinila neopisive okrutnosti. To je takozvano etničko čišćenje. Srbi su taj proces započeli, no kako se rat nastavljao i ostale su strane krenule putem ubojstava - Hrvati u krajini, Muslimani oko Sarajeva. Teško je naći nevine, ukoliko ih uopće ima, među postojećim vođama svih strana. Saveznici NATO-a bili bi učinili dobro da su zaustavili ubijanje u njegovoj početnoj fazi, prije šest godina. Mogli su zauzeti stajalište da ne žele tolerirati takvo nasilje u blizini snaga NATO-a, na kontinentu s kojeg potječe zamisao ljudskog dostojanstva i na kojem je on institucionaliziran. Kao rezultat njihova neuspjeha u tome, svaka je od etničkih skupina Bosne postala uglavnom homogenom. Rezultati etničkog čišćenja danas su životna činjenica u Bosni. Političke odredbe Daytonskog sporazuma žele promijeniti takvo stanje stvari. One se odnose na slobodno kretanje između etničkih enklava, povratak izbjeglica i izbore koji bi vodili nacionalnom pomirenju. Pokazalo se da je ta vizija puka tlapnja. Nije moguće slobodno kretanje između etničkih enklava, ne postoji ni poštanske ni telefonske usluge. Svaka etnička skupina ima vlastitu valutu, registarske pločice i putovnice. Srbi s ćirilićnim registarskim pločicama u opasnosti su u nesrpskim područjima, no to su i Muslimani i Hrvati, napuste li svoje enklave. Ne iznenađuje da se izbjeglice vraćaju domovima samo pod oružanom pratnjom te su često prisiljeni pobjeći čim pratnja ode. Ni izbori neće riješiti problem. U izborima u Bosni ne radi se o promjeni vlade, već o prevlasti koja odlučuje o životu, smrti i vjeri. Izbori bi morali ili odobriti nov etnički sastav ili, budući da izbjeglice glasuju u gradovima iz kojih su izgnane, proizvesti bizarne situacije u kojima su odsutni glasači u poziciji da 'pobijede' te dobiju pravo vlasti nad skupinom koja ih je izgnala. Na području krajine, u kojoj se sad nalaze Hrvati, glasački popisi svjedoče o srpskoj većini, koja je prognana. Očekuje li se da snage NATO-a nametnu ishod koji proizlazi iz te činjenice? Odbijanje da se prihvati ta stvarnost izopačilo je američku politiku na taj način, da je krajnji slom neizbježan. Nametanje značajnog gospodarskog i političkog pritiska bilo je namijenjeno da prisili Hrvate i Muslimane na 'vjenčanje' koje se naziva bosanska federacija. U toj tehnički multietničkoj strukturi, u kojoj prema službenoj mitologiji nije potrebna linija prestanka vatre, NATO vrši ophodnju samo po liniji između takozvane Federacije i srpskog dijela Bosne. No stvarnost se ruga mitologiji. Linija razdvajanja između Hrvata i Muslimana jednako je oštra kao i ona između njih i Srba. Ni jedan hrvatski dužnosnik ne ulazi na muslimanski teritorij; nijedan muslimanski dužnosnik ne služi u hrvatskom dijelu Federacije. Malo se Hrvata može naći u Sarajevu, glavnom gradu Federacije koji je etnički očišćen kad su ga Muslimani preuzeli pod Daytonskim sporazumima. Ne postoji ni sloboda kretanja hrvatskih i muslimanskih skupina unutar Federacije. Pogrešno je misliti da je takvo stanje stvari greška nekolicine zlih fanatika čije će uklanjanje, bilo putem suđenja pred haaškim sudom, bilo putem njihova bijega, dopustiti da se ostvari prirodna sklonost etničkih skupina nekoj vrsti jedinstva. Takvo pogrešno shvaćanje navelo je visoke američke dužnosnike da se pretvaraju kako su hrvatska stajališta stranputica njihova predsjednika Franje Tuđmana. Američki je zapovjednik NATO-a zbog toga napustio neutralnu poziciju posrednika te se uključio u unutrašnje borbe u srpskom dijelu Bosne. Nijedna od th procjena nije bila točna. U Hrvatskoj je oporba čak manje fleksibilna od Predsjednika. A dok srpski moćnik Karadžić zaslužuje odlazak u Haag, njegova protivnica Biljana Plavšić neće politički preživjeti napusti li nacionalističku srpsku politiku. Multietnička država u Bosni mogla bi se ostvariti samo nakon ponovljenih borbi, a i tad samo ukoliko jedna od strana postigne premoćnu pobjedu. Bi li se vojna snaga NATO-a trebala koristiti za promicanje takvog rezultata? Treba li riskirati američke žrtve da se različitim etničkim skupinama nametne multietnička država koju veći dio njih ne želi? Zašto da slijedeći takve ciljeve kršimo naše vlastito načelo samoodređenja? Američko inzistiranje na poštivanju političkih odredaba Daytona moglo bi voditi upravo takvom rezultatu. Pucnjava je prestala zbog vojne nazočnosti NATO-a te zbog činjenice da su se Muslimani, jedina etnička skupina koja želi multietničku državu, naoružali za potrebu nametanja onog što mi zahtijevamo. Budući da su sad već bolje opremljeni, vjerojatno će polučiti početne uspjehe te tako otvoriti novi krug etničkog čišćenja. Tad će Hrvati, gotovo sigurno, ući u bitku kako bi spriječili da Muslimani postignu dominantni položaj. Rusija, povijesni zaštitnik Srba, najvjerojatnije neće ostati pasivna - bar ne politički. Neki se zalažu za preuzimanje takvih rizika kako bi se kaznili zli ljudi, koji su navodno poremetili tradicionalni suživot etničkih skupina. No nikad nije bilo bosanske države na sadašnjem teritoriju Bosne. Kad god su na ovom području različite etničke skupine naizgled skladno živjele zajedno, bilo je to zbog vanjskog pritiska neke sile, poput Turaka, Austrijanaca ili Titove diktature. Hrvati su pod Hitlerom ubijali Srbe, Srbi su ubijali Hrvate u prvim godinama Titove vladavine. I Hrvati i Srbi sjećaju se zločina koje su Muslimani počinili pod turskom vlašću. Drugi argument koji se često spominje tvrdi da bi, napustimo li politički dio Daytonskog sporazuma, nagradili agresiju po modelu Hitlerova komadanja Čehoslovačke. Ta je analogija pogrešna. Hitler je napao priznatu i suverenu državu, a građanski sukob u Bosni otkočio je pogrešni zapadni pokušaj da eksperimentira s multietničkom državom u kojoj je stanovništvo različitih vjera i čiji je razlog za postojanje bio da se spriječi dominacija druge etničke skupine. Amerika nema nacionalnog interesa vrijednih da riskira živote kako bi stvorila multietničku državu u Bosni. Stvaranje multietničke države trebalo bi prepustiti dogovorima između sukobljenih strana. Amerika bi ih trebala pozdraviti, dođe li do njih, no ne bi trebala slijediti taj cilj pod cijenu riskiranja američkih života. Amerika ima političke interese u očuvanju prestanka vatre kroz jedno razumno vremensko razdoblje. Već smo produljili rok za povlačenje. Mogli bismo opravdati još jedan produžetak s postupno smanjenim snagama u ograničenom razdoblju - no poslije sljedećega lipnja s osobljem koje je dragovoljno stupilo na tu dužnost. Tu bi misiju morala poduprijeti zračna snaga i navalne snage postavljene u blizini. Briga o crtama prestanka vatre u Bosni ne može biti trajna američka preokupacija. Što se tiče ratnih zločinaca, nema sumnje da oni zaslužuju da im se sudi pred haaškim sudom. Kako stvari sada stoje, američki vojni potez bio bi protumačen kao napor da se slomi srpski otpor prema multietničkoj državi. Stoga bi mu se srpsko stanovništvo ogorčeno oduprlo. (...) Amerika mora izbjeći uvlačenje u krizu s kojom se možda neće moći nositi. Vlada zaslužuje pohvale za prestanak neprijateljstava. No stavljanje točke na mržnju između zajednica dugoročni je izazov. Tu možemo pomoći, no ne možemo opravdati vojnu akciju." 230142 MET sep 97