ZAGREB, 22. rujna (Hina) - U sklopu svog književno-medicinskog eseja "Ivo Andrić o svojoj bolesti, Zagrebu i liječnicima", objavio je dr. Željko Poljak u "Liječničkim novinama" izbor iz trideset i devet dosad nepoznatih i
neobjavljenih Andrićevih pisama i razglednica, što ih je od 20. kolovoza 1912. do 11. siječnja 1914. uputio iz Zagreba sarajevskom prijatelju Vojku pl. Durbešiću. Dr. Poljak navodi kako pisma otkrivaju da su u Zagrebu istoga dana "u grlu" operirani već slavni A. G. Matoš i njegov mladi kolega, brucoš Ivo Andrić.
ZAGREB, 22. rujna (Hina) - U sklopu svog književno-medicinskog eseja
"Ivo Andrić o svojoj bolesti, Zagrebu i liječnicima", objavio je dr.
Željko Poljak u "Liječničkim novinama" izbor iz trideset i devet dosad
nepoznatih i neobjavljenih Andrićevih pisama i razglednica, što ih je
od 20. kolovoza 1912. do 11. siječnja 1914. uputio iz Zagreba
sarajevskom prijatelju Vojku pl. Durbešiću. Dr. Poljak navodi kako
pisma otkrivaju da su u Zagrebu istoga dana "u grlu" operirani već
slavni A. G. Matoš i njegov mladi kolega, brucoš Ivo Andrić. #L#
U svojevrsnoj "patografiji" Ive Andrića (Dolac kod Travnika 1882. -
Beograd 1975.), dr. Poljak se, služeći se pismima iz svog privatnog
arhiva, bavi kratkim razdobljem piščeva boravka u Zagrebu, oglavnom
1913. godine - dok je pripadao "hrvatskom književnom korpusu". Andrić
dolazi u Zagreb nakon mature u Sarajevu ujesen 1912., te upisuje
matematičko-prirodoslovni odsjek Filozofskog fakulteta, da bi već
1913. u Beču studirao slavistiku. O Andrićevu prvom "zagrebačkom
razdoblju", može se upravo s medicinskog stajališta dati vrlo
zanimljivih, do danas nepoznatih podataka, napominje dr. Poljak.
Naime, Andrić je bio težak bolesnik i o tomu je ostavio popriličan
broj zapisa. Bolovao je od "plućne tuberkuloze, bacao je krv, operiran
je u grlu, patio je od opće slabosti, gladova, očajavao, te pomišljao
i na samoubojstvo". U očajničkom pismu od 25. travnja 1913. piše kako
je osjetio blizinu smrti i moli se dobroj zvijezdi da ga izvede "iz
ovog života bez izlaza", gdje preostaje samo ludilo i samoubojstvo...
U Zagrebu se ćutio napuštenim, a pogodila ga je je i jedna nesretna
ljubav, pa je, kako se čita između redaka, utjehu nalazio kod
"plaćenih žena". Ide toliko daleko, piše dr. Poljak, da zaključuje
kako tu ne bi želio biti ni mrtav pokopan. Žali se i na premalu pomoć
Hrvatskog kulturnog društva "Napredak", a kad je dobio stipendiju od
hrvatske vlade seli u Beč.
Književnik Vladimir Čerina zapisao je da se Andrić žalio na grlo i da
su mu boemi iz poznate zagrebačke Kazališne kavane preporučili neka
popije nekoliko vrućih kava i limunada. Ova mu boemska terapija očito
nije pomogla, te su ga nakon nekoliko dana prijatelji pod visokom
temperaturom odveli u Ilicu laringologu dr. Oskaru Aleksandru, koji mu
je operirao grlo. Doznaje se da je operacija bila užasno bolna, a
liječnički honorar težak teret za njegov plitki sudentski džep.
Pritom, ne treba zaboraviti da je Andrić još kao srednjoškolac obolio
od tuberkuloze - moleći 1912. godine Maticu hrvatsku za pomoć
potpisuje se kao "grudobolni Hrvat iz Bosne". Početkom prvog svjetskog
rata Andrić je interniran, a nakon amnestije, od studenog 1917. do
rujna 1919., opet boravi u Zagrebu. Opet je bolovao. Ponovna operacija
u grlu, plućna tuberkuloza, tragičan završetak sentimentalne veze sa
studenticom Evgenijom Gojmerac - i Andrić se zauvijek oprostio od
Zagreba.
Nakon svega što je u pismima izrekao na račun Zagreba, zaključuje dr.
Poljak, čini se "nimalo vjerojatnom" da je Andrić 1941. ozbiljno
razmišljao o ponudi ministra bogoštovlja i nastave NDH Mile Budaka da
opet doseli u Zagreb.
(Hina) ld
221205 MET sep 97