THE WASH. TIMES, 21. IX., PERLMUTTER

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WASHINGTON TIMES Ž2=21. IX. 1997. Ž3=Službena podjela za opsadnutu Bosnu? "Politika vlade prema Bosni jasan je pokazatelj neuspjeha u oblikovanju, osmišljavanju i održavanju američke politike prema istočnoj Europi. Američki diplomat Robert Frowick odbacio je odluku norveškog suca OESS-a po kojoj je dio srpskih nacionalističkih političara, zbog veza s optuženikom za ratne zločine Radovanom Karadžićem, trebao biti diskvalificiran iz izborne utrke. No g. Frowick je tvrdio da bi takav postupak ugrozio mir, a posebice američke živote," piše Amos Perlmutter. (...) "Clintonova vlada brani proširenje NATO-a argumentom da novi aranžman neće ugroziti odnose između Rusije i Amerike nakon hladnog rata. Zapravo nas Predsjednik, ministrica vanjskih poslova i njihovi pomoćnici ne prestaju podsjećati kako je Rusija kooperativna u podupiranju i sudjelovanju u mirovnoj misiji u Bosni pod vodstvom NATO-a. No prije no što su nove zemlje službeno ušle u NATO i prije rasprave u Kongresu, odnosi Amerike i Rusije iznimno se pogoršavaju na pitanju Bosne. Ruski izaslanik pri NATO-u Vitalij Ćurkin, bivši zagovornik gorbačovljeva režima u Washingtonu, gorljivo je kritizirao politiku američkog NATO-a, odnosno napadaje na srpske nacionaliste. Budući da će se oni ponoviti, to sigurno jamči kraj usiljenog medenog mjeseca. Daytonski sporazumi djelo su američkog ministarstva vanjskih poslova. Rusi i Europljani jedva da su pritom imali ulogu. Bivši pomoćnik ministra Richard Holbrooke sam je oblikovao i proveo Dayton. No Kongresu i Amerikancima nije objašnjeno da je sporazum postignut s odobrenjem srpskih i hrvatskih diktatora, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, koji su već međusobno podijelili Bosnu. Oni se nikad nisu zanosili Clintonovim naivnim neowilsonovskim snom da će Muslimani u Bosni postati integralni dio integralne države. To hrvatski i srbojugoslavenski vođe, kao ni hrvatski i srpski okupatori Bosne, nikad nisu razumjeli. Daytonski je sporazum uspio samo zbog nazočnosti 60.000 vojnika NATO-a, od čega 20.000 američkih, a ostatak europskih snaga. Naizgled, to je bila istinski europsko-američka međunarodna snaga. No glavna je odgovornost pala na američke vojnike, koji su postali neophodni za uspostavljanje mira u Bosni. Uspostavljanje mira uključivalo je: 1) Prestanak ubijanja, što je na neko vrijeme postignuto. 2) Obnovu razrušene Bosne, što je također djelomično ostvareno. No tu su i tri elementa Daytona koji nisu postignuti. Bez njih, dogovor nije vrijedan ni papira na kojem je napisan. To su: 1) Povratak izbjeglica u njihove domove. 2) Stvaranje ujedinjene bosanske vojske. Znamo da Srbi i Hrvati imaju neovisne vojske, no takozvana hrvatsko-muslimanska vojska je fikcija. 3) Američko stvaranje muslimanske vojske s najsofisticiranijim američkim oružjem, strategijom i logistikom. To je na putu. Čovjek mora biti zaista naivan da vjeruje da će ta muslimanska vojska mirno stajati sve dok je više od milijun Muslimana u progonstvu. A naivno je i očekivati da će Hrvati i Srbi tolerirati novu muslimansku vojsku koju bi uvježbali Amerikanci. Takvo je sadašnje stanje. Koje se mogućnosti nalaze pred Sjedinjenim Državama? Predsjednik je obećao ograničeno američko obvezivanje, kao i povlačenje vojnika do lipnja 1998. No čini se da Predsjednik i njegovi pomoćnici bez savjetovanja s Kongresom žele produžiti američku nazočnost u Bosni. Sad se tu moramo zapitati: kakvu američku nazočnost? Vlada zapravo nastavlja podupirati smanjenu američku nazočnost u mirovnim operacijama i obučavanju bošnjačke vojske. Kongres se usredotočio na to. Kao što je senatorica Kay Bailey Hutchison, republikanka iz Teksasa, rekla u 'New York Timesu' od 11. rujna, 'Clintonova vlada je odlučila, bez savjetovanja s Kongresom, promijeniti našu ulogu na Balkanu.' Ona je zatim izrazila osjećaj nekoliko republikanskih i demokratskih senatora da su 'Sjedinjene Države opasno blizu da budu uvučene u oružani sukob u Bosni.' Sukob u Bosni jasno pokazuje ozbiljne probleme s kojima se Clintonova vlada suočava, a s kojima će se suočiti i njegovi nasljednici u idućem stoljeću. Bosna postaje nalik na Somaliju. (...) Kako dugo Predsjednik i njegovi savjetnici vjeruju da će Kongres, kojemu je draža jeftinija politika, financirati mirovnu operaciju NATO-a? U početku je Predsjednik obećao da će operacija stajati 2 milijarde dolara. Prema izvorima iz Kongresa, ona već sad stoji više od 6 milijardi dolara. Ukoliko Predsjednik nastavi podupirati produženu američku ulogu u mirovnim snagama NATO-a, cijena će rasti. A ovaj put bi na kocki mogli biti i životi američkih vojnika. Gđa Hutchison je pozvala na ponovno okupljanje daytonskih strana i ponovne dogovore. Ta zamisao ima prednosti, no prošlost se ne može promijeniti. Današnji uvjeti ne dopuštaju ponovne dogovore. Gđa Hutchison je u pravu kad kaže da 'najbolja nada za miran suživot leži u službenoj podjeli Bosne i Hercegovine'. To je već postignuto. Bosna je jedan od prvih međunarodnih sukoba gdje su američki i ruski interesi asimetrični. To je također istina i u slučaju ruske federacije. Američko je viđenje mnogo drukčije od ruskog i u pitanju budućnosti Ukrajine. (...) Dok vlada ne odluči o smjeru svoje istočnoeuropske i ruske politike, bit će zbunjenosti i nepotrebnih američkih žrtava." 220120 MET sep 97