3. IX. LIBERATION, ALEXANDRE LEVY O BALKANU

Ž4=FRANCUSKA Ž1=LIBERATION Ž2A=3. IX. 1997. Ž3=Balkanski zid "Vremena narodne pobune, koja je kao barut ove zime zapalila Balkan, sada su daleko iza nas. Jesu li balkanske države iskoristile ovu prigodu i završile revoluciju započetu 1989. godine? 'Srbi su se borili za svoju slobodu, a Bugari za svoj opstanak', izjavio je u to vrijeme novoizabrani bugarski predsjednik. A Albanci? Jednostavno protiv vlasti, a možda i protiv sebe samih... Da bi se bolje razumjelo sve uzroke i sve rezultate te balkanske pobune, trebalo bi se vratiti u postkomunističke godine, jer za te balkanske države berlinski zid još nije do kraja pao. Godina 1989. nema isto značenje za sve države nekadašnjeg komunističkog bloka. Ona predstavlja mirno razilaženje s totalitarizmom u Poljskoj, Čehoslovačkoj i u Mađarskoj, dvorsku revoluciju za neke druge države poput Bugarske, Rumunjske i Albanije, ili dolazak nacionalista na vlast kako je to bilo u Srbiji. Dok su se tzv. 'Višegradske države' odlučno okretale prema Europi koja ih je jasno ohrabrivala i govorila im da su dobrodošle (prije svega, ukinute su vize), balkanske su države stavljene na 'crni popis' i, prepuštene njima samima, zapale su u tešku gospodarsku krizu i krizu identiteta. Najgore se moglo predvidjeti već od 1987. godine, u vrijeme sukoba između Srba i Albanaca na Kosovu, u Makedoniji, gdje živi dosta albanskog stanovništva, ili u Bugarskoj, gdje je muslimansko stanovništvo pod udarom okrutne kampanje 'bugarizacije' prezimena koju je pokrenuo Živkovljev režim pa zbog toga masovno bježi u Tursku. No, ništa od predviđanja. Rat se pojavio na rubu Balkana, a odmah zatim i u samom njegovu srcu, u neuralgičnoj točki, u Bosni. Rat koji je, osim toga, zaustavio demokratizaciju cijele regije. Istina, u Bugarskoj je 1990. godine izabran predsjednik koji nije bio komunist, ali je vlast ostala u rukama bivših komunista koji su podijelili sva bogatstva države. Postupni uspon na vlast stranke albanskog predsjednika Berishe praćen je nepotizmom i općom korupcijom. A upravo u to vrijeme počelo se govoriti o 'albanskom čudu'... Osim toga, te su balkanske države najsiromašnije u regiji. One najbogatije, poput Slovenije i Hrvatske, izvukle su se iz 'čvrstog bratskog zagrljaja' Beograda, sa svima nama poznatim posljedicama. Nijedna od vlada koje su se smjenjivale od 1989. godine u Beogradu, Tirani ili Sofiji nije zaista mogla, ili nije željela zaustaviti galopirajuću inflaciju (zato što donosi crne prihode) i osiromašivanje stanovništva (zato što predstavlja izvor glasova i stalnu mogućnost za poduzimanje protuliberalne kampanje). Naprotiv, utjecajni dužnosnici pokojnih komunističkih partija podijelili su između sebe ključne položaje u paralelnom gospodarstvu svojih država. A ni tajni agenti obavještajnih službi nisu dugo bili nezaposleni. Danas ih možemo susresti u Beču ili u Zuerichu kao direktore uvozno-izvoznih tvrtki koje upropaštavaju vlastite države ili, što je još gore, u njihovim državama, ali na čelu moćnih 'skupina' koje sada, nakon što su se dugo vremena bavile ucjenjivanjem građana, djeluju kao osiguravajuća društva. Naftni embargo prema Srbiji pogodovao je, uz pristanak vlasti, usponu pravih naftnih mafijaških šefova, tzv. 'jugobossova', s obje strane granice. Posvuda u Srbiji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji može se vidjeti kako usred bijelog dana surađuju mafijaški šefovi, potkupljivi političari i časnici ili policajci, često i uz blagoslov popova. S čuđenjem možemo primijetiti da su se ljudi na vlasti u nekima od tih država, koje nisu doživjele rat u pravom smislu te riječi, u nedostatku manjina koje bi mogli progoniti s istom odlučnošću bacili na pravu-pravcatu pljačku državne imovine. Isto kao i u ratu, pri tome su ostali nekažnjeni. Glavni ratni zločinci bivše Jugoslavije koje traži međunarodni sud u Haagu bili su i ostali moćni poslovni ljudi koji nadziru mafijaško krijumčarenje cigareta, oružja, droge i goriva. I, u očekivanju malo vjerojatne presude pred haaškim sudom, sude jedni drugima. Bugar Lukanov (bivši premijer i utjecajni poslovni čovjek, blizak Moskvi) ubijen je 1996. godine ispred svoje kuće u Sofiji. Ubijen je i Radovan Stojičić (bliski Miloševićev suradnik, umiješan u stvaranje srpskih paravojnih milicija u Hrvatskoj i u Bosni). Već se sada nagađa što čeka Radovana Karadžića ako se ne povuče s političke pozornice... Bivši komunisti brižljivo brišu tragove svojeg djelovanja - i ratovanja - i, kako izgleda, pripremaju svoj odlazak u mirovinu, u Beogradu, na Palama i u Sofiji. Kolektivna eksplozija 'negativne energije' u Albaniji samo je iznimka koja potvrđuje pravilo. Danas, u vrijeme kad je pažnja medija usmjerena na odmjeravanje snaga suparničkih srpskih frakcija u Bosni, u Albaniji nitko nije sposoban predvidjeti što će se dogoditi nakon dolaska socijalista (bivšeg komunista) Fatosa Nane na čelo vlade. Posljednji vojnici međunarodnih snaga otišli su iz te države, a istovremeno postrojbe ministarstva unutarnjih poslova kreću prema jugu kako bi pokušale dokrajčiti narodnu pobunu koja je izazvala pad Berishine vlade. Bugarska danas plaća cijenu gospodarskog i političkog zaokreta za 180 stupnjeva, nakon prijevremenih izbora na kojima su bivši komunisti poraženi. Ti isti bugarski bivši komunisti nisu odgovorni za nekakav rat, ali su odgovorni za katastrofalno gospodarsko stanje i stavljanje bugarske Centralne banke pod posebni nadzor. U Sofiji danas govore da tim dužnosnicima treba suditi zato što su državu doveli na prosjački štap. Čak se, sa zakašnjenjem od osam godina, otvaraju i arhivi bugarskog KGB-a. A u Srbiji, bratoubilački rat i višegodišnji gospodarski embargo nisu bitno smanjili Miloševićevu moć. Opet je izabran na mjesto jugoslavenskog predsjednika. Iako u Crnoj Gori traže nezavisnost, on je taj koji i dalje povlači sve konce na vlasti u dvije preostale jugoslavenske republike, a vjerojatno i u republici srpskoj. Oporbeni prosvjedi održani prošle zime u Beogradu, koji su inspirirali gomilu i u Sofiji, sada su posve ušutjeli. Oporba, koja se jedva uspjela ujediniti u koaliciju 'Zajedno', opet je podijeljena, a novi parlamentarni i predsjednički izbori predviđeni su za mjesec rujan. Danas se suočavamo s vrlo kontrastnim stanjem na Balkanu. Ako ništa drugo, nadajmo se barem da će prosvjedi, održani ove zime u Beogradu i u Sofiji, omogućiti pojavu i dolazak na vlast naraštaja koji nije upoznao ni komunizam u svojem 'Ubu'-obliku, niti rat. Naraštaja koji je 1989. godine imao nekih desetak godina i koji je čvrsto odlučio ostati i živjeti u vlastitoj državi. Zimski višemjesečni prosvjedi pridonijeli su i učvršćivanju onih demokratskih jezgara koje su preživjele pod Miloševićem, Živkovim i Hodxhom i koje će, nadajmo se, preživjeti i to beskrajno, mračno razdoblje postkomunističke bijede i netolerancije. Takav je Centar za manjine u Sofiji u kojemu se tiskaju i rijetke novine na romskom jeziku ('Romano Ilo'), časopis 'Monitor' u Podgorici i još neki, hrabri, ali s vrlo malo novaca. Moje velike simpatije usmjerene su i prema nekolicini beogradskih novinara i pisaca okupljenih oko lista 'Vreme' - 'beogradske galaksije', kozmopolitske i europske. Oni će vjerojatno pomoći Srbiji da napokon preuzme na sebe odgovornost za rat koji, kako kažu, tako dugo dok je Milošević na vlasti, ona 'nikada nije ni vodila'. Njih bismo morali češće slušati, njima bismo - a zašto ne? - morali jasno reći: 'Nastavite, mi smo uz vas'. Jer, za godinu dana, američkih vojnika najvjerojatnije neće više biti na Balkanu", piše Alexandre Levy, novinar i sveučilišni profesor, suradnik časopisa "Hommes et Migrations" iz Pariza. 040120 MET sep 97