NJEMAČKA - FAZ - AMERIČKI B-2 NEUPORABLJIV - 28. VIII.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE EZITUNG 28. VIII. 1997. Vojna tehnika u dvostrukom svjetlu "Vijest da je američki bombaš B-2, na svijetu najskuplji i u najvećoj tajnosti držani vojni zrakoplov uporabljiv samo za lijepog vremena, izazvala je primjeran sarkazam. Vlada u Washingtonu obvezana na strogu štednju daje 44,7 milijardi dolara za 21 primjerak jednoga tipa zrakoplova za koji ni zrakoplovni generali ne znaju točno što bi s njim u ozbiljnom slučaju. Njegova prvobitno zamišljena strategijska zadaća u međuvremenu je otpala. Letači su tim 'nevidljivim bombašom' trebali uletavati duboko u sovjetski zračni prostor, tamo precizno baciti vodikove bombe i zatim se - da ih neprijateljski radar uopće nije otkrio - sretno vratiti na svoje uporište. Od svršetka hladnoga rata je formulare za takve djelatne zapovjedi u pismohranama Pentagona prekrila prašina. Iako dakle zasad za taj zrakoplov ne postoji strategijska primjena koja bi mogla opravdati trošak od dvije milijarde dolara po komadu, koalicija zrakoplovnih časnika i članova kongresa bez obzira na to čvrsto ustraje na 'svojem' B-2. S jedne je to strane zbog tradicije zrakoplovstva. Osjeća se avangardom zračne vožnje jer je dosad uvijek raspolagala najmodernijim zrakoplovom. U tu kategoriju spada i bombaš B-2, zrakoplov u čijem upravljanju računalo ima važniju ulogu od letača. I koža bombaša, posebnom bojom premazana umjetna tvar, zainteresiranima za modernu tehniku pruža fascinantno tvorivo za promatranje. Navodno ne odaje radarski odjek pa je time zrakoplov 'nevidljiv' na radarskim zaslonima. Pronalazačima su oproštene neke dječje bolesti u razvitku te 'stealth'- tehnike. Nu što se plastika, kako je sada objelodanjeno, raspada pri velikoj vlazi, nagriza ugled bombaša kao čuda tehnike. Osim toga je time doveden u pitanje i cijeli koncept prikrivanja od radarskih zraka. Vrijedno je spomenuti da je teške probleme tog zrakoplova otkrio 'General Accountnig Office'. Djelokrug koji odgovara samo kongresu, nadzire provedbu u Americi na sličan način kao u Njemačkoj državni novčarski i gospodarski nadzor. Izvješćima o nedostatcima bombaša B-2, služba svoje vlastite gazde napada s leđa. Najveći zagovarači nastvka programa B-2 poslije svršetka hladnoga rata sjede naime u kongresu. Zrakoplovstvo bi se u dvojbi moglo odreći nevidljivog bombaša. Predsjednik Clinton nije htio prihvatiti nova sredstva za njega čak ni u svojem zadnjem planu proračuna. Umjesto toga je kongres sam odlučio da se B-2 dalje gradi. Ta odluka izvire iz stare navike kongresa da velikodušno postupa s novcem za proračun obrane. Mnogi zastupnici i senatori su doduše sretni što komunizam za Ameriku više nije opasnost. Nu svejedno često donose odluke kao da ta prijetnja još postoji. Desetljećima ništa nije bilo preskupo za nacionalnu sigirnost i svaki je zastupnik pazio na to da i njegova izborna županija dobije veliki komad kolača obrambenoga proračuna; bilo zbog održavanja vojarna, bilo zbog tvornica oružja koje su se nadale dobiti posao. Iako se danas mora štedjeti u proračunu za obranu, zastupnici i senatori često još postupaju kao da novac u njihovu izbornu županiju i njihovu saveznu državu curi jednako kao osamdesetih godina. Na taj način neizravno služi ponekoj proračunskoj stavci regionalnoga unaprijeđenja ili kao subvencija za očuvanje radnih mjesta. To se - barem djelomično - odnosi i na program B-2. Nu podsvjesno još jedan čimbenik pridonosi tomu da se nastavlja tehnički zahtjevna namjera kao što je nevidljivi bombaš. Od projekta Manhattan u kojem je prije više od pedeset godina stvorena prva atomska bomba, položaji u američkoj vladi mjerodavni za obranu zemlje presudno su usmjerili istraživanja i znanosti na mnogo polja. To vrijedi i za raketnu tehniku i svemirske letove kao i za atomsku fiziku i fiziku visoke energije. Doglasna tehnika, znanost o sirovinama, informatika i mnogi drugi smjerovi istraživanja profitirali su od novčarske potpore Pentagona i od ministarstva energije mjerodavnoga za atomsko oružje. Ta mjerodavstva proteklih desetljeća nisu štedjela na temeljnim istraživanjima iako mnogi od tih projekata nisu dali neposrednu vojnu dobit. Time su postala jednim od najvećih predvodnika tehničkih inovacija u Americi. To što su nekim istraživačkim projektima bili postavljeni ciljevi koji su daleko premašivali tehničke mogućnosti, govori o dalekovidnosti istraživačkih menadžera; to nije izraz njihove naivnosti. Oni i političari koji su odlučivali o financiranju tih projekata, nepokolebljivo vjeruju u napredak. Time odražavaju osnovno raspoloženje u zemlji između Atlantika i Pacifika jer za razliku od mnogo ljudi u Europi, vrlo se malo Amerikanaca boji nove tehnike" - piše Horst Rademacher. 290322 MET aug 97