NJEMAČKA DIE WELT - STROEHM - DUBROVNIK - 29. VIII.

NJEMAČKA DIE WELT 29. VIII. 1997. Još je sjena nad jadranskim biserom "U Dubrovnik se vratila normalnost a također i putničari. Ali u zaleđu grada još su jasno vidljivi ožiljci rata. Kuće koje su 1991. gorile, podsjećaju i na napadaje iz prošlih stoljeća - i na prastaru uljudbenu granicu koja je bila odmah iza hrvatskih brda na obali. Dubrovnik - na prvi pogled sve je kao i prije. Dubrovnik, 'jadranski biser' ovoga ljeta opet oživljava. 'Stradun' - glavna ulica staroga grada okružena zidinama i tvrđavama kojom ne smiju prolaziti samovozi, opet vrvi posjetiteljima. Samo će izvježbano oko usred ljetnoga sjaja još raspoznati brazgotine od krhotina granata iz proteklih godina. Pred starom gradskom lukom opet su usidreni međunarodni brodovi, guslački virtuoz Gideon Kremer održava koncert u okviru ljetnih svečanih igara, gosti se sunčaju na obalama slikovite strme obale. Nezamislivo je da su Srbi još prije dvije godine iz jedva 20 kilometara udaljenog gradića Trebinja, odmah iza obalnih brda, redovito gađali zračnu luku raketama i granatama. Iako nije počinjena gotovo nikakva šteta, to je bilo dovoljno da zamre bojažljivi dolazak stranaca. Izreka srpsko-hercegovačkog vođe Vučurovića - bivšeg šofera - postala je poznata: 'Ministar dubrovačkoga turizma sam ja'. To je prošlost jednako kao i sjećanje na opsadu od strane srpsko-crnogorskih postrojba na smjeni godina 1991./92. kad je Dubrovnik mjesecima vegetirao bez struje i slatke vode a Srbi došli na nekoliko stotina metara do gradske granice. Odmah iznad staroga grada na brdu Srđ na koje je nekada vozila uspinjača (uništena u ratu), stoji Napoleonova tvrđava - impozantna utvrda koju su izgradili Francuzi. Pokraj odašiljača Hrvatske televizije kojeg su uništile srpske rakete i koji je obnovljen, vide se tragovi rata kao da su se tu još jučer vodile borbe. Jedan od civilnih čuvara otvara ogradu. 'Nijemce i Austrijance', kaže, 'uvijek rado puštam unutra.' Jer, dodaje: 'Nijemci su nam pomogli u najtežim trenutcima. Bez njemačke pomoći mi Hrvati danas ne bismo bili slobodni.' Na zaravni pokraj tvrđave su spomen ploče i svježim cvijećem okićeni nadgrobni spomenici poginulih hrvatskih branitelja. Najmlađemu je bilo tek 19 godina. 'Srbi su sjedili na krovu i na gornjem katu utvrde i već su mislili da im je sve u rukama', pojašnjava čuvar. Ali naši su mladići bili u donjim katovima. Na stubama i po hodnicima odvijale su se ogorčene borbe. Dubrovčani su dobro znali: da nisu uspjeli zadržati utvrdu i odbiti napadače, grad bi bio izgubljen. Stanje bi bilo sasma drukčije - danas bi Dubrovnik bio u srpskim rukama. Kad se danas s visine Napoleonove tvrđave gleda na more, otoke i grad, točno se može razumjeti izloženi položaj. Hrvatski obalni pojas širok je svega nekoliko kilometara, sljedeći gorski lanac već je u srpskim rukama. Nekoliko metara iza dubrovačkoga sela Brgata s crkvom koja se doima mletačkom, kraj je svijeta: španjolski jahači zatvaraju cestu, hrvatski redarstvenici savjetuju vam da se što žurnije vratite. Jednako prolaze oni koji voze 'magistralom' u smjeru Crne Gore: iza jednoga zavoja vidi se hrvatska granična čuvarnica a odmah iza nje crnogorska granica s plavo-bijelo-crvenom zastavom 'Savezne republike Jugoslavije'. Osim redarstvenika nema ni žive duše - gotovo neugodna tišina leži iznad krajolika koji podsjeća na Provansu ili Toskanu. Ako se skrene s glavne ceste, nailazi se na idilična sela, jedan stari franjevački samostan posvećen svetom Vlahu, idilični krajolik. Dugogodišnji upravitelj dubrovačkih svečanih igara Tomo Vlahutin poziva na domaću šljivovicu u svoju nužno obnovljenu kući koju je naslijedio još od svojih roditelja i djedova. Kuća je poput skoro svih kuća u dolini Konavla koju su Srbi i Crnogorci opljačkali i razorili. U nekim je slučajevima ustanovljeno da su Crnogorci 1991. spalili one iste kuće koje su uništili još 1806. godine. Tada su Dubrovnik već jedanput napali njihovi susjedi. I danas se osjeća da se krvavi rat proteklih godina nije zapalio samo zbog slučajnih motiva. Tu već stoljećima protječe granica mentaliteta i uljudbe. Na obali je vladala Dubrovačka republika - tada se češće rabio talijanski naziv Ragusa. Ragusa - Dubrovnik imao je daleko više zajedničkoga s talijanskim državama-gradovima na drugoj obali Jadrana, s Firencom, Sienom, Bolognom, s latinsko-sredozemnim svijetom nego s divljim zaleđem koje je još do 1878. pripadalo Osmanlijskom carstvu. Još danas na rubu grada postoji mali vodotok koji nosi naziv 'zlatni potok' - dovdje ali ne dalje smjela su dolaziti turska izaslanstva po zlato kojim im je bogata duborvačka trgovačka politika plaćala danak - da bi tako kupila mir i sigurnost. Zidine koje do današnjega dana okružuju Dubrovnik, otkrivaju s kakvim su nepovjerenjem stari Dubrovčani gledali 'divlje zaleđe'. To se nepovjerenje stalno potvrđivalo i u ovom stoljeću: još u ljetu 1991. kad je napadaj Srba i Crnogoraca visio u zraku, mnogi su se Dubrovčani nadali da se ipak neće ništa dogoditi. Naposljetku se uvijek živjelo u sujedstvu s ljudima one strane granice. Crnogorci i Srbi bi na putničarstvu ipak mogli dobro zaraditi. Zašto bi rezali granu na kojoj i sami sjede? Nu upravo se to dogodilo: Crnogorci su pljačkali i razarali okolicu Dubrovnika - ali su istodobno rušili jedini temelj vlastite egzistencije jer bez otvorene kopnene veze prema sjeverozapadu - a ona vodi preko Hrvatske - za njih nema spomena vrijednoga prometa stranaca ni gospodarskoga uzleta. Crnogorci su time dospjeli u neko 'babilonsko zarobljeništvo' Beograda. U Molunatu, najjužnijem mjestu dubrovačke rivijere, sjedi nekoliko hrvatskih redarstvenika u sjeni stabla i piju pivo na podnevnoj žegi. U luci se ljulja brzi redarstveni čamac i zapadne jahte. Gazda jednog od malih pansiona na slikovitoj obali ponovno je uredio svoju kuću. 'Tu Srbi nisu razrušili tako puno jer su Molunat htjeli kao svoj pristup moru za srpsku republiku', kaže. Sada prvi put opet ima goste - ali to nisu kao prije Nijemci ili Austrijanci nego - Slovaci. Odmah iza Molunata kraj je svijeta: na obronku ophodi džip hrvatskoga graničnog redarstva - brda Crne Gore su nadohvat ruke. A odmah iza ugla leži poluotok Prevlaka koji pripada Hrvatskoj a koji nadzire ulazak u Bokotorski zaljev. Sada su tamo postavljeni promatrači UN-a - a zahtjev Crne Gore da Hrvatska taj strategijski poluotok ustupi ostatku Jugoslavije, jedan je od razloga zašto tu ne napreduje normalizacija. S hrvatske strane je došao prijedlog da se poluotok razvojači i - pretvori u nudističku plažu. Nu srpska strana drži Kotor svojom mornaričkom bazom. Zbog toga je dosad propalo svako približavanje" - piše Carl Gustaf Stroehm. 290322 MET aug 97