DNEVNI PREGLED 162 25. KOLOVOZA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 23. VIII. 1997 Glavna tema kojom se danas bave britanski dnevni listovi tiče se slučaja jedne vegetarijanke koja je oboljela od kravljeg ludila. 'Novi soj CJD-a prijeti tisućama' upozorava na naslovnoj stranici 'The Times'. Ako slučaj 24-godišnje Claire Tompkins koja je već 11 godina striktna vegetarijanka upućuje na inkubacijski razdjel te bolesti, onda su potpuno zaludne nade da razmjerno mali broj otkrivenih slučajeva predstavlja vrhunac epidemije. Istraživanje objavljeno ranije ove godine u znanstvenom časopisu 'The Nature' predviđa dramatičan rast slučajeva CJD-a s 200 s desegodišnjom inkubacijom na između sedam i 88 tisuća slučajeva s inkubacijom od 25 godina godišnje. Znanstvenici će sada morati ispitati može li meso biti zaraženo u ranijem razdjelu oboljenja kravljim ludilom. Dr. John Paddison, predsjednik povjerenstva koje savjetuje vladu o CJD priznaje kako je slučaj Claire Tompkins iznimno neobičan zbog vrlo dugog razoblja vegetarijanizma, čitamo na naslovnoj stranici 'The Timesa'. Na ova se pitanja nadovezuje 'The Guardian' donoseći kratki podsjetnik u obliku pitanja i odgovora o novom soju CJD-a. Koliko je dugačak razdjel inkubacije? Do 30 godina. Kuru, slična bolest mozga kao i CJD javlja se kod kanibala na Papui, Novoj Gvineji i do 30 godina nakon što su zaražene žrtve bile pojedene. Je li Claire Tompkins jedina oboljela vegetarijanka? Ne, Peter Hall star 20 godina umro je prošle godine od CJD-a, a vegetarijancem je postao 1990. nu dotad je redovito jeo hamburgere. Hoće li se zbog dugog razdoblja inkubacije javiti sve više i više slučajeva CJD-a? Da. Jedna teorija sugerira da smo svjedoci vrha ledenog brijega, nu po toj teoriji u 1997. godini trebalo bi biti dvostruko više slučajeva nego što ih je stvarno zabilježeno. 'The Daily Telegraph' koristi cijelo stanje kako bi iznio podatak da zemlje Europske unije s kontinenta prijavljuju jedva šestinu svih slučajeva goveda oboljelih od kravljeg ludila. U Njemačkoj koja ima najžešću kampanju protiv britanske govedine, broj oboljelih goveda je 48 puta veći od prijavljenih slučajeva kravljeg ludila. To potvrđuje bojazni stručnjaka da kronično neprijavljivanje oboljelih slučajeva povećava rizik i umanjuje izglede da se kravlje ludilo iskorijeni. Od sljedećeg siječnja sva govedina koja se uvozi u Veliku Britaniju morat će biti obrađena u skladu sa striktnim nadzorom koji se sada provodi u britanskim klaonicama. Britanski dnevni listovi dalje pomno prate stanje u Republici srpskoj u Bosni i Hercegovini. Guy Dinmore za 'The Financial Times' piše kako je pozicija tvrde struje bosanskosrpskih nacionalista oslabljena nakon što je SFOR intervenirao na strani predsjednice Plavšić. Srpska radiotelevizija ili SRT koju nadziru pristaše Radovana Karadžića opetovano je emitirala snimke njemačkih snaga iz Drugog svjetskog rata i ustaških vojnika nakon čega bi montirala slike SFOR-ovih vojnika u Bosni i Hercegovini. Miroslav Toholj, ravnatelj SRT-a branio je jučer taj program rekavši kako je riječ o odgovoru na akciju britanskih i čeških vojnika koji su zauzeli pet redarstvenih zgrada u Banja Luci i izbacili redarstvenike koji nisu bili odani gospođi Plavšić. SRT nije pomenula kako su tom prigodom SFOR-ovi vojnici otkrili veliku količinu ilegalnog oružja. NATO se zasad odupire pritisku Carlosa Westendorpa da se poduzme akcija protiv SRT-a, piše Guy Dinmore u 'The Financial Timesu.' Na istu se temu nadovezuje Colin Soloway u 'The Daily Telegraphu' procijenjujući kako je nakon stavljanja redarstva u Banjoj Luci pod svoj nadzor predsjednici Plavšić sada nakana to isto učiniti sa Srpskom radiotelevizijom. Prema stranim diplomatima gospođa Plavšić je dala ultimatum vladi bosanskih Srba na Palama tražeći smjenjivanje svih urednika televizije, a tako i ostavku ministra za informiranje. Ovaj ultimatum je došao kao odgovor na oštri napadaj koji je SRT pokrenula protiv predsjednice Republike srpske prozivajući je kvislingom i uspoređujući je s Mussolinijem. Diplomati vele kako strpljenje međunarodne zajednice sa SRT-om polako nestaje obzirom kako je ta kuća stalni izvor promičbe protiv Daytonskog sporazuma. Razmatra se mogućnost elekronskog ometanja emitiranja SRT-a koja je snažno oružje u borbi za vlast u Republici srpskoj obzirom da se velika većina Srba informira isključivo preko televizije. SRT je glavni izvor spora, nastavlja Colin Soloway u 'The Daily Telegraphu', između gospođe Plavšić i Karadžićevih pristaša otkako ih je ona prije nekoliko mjeseci optužila za korupciju i krijumčarenje. SRT je isprva ignorirala njezine napadaje nu potom ju je napala kao izdajicu srpskoga naroda no pritom nikada ne emitirajući njezine optužbe. Christopher Bellamy u 'The Indepedentu' piše kako je predsjednica Plavšić odnijela pobjedu u prvom krugu svoje bitke protiv karadžićevaca nu upozorava kako je pred njom još teška borba koja bi mogla uroditi podjelom Republike srpske na dva, kako politička tako i zemljopisna dijela. U to ime jučer je vojska bosanskih Srba iz svojeg stožera u Bijeljini upozorila predsjednicu da će je spriječiti da ne podijele Republiku Srpsku. Biljana je Plavšić uspjela staviti redarstvene snage pod svoj nadzor nu očito vojska ostaje velikim bastionom karadžićevaca. Republika srpska, podsjeća Christopher Bellamy u 'The Independentu', sastoji se u grubo iz dva dijela, glavni gradovi kojih su Banja Luka i Pale. Građanski rat između Srba bi vjerojatno po toj liniji podijelio Republiku Srpsku. Time bi se praktički uputio poziv muslimansko-hrvatskoj federaciji za prodor kroz posavinski koridor. To bi pak olakšalo povrat muslimanskih i hrvatskih izbjeglica njihovim domovima, a SFOR bi mogao lakše uhvatiti Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Srpske redarstvenike koji ih žele služiti u novim snagama temeljito se provjerava kako ne bi imali kaznene dosjee ili kako protiv njih ne bi postojali navodi o kršenjima ljudskih prava. Zapravo, napominje Christopher Bellamy, od njih se traži da polože prisegu odanosti gospođi Plavšić. Međunarodni dužnosnici vele kako ih se već mnogo odazvalo širom Republike srpske." 24. VIII. 1997. Nekoliko listova danas se bavi pitanjem ratnih zločinaca u Bosni i Hercegovini i pokušajem međunarodne zajednice da ih privede sudu u Haagu. Nu list 'The Observer' donosi pomalo iznenađujuću izjavu britanskog ministra vanjskih poslova Robina Cooka o tome da bi se suđenje Radovanu Karadžiću moglo umjesto u Haagu održati u Bosni. List to tumači kao dio novoga poticaja za privođenje pravdi glavnih ratnih zločinaca u Bosni. Auktori članka u 'The Observeru' Patrick Wintour i Ed Vulliami kažu kako taj poticaj podsjeća na nuernberško suđenje nacističkim ratnim zločincima nakon Drugog svjetskog rata. U inteviewu 'The Observeru' gospodin Cook kaže kako je presudno za međunarodnu zajednicu da se Karadžiću sudi, ali kako ne vidi razlog kako to baš mora biti u Haagu. Dok je gospodin Cook pokušao utrti put energičnom stavu protiv daljeg Karadžićeva utjecaja u Bosni, vlada bosanskih Srba na Palama koja je još uvijek lojalna Karadžiću i formalno je odbacila vlast svoje predsjednice Biljane Plavšić koja pokušava neutralizirati Karadžićeve pristaše, pišu dalje autori članka u 'The Obseveru'. Službenici na Palama jučer su rekli kako je njezino predsjedništvo nezakonito, čime su definitivno proglasili neposlušnost njezinoj bazi u Banja Luci. U prijetećem priopćenju vojska bosanskih Srba koja je još uvijek pod utjecajem generala Ratka Mladića koji je optužen za ratne zločine, optužila je mirovne snage NATO-a u Bosni da su postavile opasan presedan time što su se opredijelile u političkom sporu bosanskih Srba. Wintour i Vulliami zatim se vraćaju na mogućnost suđenja Radovanu Karadžiću u Bosni pa kažu kako taj prijedlog nalikuje planu o kojemu se iza kulisa već dugo govori u Haggu. Bivši glavni tužilac sudac Richard Goldstone privatno se bio zagrijao za mogućnost suđenja Karadžiću u Tuzli. Rekao je kako bi to bilo bolje nego u glavnom gradu Sarajevu jer Tuzla nije toliko identificirna s vladajućom muslimanskom Strankom demokratske akcije i poznata je po toleranciji prema svim nacionalnim skupinama. O tom se planu počelo govoriti kad su bosanski Srbi donijeli zakon po kojemu se nijednom njihovom pripadniku ne može suditi izvan njihove državice, Republike srpske. Robin Cook rekao je kako bi njegovi glavni uvjeti za takvo suđenje bili da NATO ima potpuni nadzor nad neposrednom okolicom mjesta na kojemu bi se održavalo suđenje i da se svjedocima jamči sigurnost. Očekuje se, kažu auktori članka u 'The Observeru', da će haaški sud povoljno gledati na Cookov poticaj. Američka državna tajnica Madeleine Albright blisko surađuje s gospodinom Cookom u riješavanju bosanske krize na temelju uputa predsjednika Clinton da poduzme mjere protiv Karadžića. State Department jučer je izrazio zanimanje za Cookove prijedloge, a jedan izvor u haaškom sudu također je pozdravio taj poticaj rekavši 'ne vidim zašto bi bilo važno gdje mu se sudi samo ako se osiguraju uvjeti suđenja i zaštita svjedoka'. Nu drugi izvori upozorili su da bi se pojavili vrlo teški problemi u zaštiti svjedoka, osobito onih koji bi svjedočili protiv Karadžića. Gospodin Cook odbacio je mogućnost da Karadžić dobije azil u Rusiji i rekao: 'Karadžiću se mora suditi. Bitno je da ne izmakne pravdi prvi na popisu optuženih za ratne zločine. Odlučili smo da se ratnim zločincima mora suditi i bilo bi sasvim krivo da međunarodna zajednica odustane od svoga cilja čim naiđe na teškoće. Osim toga, ne smijemo zaboraviti da se Karadžićevi pristaše ne tiču samo lokalnih zakona. Ne može biti utočište ni za koga tko je prekršio zakone međunarodne zajednice. Ne mogu zamisliti da bi bilo što drugo toliko zakompliciralo naše odnošaje s Rusijom', rekao je britanski ministar vanjskih poslova. U svom inteviewu 'The Observeru' gospodin Cook također je stao u obranu svoje politike prema Bosni te sporom privođenju pravdi osumnjičenika za ratne zločine. Izjavio je kako su Sjedinjene Države i Britanija svojom bliskom suradnjom postigle dobre reultate u Bosni te kako dvije vlade ulažu dvostruki pritisak na bosanske Srbe da izruče optuženike za ratne zločine. U svom razgovoru s novinarima 'The Observera' gospodin Cook je također otkrio da je Momčilo Krajišnik, srpski član predsjedništva Bosne i Hercegovine i bliski Karadžićev suradnik, izrazio spremnost da se Karadžiću sudi u Bosni te da je potrošio velik dio njihova sastanka u iznošenju različitih prijedloga o tome kako bi se Karadžiću moglo suditi a da ne ide u Haag, zaključuje Patrick Wintour i Ed Vulliami u 'The Observeru'. 'Tim Judah' piše u 'The Sunday Telegraphu' o stanju na području bosanskih Srba pa kaže kako srpski službenici pokušavaju spriječiti komandoske akcije NATO-a za hvatanje Radovana Karadžića koji se skriva na Palama nudeći da će mu sami suditi. Autor kaže da je to predloženo prije dva tjedna američkom izaslaniku Richardu Holbrookeu. U međuvremenu NATO-vi uzvitlači sve češće noću prelijeću Pale i smatra se da oni tako uvježbavaju pothvat i privođenje Karadžića u Haag. Također se smatra da su britanski specijalci prebačeni u šumom obrasla brda oko Pala. Oni su se pritajili i čekaju naredbu za neutraliziranje otpora kad se napokon donese politička odluka za hvatanje Karadžića. Dosad nije pokrenuta takva akcija zbog straha od osvetničkih napadaja na postrojbe NATO-a u Bosni. Nu auktor podsjeća kako nije bilo značajnih napadaja NATO-a nakon nedavne prijedorske akcije britanskih vojnika u kojoj je jedan srpski optuženik ubijen, a drugi uhvaćen. Prošli tjedan britanski i češki vojnici zauzeli su redarstvene postaje u Banja Luci. Umjesto žestokog otpora teško naoružani srpski redarstvenici izašli su s uzdignutim rukama moleći da im se poštedi život, kaže auktor. Sve je to ohrabrilo planere NATO-a i njihove političke gospodare. Zato su političari na Palama bojeći se takvoga pothvata predložili da oni sude Karadžiću uz njegov pristanak. Haaški službenici nisu htjeli komentirati srpsku ponudu, ali je gospodin Holbrooke za vrijeme svoga posjeta rekao službenicima na Palama kako nije zainteresiran. Nu srpski službenici navodno već pripremaju pravnu obranu Karadžića. Predstavnik bosanskih Srba u Londonu Marko Gašić širi dokumente koji navodno dokazuju da je za vrijeme rata Karadžić naređivao da se postupa humano prema zarobljenicima. Auktor članka u 'The Sunday Telegraphu' na kraju zaključuje kako se zbog unutrašnjih sukoba među Srbima srpska republika zapravo raspala na sjeverni dio pod nadzorom Biljane Plavšić i na istočni dio pod nadzorom Pala. Sličnu tvrdnju iznosi John Swain u 'The Sunday Timesu' i kaže kako je zapad stao na stranu Biljane Plavšić usprkos rezervama prema njezinoj ulozi za vrijeme rata kada je promicalaa istrjebljenje sarajevskih Muslimana. Zemlje NATO-a smatraju da je njezina kakva- takva spremnost na primjenu daytonskog sporazuma ipak najbolja nada za sprječavanje sukoba među Srbima. Ona nije Ivana Orleanska, ali je najbolje što imamo, kaže jedan zapadni diplomat. U međuvremenu diplomati predviđaju nove akcije za hvatanje optuženika za ratne zločine. Zapad je zaključio kako nema drugog izbora nego da udari na Pale ako želi spasiti mir, kaže jedan diplomat. Autor zatim opisuje nedavne NATO-ve akcije razoružavanja Karadžićeva redarstva i dodaje kako Karadžićevi ljudi svejedno imaju dovoljno oružja. Budući da su im na kocki karijere, a možda i život, svakako će voditi prljavi rat za opstanak. Opasnost od krvavog obračuna među Srbima porasla je prošli tjedan kad je vojni vrh bosanskih Srba izjavio da će štititi Republiku srpsku svim raspoloživim sredstvima od pojedinaca koji destabiliziraju i uništavaju državu čime je ciljao na Biljanu Plvšić, zaključuje John Swain u 'The Sunday Timesu'.(BBC) GLAS AMERIKE - VOA 24. VIII. 1997. Hrvatska bratska zajednica nedavno je dobila svoj 20. školarinski fond u sklopu Školarinske zaklade, a koji je uspostavio ogranak 305 iz Lovelspilla u državi New York. O tome kako funkcionira Školarinska zaklada nešto više nam je rekao predsjednik Hrvatske bratske zajednice Bernard Luketić. Prilog pripremio Damir Bebić. "Naraštaji studenata hrvatskog podrijetla već godinama imaju mogućnost da im u pravilu skupo školovanje u Sjedinjenim Državama bude barem donekle olakšano novcem iz školarinskih fondova Hrvatske bratske zajednice. Školarinsku zakladu osnovao je Glavni odbor Zajednice još u lipnju 1932. godine, a među počasnim ravnateljima i utemeljiteljima nalaze se imena poput svjetskoga stručnjaka za proučavanje prirodnih katastrofa Matthewa Brajdića, međunarodno poznatog inovatora Johna Viškovića i legende hrvatskog kiparstva Ivana Meštrovića. Od osnutka pa do danas Hrvatska bratska zajednica je kroz zakladu podijelila gotovo milijun dolara, a tu je svotu koristilo 5.544 studenata. Stipendije se dodijeljuju svake školske godine. Prošle godine podijeljene su 53 tisuće dolara na 186 studenata, a sada na pragu nove školske godine oko 250 studenata bit će uključeno u program. O kriterijama za ulazak u programa govori predsjednik Hrvatske bratske zajednice Bernard Luketić. = Podnositelj molbe mora biti član Hrvatske bratske zejednice najmanje tri godine i student na jednom od akredititranih liceja za strance ili tehničkih škola i t.d. Ima taj popis tih sveučilišta koji su akreditirani ovdje u Americi i Kanadi, pa se odbor vlada prema tom popisu. Gospodina Luketića smo pitali postoji li mogućnost da neki studenti s hrvatskih sveučilišta sudjeluju u ovom programu. = To je vrlo teško. Imamo mi članove Hrvatske bratske zajednice u Hrvatskoj i oni koji su tamo i članovi zajednice mogu tražiti stipenije, ali moraju biti upisani na sveučilište ovdje u Americi ili u Kanadi. Sredstva za školarinske fondove dobivaju se uglavnom preko novčanih doprinosa od glavne uprave Hrvatske bratske zajednice, ali i sami članovi daruju novac za obrazovanje studenata hrvatskog podrijetla, pogotovo tijekom božićne školarinske kampanje. Gospodin Luketić zadovoljan je razvojem Školarinske zaklade, napose činjenicom da je školarinskih fondova sve više. = Mislim da daljnji naredak i razvitak će zaklada postići osnivanjem školarinskih fondova kojih sada imamo 20 i to su pojedinci koji ostavljaju veće svote novca specijalno za taj fond i taj interes je jako dobar i vjerujem da će se to proširiti. Članovi Hrvatske bratske zajednice očigledno vjeruju u vrijednost dobre naobrazbe koju trebaju dobiti novi naraštaji, a kako tvrdi gospodin Luketić, ovim se programom učvršćuje i sam korijen obiteljskog života Hrvatske bratske zajednice."(VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 24. VIII. 1997. Prilog izvijestitelja Izudina Šahovića iz Mostara. "Proces ustanovljavanja zajedničkoga redarstva u Neretvanskoj županiji potpuno je zastao unatoč zaključku najviših predstavnika bošnjačkog i hrvatskog naroda na ovotjednom forumu federacije da taj posao mora biti završen do 22. kolovoza. Jučer je Fatima Leho, župan Neretvanske županije optužila dožupana Boru Markovića za potpunu blokadu procesa ujedinjenja redarstva i upoznala javnost da je vraćeno 80 bošnjačkih redarstvenika koji su čekali da budu raspoređeni sa svojim hrvatskim kolegama u nekoliko mjesta Hercegovačko-neretvanske županije. Sudeći po tome teško se može očekivati da na predstojećoj skupštini Neretvanske županije koja bi se trebala održati 29. kolovoza bude prihvaćen amandman o Mostaru koji jamči multietnički značaj toga grada. Prihvaćanje tog amandmana već mjesecima koči hrvatska strana iako od njegova prihvaćanja izravno ovisi održavanje rujanskih izbora u Mostaru. Međutim, postavlja se pitanje koliko je mostarski HDZ u ovom trenutku zapravo raspoložen izaći na te izbore. Sve do nedavno čelnici mostarskih Hrvata su samouvjereno i gotovo euforično najavljivali sigurnu pobjedu na izborima i otvoreno poručivali da će time biti zaokružen projekt Mostara kao stolnog hrvatskog grada. Onda je naglo euforija splasnula i pojavio se zahtjev HDZ-a da se izborna pravila u Mostaru promijene, odnosno da se iz izbora isključi gradski distrikt ili će u protivnom bojkotirati izbore. Otkud takav zaokret i zbog čega mostarski HDZ traži promjenu pravila koja je u startu prihvatio i ocijenio korektnim. Odgovor se skriva u izbornoj matematici. Naime svaka mostarska općina daje po četiri vijećnika u gradsko vijeće dok distrikt daje tri. Budući da ni hrvatska, a ni bošnjačka strana ne sumnja u vlastitu pobjedu u općinama gdje čine većinu, to izgleda da bi u gradskom vijeću imali po 12 svojih ljudi. Prevagu odnosi distrikt sa svoja tri vijećnika. Obzirom da se u središnjoj gradskoj zonu za izbore registriralo oko 620 Bošnjaka i samo desetak Hrvata, što je otprilike i etnička slika distrikta, jasno je zbog čega HDZ traži njegovo isključenje. Jer ako ne dođe do promijene izbornih pravila, a neslužbeno se saznaje da je OESS odbio taj zahtjev s objašnjenjem da nema razloga za ispravljanjem izbornih pravila u Mostaru, tada HDZ gotovo sigurno gubi izbore u gradu Mostaru. Time se tope i snovi o hrvatskom stolnom gradu... Svakako najkraći, ali i vrlo duhovit odgovor na pitanje zašto mostarski HDZ odjednom prijeti bojkotom izbora donio je posljednji broj lista 'Slobodna Bosna' pod naslovom 'Kada su sabrali, oduzeli se'."(RFI) NJEMAČKA DIE WELT 25. VIII. 1997. Dalekovidnički rat u srpskoj republici "Raskol u bosansko-srpskom vodstvu na Palama i Banjoj Luci od subote je potpun. Vlada na Palama službeno je prekinula sve kontakte s izabranom predsjednicom Biljanom Plavšić nakon što je imenovala novog ministra unutarnjih poslova. Smijenila je dosaadašnjeg ministra Kijca kojeg je optužila da je upleten u poslove na crnom tržištu s tvrtkama dvojice srpskih vođa Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika. Osim toga je srpska vojska krajem tjedna u dvije izjave zaprijetila nasiljem predsjednici i mirovnoj postrojbi SFOR. U jednoj izjavi vrhovnog stožera od petka rečeno je da 'neće nedjelotvorno promatrati nestanak republike srpske' te ako treba poduzet će potrebne mjere bez prehodnog upozorenja. U subotu je uslijedilo pismo glavara glavnoga stožera Čolića vodstvu SFOR-a u kojem Čolić upozorava SFOR da se više ne miješa u borbu za vlast na strani Biljane Plavšić. Srpska predsjednica prošloga je tjedna uz pomoć SFOR-a dovela redarstvo u i oko Banje Luke pod svoj nadzor. Za vikend se težište borbe za vlast prebacilo na medije. Predsjednica je postavila ultimatum da Pale do subote na večer moraju obustaviti TV emisije koje huškaju protiv nje i SFOR-a. I bosanski dužnosnik Carlos Westendorp je zaprijetio da će zatvoriti državnu dalekovidnicu ako ne promijeni izvješćivanje. Njegovo oštro pismo pročitano je u subotu na večer na srpskoj dalekovidnici, skupa s isto tako prijetećim odgovorom ravnatelja dalekovidnice. Biljana Plavšić će danas odlučiti hoće li odašiljač kraj Banje Luke kojeg čuvaju Karadžiću odani redarstvenici uz pomoć SFOR-a silom staviti pod svoj nadzor. Vodstvo TV-a i mnogi urednici u Banjoj Luci odrekli su se dalekovidničkoga menadžmenta s Pala. Biljana Plavšić je u srpnju parlament proglasila raspuštenim i raspisala nove izbore za 12. listopada koje OESS po mogućnosti želi nadzirati ili čak organizirati. Na Palama parlament i vlada odbijaju suradnju s predsjednicom; srpski ustavni sud je pod jakim pritiskom odluku o raspuštanju parlamenta i novim izborima proglasio neustavnom. Predsjednica je presudu proglasila nezakonitom. Povod krize je zahtjev predsjednice od prije dva mjeseca da se smijeni ministra unutarnjih poslova Kijca" - izvješćuje Boris Kalnoky. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 22. VIII. 1997. Preuzimanje rizika u Bosni "NATO postaje uporniji u svojem pokušaju da ostvari mirovne sporazume u Bosni. To je politika puna rizika, nu svejedno razborita i potrebna. Napor bi mogao izazvati više vojnih odgovora od neprijateljskih srpskih nacionalističkih snaga optuženika za ratne zločine Radovana Karadžića nego što međunarodne mirovne snage žele podnijeti. Nu postoje izgledi da NATO, pozorno donoseći taktičke odluke, može također i oživiti mogućnosti za mir. Njihov je posljednji potez bio odstranjivanje Karadžićeve redarstvene nazočnosti u Banja Luci, najvažnijem gradu zapadnoga područja entiteta bosanskih Srba i postavljanje snaga odanih njegovom glavnom protivniku, Biljani Plavšić. Britanske postrojbe su, štićene američkim uzvitlačima, obavile posao i razoružale teško naoružane mjesne postrojbe koje se međutim nisu opirale. NATO svoje mete izabire oprezno. On očito još nije spreman provesti svoju glavnu misiju o kojoj se toliko priča; ne radi se samo o tome da se Karadžićeva moć ograniči već i da ga se izruči haškom sudu. Strategija uporabe gđe Plavšić kao proturavnoteže uključuje neke prijeporne - neki bi rekli i sumnjive - političke kalkulacije. Ona je najočitiji protivnik g. Karadžiću i oštar kritičar njegove korupcije i ratnog profiterstva, nu ona je također hipernacionalist koji se baš nije prijateljski postavio prema Daytonskim mirovnim sporazumima. Teorija iza pristupa gđi Plavšić je da se promiče zamisao političkoga doma za bosanske Srbe koji su spremni naći svoj put natrag prema međunarodnoj normalnosti i prihvaćanju. Zbog prihvaćanja zapadne potpore, gđu Plavšić je Karadžićev ogranak srpskih nacionalista u Bosni proglasio kvislingovkom. Očiti raskol u tom pokretu mogao bi ipak nagraditi pozornost zapada. Tamna pitanja strategije u Bosni su hoće li neoprezna i prerana odluka Clintonove vlade o povlačenju međunarodnih snaga sljedećeg ljeta onemogućiti ili unazaditi svako daljnje održavanje mira u Bosni. Vladin odgovor bio je neutralan: ona namjerava iskoristiti preostalo vrijeme da osigura provedbu odredaba Daytonskog sporazuma. Potrebni su energija, razum i mišići da se osigura da vrijedni politički i psihološki moment ode u korist NATO saveza. Tu je vrijedno spomenuti da glavne vojne rizike pothvata u Bosni ovih dana ne preuzimaju Sjedinjene Države nego drugi, posebice Britanci. Oni osiguravaju vodstvo u najosjetljivijem od svih političkih područja poslije hladnog rata: izlaganju nečijih vojnih strana mogućnosti neprijateljske paljbe. To je nešto čega se treba sjetiti kako pitanje o dijeljenju tereta postaje predmet debata. Uspjeh američkog vodstva u Bosni zavisi u ne maloj mjeri o voljnosti drugih da preuzmu rizike koje Amerikanci sami izbjegavaju." THE NEW YORK TIMES 22. VIII. 1997. Muslimani se vraćaju u bosansko selo "Peterica Hrvata stajalo je ovo poslijepodne pored zelenoga metalnog lonca s kavom i gomile malenih plastičnih šalica. 'To je za naše susjede', izjavio je jedan od njih, Pile Papić (57), promatrajući kako se tri autobusa, koja su pratili britanski oklopna vozila, probijaju prljavim putem do ovoga gorskoga sela. 'Na taj im način želimo pružiti dobrodošlicu.' Prošlo je pet godina otkad je g. Papić vidio svoje susjede, od kojih su većina bili Muslimani. On se s još četiri hrvatske obitelji vratio u grad krajem rata, kada su to područje bosanski Hrvati oduzeli bosanskim Srbima. Oni žive usred razorenih kuća i zapuštenih vrtova koji govore o dugom zanemarivanju i propadanju", izvješćuje iz Donje Šibenice Chris Hedges. "'To je bilo muslimansko selo', govori on. 'Tu je živjela tek šačica Hrvata. Ukoliko želimo da grad ponovno oživi, ljudi koji su odavde moraju se vratiti; u suprotnom će naše selo izumrijeti.' One koji su se danas vratili kućama dopratili su britanski vojnici. Uzvitlač je kružio iznad njih. A izbjeglice su govorile da su ovdje samo stoga što im je objašnjeno da će ih britanski vojnici štititi. 'Biti ćemo nazočni na području do nedjelje', izjavio je bojnik James Denny iz Britanije. 'Zatim ćemo postaviti pokretnu ophodnju, s noćnim obilascima, kako bi motrili ovo i još četiri druga sela.' Čini se da ponovno useljavanje postaje još jednim primjerom nove odlučnosti zapovjednika NATO saveza da poduzmu odlučujuć potez kako bi se mirovni dogovori počeli ostvarivati. Današnji povratak kojih 100 Muslimana bio je trijumf nade nad iskustvom. Dolazak Muslimana, od kojih su mnogi napustili autobuse u suzama ili šutnji izazvanoj iznenađenjem, ovog je mjeseca drugi pokušaj Visokoga povjereništva za izbjeglice UN-a i mirovnih snaga pod vodstvom NATO-a da omoguće povratak ljudi u Donju Šibenicu, udaljenu od Jajca 15-tak km. Prvu malenu skupinu povratnika etnički su Hrvati izbacili iz sela zaprijetivši im da će ih ubiti. A u srijedu su dva Muslimana koja su odbijala otići ozbiljno ozlijeđena minama za koje dužnosnici UN-a tvrde da su nedavno postavljene u selo. 'Ljudi se boje šetati oko vlastitih kuća', izjavio je Mujo Kunić (62). 'Nu ovaj ćemo put pokušati.' Neuspjeh da se kućama vrati jedan milijun raseljenih bosanskih Muslimana, čiji je povratak dogovoren Daytonskim sporazumom, počeo je simbolizirati neuspjeh mirovnih sporazuma. Stotine milijuna dolara pomoći, golemi međunarodni napori i brojni zanemareni dogovori učinili su mnoge ljude umornima, ciničnima i pomirenima s novim sukobima. S druge strane, mirovne snage NATO-a, koje se sljedećeg proljeća trebaju povući iz Bosne, aktivnije su nego ikad u svojim naporima da očuvaju mir. U ponedjeljak su, primjerice, snage NATO-a upale u redarstvo bosanskih Srba u Banja Luci, zaplijenivši pun kamion oružja i razoružavši lokalnu mašineriju Radovana Karadžića, vođe bosanskih Srba za vrijeme rata, koji još uvijek neslužbeno ima velik utjecaj. Prošli mjesec, oni su poduzeli svoj prvi djelatni pokušaj da uhite optuženike za ratne zločince. Tom su prigodom uhitili dva bosanska Srbina i ubivši drugog koji se hidbi opirao. Usprkos ciljevima utvrđenim u Daytonu o postizanju ujedinjene Bosne u kojoj se izbjeglice mogu slobodno kretati i vratiti domovima iz kojih su prognani, samo se 2.000 od više od pola milijuna Muslimana vratilo u dio Bosne pod nadzorom Srba. U područje pod nadzorom Hrvata vratio ih se otprilike isti broj. Ostatak ih sjedi u bijednim prihvatnim središtima ili žive u pretrpanim stanovima. Čini se da je Zagreb, koji odlučuje o većini političkih odluka u dijelu Bosne pod hrvatskim nadozorom te ga financira, pod velikim američkim pritiskom naložio mjesnim dužnosnicima da ne sprječavaju povratak izbjeglica, kažu zapadni diplomati. Dužnosnici UN-a izjavili su da sad čekaju da vide hoće li ovaj povratak uspjeti, budući da ih je toliko propalo. 'Ne možemo učiniti mnogo više od ovoga', izjavio je viši dužnosnik UN-a. 'Ukoliko ovo propadne, tada nema izgleda da će se Bosna obnoviti.' Oni koji su danas izišli iz autobusa osjetili su učinke godina rata i deprivacije. Mnogi od njih nose iznošene cipele i pokrpane hlače. Svi oni stišću jadne zamotke s bombonima i obrocima hrane dobivenim od UN-a. 'Ja sam se pokušala vratiti prije tri tjedna s prvom skupinom', izjavila je Divka Kahrić (42), zdepasta žena s rupcem na glavi. 'Hrvati su me otjerali. Riječ je bila o mladićima. Nakon što sam pobjegla, ti su mladići spalili moju kuću. Sad počinjem iznova.' Uskoro je mala skupina Hrvata i Muslimana počela razgovarati i izmjenjivati novosti. Prepušteno samo sebi, činilo se, ponovno će naseljavanje izazvati više radosti nego problema. 'Gdje su vam djeca?', pita Čamka Kunić (57), svoju prijateljicu iz djetinjstva Luce Papić. 'Kako je tvoj otac?' 'Jedan sin radi u bolnici; drugi je otišao s djeocom u Austriju', rekla je gđa Papić. 'Otac mi je umro. To nismo očekivali.' 'Izgubila sam sina u ratu, znaš', rekla je gđa Kunić. ' Mi smo stari ljudi', rekla je gđa Papić. 'Sada smo ostali sami.' Enver Šabić, gradonačelnik u progonstvu, pritisnuo je lokalnog hrvatskog dužnosnika i zartažio da mu objasni zašto hrvatska zastava visi na maloj školi pretvorenoj u prihvatno središte. 'Ovo nije Hrvatska', rekao je. 'Ovo je Bosna. To nije naša zastava.' Okrenuo se i pogledao dolje prema britanskom oklopnom vozilu koji se penjao obronkom. Na njegovoj je anteni visjela mala zastava Ujedinjenog Kraljevstva. 'Ovo je jedina zastava koja ovdje nešto znači', izjavio je. 'Bez nje ne bismo preživjeli ni dan.'" Upozorenje dr. Karadžiću "Uvjeren da veći dio Daytonskog sporazuma ne može biti ostvaren dok Radovan Karadžić i njegovi zagovornici prevladavaju u Republici srpskoj, NATO uporno povećava pritisak na njega. Mudro izbjegavajući rizičan napadaj na Karadžićevu paljansku utvrdu, vojnici NATO-a u srijedu su znatno ojačali njegova glavnoga političkog protivnika, predsjednicu Biljanu Plavšić, tako što su deložirali i razoružali pro-Karadžićeve redarstvene snage u Banja Luci. Akcija je završila bez žrtava za NATO savez. Pozorno planiranim vojnim akcijama poput te, zajedno s diplomacijom dva izaslanika predsjednika Clintona, g. Holbrookea i g. Gelbarda, mogli bismo izolirati dr. Karadžića i početi provoditi Daytonske sporazume te se pripremati za dogovoreno povlačenje NATO-a sljedeće godine. Arsenal koji su britanske snage NATO-a, zaštićene američkim uzvitlačima, oduzele Karadžiću, prelaze ograničenja o naoružanju redarstvenih snaga utvrđene Daytonskim sporazumom. Raketni bacači i snajperi su zaplijenjeni, dok se sukob gđe Plavšić i dr. Karadžića pojačava. NATO je krenuo u akciju nakon što je zaključeno da Karadžićevi lojalisti koriste banjalučko redarstvo za ilegalne djelatnosti, uključujući i prisluškivanje brzoglasnih razgovora gđe Plavšić. Pojavljivanje gđe Plavšić kao vođe Karadžiću suprotstavljene strane i saveznika NATO-a čudno je. Za vrijeme rata u Bosni ona je bila lojalna Karadžiću. Nu nedavno je prigrlila ostvarivanje odredaba Daytonskog sporazuma, javno prekorila dr. Karadžića zbog korupcije i pozvala na međunarodno promatranje novih izbora. U većem dijelu Republike Srpske dr. Karadžić ima prednost. Nu s pomoću NATO saveza, ona bi mogla učvrstiti svoj položaj u području Banja Luke. Gđi Plavšić na ruku ide činjenica da su britanske snage, koje su najvećim dijelom zaslužne za sigurnost u području, voljne zauzeti se za civilne odredbe Daytonskog sporazuma otkad je laburistička vlada prošlog proljeća preuzela vlast u Londonu. Osim razoružavanja Karadžićevog redarstva, oni su ovog ljeta poduzeli oružanu akciju protiv dva srpska optuženika za ratne zločine te omogućavaju povratak izbjeglicama koje se žele vratiti u sovje domove. U međuvremenu, g. Holbrooke i g. Gelbard sastali su se ovog mjeseca s balkanskim vođama i insistirali da oni ispune svoje obveze. G. Holbrooke je posebice pozvao jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića da se ogradi od dr. Karaždića te da omogući njegovu uhidbu i izručenje haškom sudu. Prikazi Miloševićeve reakcije razlikuju se. Nu NATO je ojačao Holbrookovu diplomatsku poruku promišljenom uporabom sile. Dr. Karadžić prošle se godine pod pritiskom složio na uzmicanje s položaja. Nu kroz svoje naoružane sluge nastavio je voditi glavnu riječ u politici srpskog dijela Bosne. Akcije NATO saveza prenose mu poruku da će ga nastavljanje tim putem izolirati i izložiti pogibelji od međunarodne uhidbe." Suprotstavite se razbojnicima "Kasno, nu bolje ikad nego nikad, Sjedinjene su Države i njihovi prijatelji postali ozbiljni u vezi Daytonskih sporazuma u Bosni. Oni poduzimaju poteze protiv srpskih razbojnika koji su vodili genocidan rat i predstavljali prepreku miru", piše Anthony Lewis. "U tome je važnost upada snaga pod vodstvom NATO-a u šest redarstvenih postaja u Banja Luci, najvećem gradu republike bosanskih Srba. Vojnici su pronašli tisuću komada oružja koje je redarstvo nagomilalo pod nadzorom Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika entiteta koji je optužen za genocid i zločine protiv čovječnosti. Daytonski su sporazumi stupili na snagu u prosincu 1995. Godinu i pol poslije toga mirovne snage nisu činile ništa da osiguraju provedbu odredaba poput prava izbjeglica na povratak svojim domovima i obveza na izručenje optuženika za ratne zločine. Dr. Karadžić je izgradio paravojnu redarstvenu snagu od 3.000 ljudi, sve otvorenije zaustavljajući mirovni proces, usprkos tome što se Daytonskim sporazumom zahtijevalo da se povuče iz javnog života. Prošlog je mjeseca pokrenut niz akcija koje su odražavale oštru promjenu politike NATO-a. Britanski vojnici uhitili su jednog ratnog zločinca i ubili drugog, koji je na njih pucao. Mirovne snage počele su štititi izbjeglice pri povratku kućama, kako ih teroristička masa u tome ne bi spriječila. Potez protiv Karadžićevog redarstva u Banja Luci bio je najdramatičniji znak nove intervencijske politike. Njime se NATO jasno stavio na stranu predsjednice Plavšić u njezinoj borbi s dr. Karadžićem. (...) Logika nove politike NATO saveza i stanja u Bosni zahtijeva dva daljnja poteza. Prvi je da se ušutka Karadžićev promičbeni stroj. Drugi je Karadžićeva uhidba. Dalekovidnica je bila ključni instrument u poticanju bosanskih Srba da napadaju svoje muslimanske i hrvatske susjede s kojima su dotad živjeli u miru, često u miješanim brakovima. Paljanska dalekovidnica jedan je od najvažnijih instrumenata moći koji prenosi poruke mržnje. Kroz relejne postaje u srpskom entitetu, ona dominira. Došlo je vrijeme da snage NATO-a zatvore te relejne postaje. Nekom tko vjeruje u Prvi amandman to nije lako izreći. Nu u Bosni imamo više obveza nego što bismo imali u poslijeratnoj Njemačkoj da smo dopustili da Goebbels ostane u eteru. Potreba za intervencijom protiv Karadžićeva promičbenoga stroja akutna je s obzirom na izbore koje je gđa Plavšić sazvala. Ukoliko izbornom kampanjom prevladavaju poruke mržnje s paljanske dalekovidnice, gđa Plavšić i NATO mogli bi izgubiti. Budući da Karadžića štite njegove paravojne snage, njegova je uhidba najteži izazov mirovnim snagama. Nu ta je uhidba od ključne važnosti - i to ne samo stoga što bi time kreator tolikog zla došao u ruke pravde. Ukratko, ukoliko je Radovan Karadžić slobodan, Dayton će biti u pogibelji. On je korumpirao gospodarstvo, profitirajući od nadzora nad uvozom cigareta i benzina. On nadzire podzemlje. On održava ekstremni nacionalistički san koji je u Bosni izazvao toliko užasa. Pričamo o odluci NATO saveza da li da krene na dr. Karadžića; nu ta je odluka na predsjedniku Clintonu i jedna je od najtežih s kojima se on suočava. Pentagon planira mogući pothvat, nu bez oduševljenja. Ukolio pothvat pođe krivo, vojni će čelnici bez sumnje tvrditi da su bili protiv njega. Nu ukoliko ništa ne poduzmemo platit ćemo veliku cijenu, koja će vjerojatno uključivati obnavljanje rata u Bosni. Moramo ostati na svom putu, a to znači snažnu akciju pod američkim vodstvom. Londonski je 'The Economist' prošlog mjeseca pisao: 'Ukoliko smo išta naučili u posljednjih pet godina, to je da bezvoljne, malodušne zapadne intervencije u Bosni postižu malo.'" Brzojav otkriva ratobornoga srpskog vođu "Slobodan Milošević poznat je na Balkanu po svom specifičnom arogantnom načinu, a za nedavnog je susreta s američkim izaslanikom bio u posebnoj formi, sudeći prema povjerljivom brzojavu koji je napisao jedan zapadni diplomat te drugim izvješćima o tom sastanku", piše Jane Perlez. "Brzojav kaže da g. Milošević nije uopće popustio u pitanju izručenja optuženika haškom sudu, što je ključno pitanje za Clintonovu vladu. Upitan bi li dopustio da OESS promatra izbore koji će se u Srbiji održati sljedećeg mjeseca, g. Milošević je navodno odvratio: 'Nikako. Što je OESS učinio za mene?' (...) Dva glavna protagonista mirovnih dogovora, Richard C. Holbrooke i Slobodan Milošević, sastali su se prije deset dana u Miloševićevoj vili u Beogradu. G. Holbrooke je posjetio Hrvatsku, Bosnu i Srbiju da bi oživio mirovne sporazume. (...) G. Holbrooke je rekao da mu je drago što se muslimanski vođe u Bosni slažu da se na mjesto izaslanika Bosne u Washingtonu postavi Srbin. Nu u Beogradu, g. Holbrooke se suočio s nepopustljivim Miloševićem koji se, sudeći po riječima nekoliko američkih dužnosnika, činio spremnim na sukob. 'Pokušao si je dignuti cijenu', izjavio je dužnosnik Clintonove vlade. 'Koristio se prisutupom po kojem mi njega trebamo više nego on nas.' (...) Clitonova je vlada opetovano zahtijevala od Miloševića da zaustavi nasilje nad albanskim žiteljima u pokrajini Kosovo. G. Milošević je, prema brzojavu, odgovorio: 'To je u interesu tek ponekih američkih članova Kongresa. Riješit ćemo to na naš način.' U pitanju opće provedbe mirovnih sporazuma, g. Milošević je izjavio da zapad mora biti 'uravnoteženiji'. Za Biljanu Plavšić, predsjednicu Republike Srpske koju vlada podupire, g. Milošević je izjavio: 'Ona je vrlo teška' dodavši da zaslužuje nevolju u kojoj se našla s drugim dužnosnicima u entitetu. Vladin dužnosnik je izjavio da je srpsko gospodarstvo u slijepoj ulici, te da je g. Milošević izgrdio g. Holbrookea zbog sprječavanja Washingtona da Srbi dobiju pristup međunarodnim financijskim institucijama poput MMF-a. (...) Povlačivši crtu u pitanju izručenja optuženika za ratne zločine, g. Milošević je rekao g . Hoblbrookeu da su uhidbe srpskog optuženika i ubijanje drugog imali 'negativne posljedice', kaže washingtonski dužnosnik. (...) " Novinarka navodi da je g. Holbrooke izjavio da g. Miles, američki diplomat u Beogradu koji je izvješćivao druge izaslanike, nije nazočio svim sastancima te da će ga ukoriti zbog načina na koji je izvješćiva. "Autor brzojava primjetio je da je g. Miles bio uvrijeđen što ga je g. Holbrooke isključio iz nekih razgovora s g. Miloševićem. U pitanju ratnih zločinaca, g. Holbrooke je izjavio: 'O tome smo vodili dugu raspru. Miles nije bio nazočan.' O ispunjenju Daytonskih odredaba, g. Holbrooke je izjavio da se Milošević koristio svojom uobičajenom 'retorikom'. Što se Kosova tiče, g. Holbrooke je izjavio da je njegov autor 'u pravu' nu da g. Milošević 'uvijek priča takve stvari' što se tiče Kosova. Izjavio je da u 90% raspre o gđi Plavšić g. Miles nije bio nazočan. G. Holbrooke je reka da je g. Milošević reagirao upravo kako je objavljeno u pitanju OESS-a. Nu istaknuo je da je u posljednjih nekoliko dana Srbija pozvala skupinu da promatra izbore. (...)" AUSTRIJA DIE PRESSE 25. VIII. 1997. Borba za vlast u Republici srpskoj eskalira "Bosansko-srpska vlada na Palama za vikenda je prekinula odnošaje s predsjednicom Biljanom Plavšić i time učinila vjerojatnijim rascjep 'Republike srpske' ili oružani sukob. Vlada koja je i dalje očito pod utjecajem bivšega srpskog vođe Radovana Karadžića pojasnila je svoj korak 'stalnim kršenjem ustava' od strane Biljane Plavišić. U borbu za vlast uvučeni su i mediji. Međunarodni dužnosnik za Bosnu Westendorp zaprijetio je zatvaranjem bosansko-srpske dalekovidnice nakon što su emitirane tirade mržnje protiv SFOR-ovih postrojba. Dalekovidnički šef Toholj opomenuo je Westendorpa u jednom pismu: 'Ne miješajte su u stvari koje se odnose na volju našeg naroda', prijetio je Toholj, 'svaka drastična mjera značila bi svršetak vaše misije u našoj zemlji'. U subotu su redarstvenici odani B. Plavšić u Banjoj Luci spriječili novoga glavnog urednika da uđe u zgradu dalekovidnice. Mnogobrojni urednici odrekli su se uprave s Pala na što su Karadžićevi sljedbenici postavili novoga odanog novinara na čelo studija u Banjoj Luci. Vlada na Palama odbila je postavljanje pravnika Marka Pavića za novog ministra unutarnjih poslova od strane B. Plavšić. Parlament u kojem dominiraju Karadžićevi sljedbenici će unatoč raspuštanju u utorak održati sjednicu o kriznom stanju" - izvješćuje list. Državna umjetnost i umjetnička država "Već tjednima bjesni - ne, žubori - raspra o odnošaju države, novca i umjetnosti. Razmirica velikih riječi od koje se na prvi pogled može očekivati opća raspra o politici umjetnosi u Austriji. Ako se pobliže pogleda, slika se zamagljuje. Ako netko doista nešto misli i hoće, ostaje zbunjen. Kantica za dolijevanje treba biti uklonjena, ali unaprijeđivanje mora ostati; tržište mora biti ali država ne smije izbjeći odgovornosti; svi trebaju biti kreativniji ali zauvijek je manje novca; umjetnost se mora demokratski organizirarti, ali mi želimo međunarodna vrhunska postignuća; i općenito: unaprijeđivat ćemo smislene javne pothvate. Oni koji pri tome misle na otpad a ne na austrijsku slikopisnu umjetnost, sami su krivi. Iza oblaka dima blijedih argumenata očito se pojavljuje jedno jedino goruće pitanje: postoje li austrijski državni umjetnici i radi li im se o životu? Ako neki pojam još budi emocije, tada je to očito 'državni umjetnik'. Njime se može difamirati i diskreditirati i dakako nitko to ne želi biti niti unaprijeđivati ili čak tražiti. Takvo držanje jamačno začuđuje. Jer je dakako bio i jest blizak odnošaj umjetnika i političara, bilo je i ima unutarnjih krugova, utjecajnih područja i onih koji se kreću izvan toga, a sve skupa možda ima manje veze s dotijekom novca nego s ozračjem. I dakako, umjetnici nisu ćudoredna instanca kako se mnogi ponašaju, nego jednako neotporni na izazove korupcije kao i drugi. To i ne bi bilo tako strašno. Jer kako se vrti i okreće: skoro sva velika umjetnost bila je manje ili više nesavjesna državna umjetnost. Michelangelo - državni umjetnik Vatikana; Leonardo - državni umjetnik mnogobrojnih država; Tizian - dakako, državni umjetnik; Goethe - državni umjetnik i državnik u istoj osobi; Richard Wagner - ne necionalsocijalistički kako mnogi pogrješno vjeruju, nego jednostavno bavarski državni umjetnik. Dakako: u građansko doba je sve, pa i umjetnost, izloženo tržištu bez da ono bezuvjetno izaziva kreativnost kao apsolutistički nalogodavac. I kad avangarda XX. stoljeća ne bi trebala državu, bez države kao poticatelja i unaprjeditelja ne može se zamisliti povijest moderne umjetnosti - od austrijskih velikih pisaca današnjih dana koji su počeli s državnim stipendijama, sve do monumentalnih građevina s kojima se ovjekovječio Francois Mitterrand. A država je imala dobrih razloga sunčati se na suncu umjetnosti. Time je pokazala smisao za nužnost simbolične reprezentacije, stanovitu velikodušnost i spremnost za rasipnost što vlasti uvjek dobro stoji, a i dobar ukus. Čudno je što se uvijek radi tako kao da je neugodna obveza države da unaprjeđuje ono što se ne probija na tržištu, što je avangardno, čak kritičko prema državi. Razvitak umjetnosti nije državna stvar. Nu i vlade, stranke i predstavnici demokratskih država smiju, pače moraju imati zakonitoga interesa da svoju politiku estetski povežu. Osobiti smisao socijaldemokratske politike umjetnosti bio je samo u tome da se preko umjetnosti potvrdi ona aura kritičko-revolucionarnog kojeg je odavno proigrala. Iz toga proizlazi i paradoksalnost prema državi kritičke državne umjetnosti u čiju bi samorazumljivost moralo spadati da neetalbirano može nastupati samo još kao etablirano a neprilagođeno kao norma. Nu umjetnost je naposljetku tu zbog takvoga uljepšanog iskrivljavanja stvarnosti iz duha estetike i osobito dobro funkcionira kad uljepšano dolazi do izričaja u forsiranoj ružnoći. Da umjetnost mora prosvjećivati, rušiti tabue i biti neprijatelj općinstvu, bila je ideologija nekoliko vladajućih socijaldemokrata i njihovih savjetnika, nu tomu nedvojbeno zahvaljujemo neke uzbudljive umjetničke događaje. Takvu se ideologiju svakako može promijeniti a svaki je političar slobodan forsirati svoje shvaćanje umjetnosti, ako ga ima. Umjetnost zbog države obvezati na političku budnost, kako je nedavno svečano upozoreno, isto je tako besmislica kao i istodoban suprotni zahtjev za potpunim odvajanjem umjetnosti i politike. To bi bila jedino politika da se ne šteti umjetnosti. Raspra o postupnom povlačenju države iz umjetnosti za nju jako malo znači ali u prvom redu najavljuje tek jedno: nevolje države. Vlada koja umjetnost najprije proglasi šefovom stvari a zatim ju postupno privatizira, želi ju predati zakladama, savjetodavnim tijelima, skrbnicima, holdinzima ili općenito tajanstvenom tržištu, više ne vjeruje u sebe. Zašto bi umjetnički menadžeri i savjetnici zaklada prima vista imali više estetskoga ukusa nego službenici umjetnosti, ne može se uvjerljivo odgovoriti. Nijedna država koja drži do sebe i koja ima državno kazalište, ne želi ga prepustiti. Takav čin doduše nije sasma protiv umjetnosti - kazalište će preživjeti i tu državu pa čak i EU - ali je jednostavno protiv države. Država pokazuje time svoju slabost, svoju nemoć, svoju skroz na skroz već smiješnu impotenciju. Nesigurnost države u ophođenju s umjetnošću je na taj način prije simbol krize države. Ona više nema samopouzdanja. Svaki privatnik, tako država sama objelodanjuje, to može bolje nego ja. Najradije bi ga, takav je dojam, poredstavnici države likvidirali kao nerentabilno poduzeće a inventar prodali najboljem ponuđaču. Nu time ostatak države bez njihove stvarne moći i sam postaje estetskim doživljajem - privid ili bit. U tim državnim umjetničkim komadima možemo uživati, jednom kao u satiri, zatim kao tragediji, svakodnevno putem javnih općila. Za autonomnu umjetnost koju je dosad država podupirala i jamčila, to u najboljem slučaju znači vrijeme odricanja čak i ako je konkurencija parlamentarnih realnih satiričara za neke profesionalne kabaretiste možda ubitačna. Jer ono što država izgubi moći - i novca - drugi dobiju. A biću sile i bogatstva pripada da pokadšto više nije dovoljno samo sebi nego da simbolično želi biti uzvišeno. Brzo će se otkriti novi dioničarski milijunaši koji novcem neće kupovati samo nove dionice nego će njime držati i umjetnike - mrtve i žive. Tada će iznova kucnuti njihov čas. Do tada nam ne trebaju uzbuđene raspre nego samo malo strpljenja. Nu bilo bi navino vjerovati da se umjetnost, kad se država povuče, može vratiti građanima. To ne može već stoga što nikada tamo nije ni bila" - piše Konrad Paul Liesmann, filozof iz Beča. HRVATSKA SLOBODNA DALMACIJA 25. VIII. 1997. Izraelsko priznanje "Doživljavamo jedno intenzivno političko ljeto, a onima najagilnijima očito se žuri da raščiste teren za zimu i očekivane ili priželjkivane preokrete. Nikada nije bilo jasnije nego sada da je Haag u Hrvatskoj ili Hrvatska u Haagu krajnja konzekvencija američke politike koja misli u ovoj zemlji kreirati političke procese na način da diskretno pokuša utjecati na promjenu vlasti, točnije Predsjednika i u tom slučaju pripremi kontekst u kojemu bi se mogao dogoditi prevrat kao izraz demokratskog spontaniteta a da u svemu Amerika ostane politički čedna, dakako kao i svugdje gdje je isplela svoju obavještajnu mrežu čiji je informacijski i analitički opseg nama gotovo i nezamisliv. Strateške odrednice američke politike nisu plod improvizacija niti Clintonovih hirova (ovisno o tomu koju je knjigu pročitao, kako se pokušavalo sugerirati naivcima), nego na njezinim definiranjima rade čitavi timovi stručnjaka, koji u interakciji s operativcima na terenu snimaju postojeće stanje, analiziraju vrlo temeljito date elemente i ne samo planiraju nego i anticipiraju moguće scenarije razvoja događaja, a time i kreiraju okvir diplomatsko-vojnog djelovanja. Amerika ništa ne prepušta slučaju. Zato odnos političkog svijeta prema Hrvatskoj na izgled nema nikakve logike jer je napola skriven u kartama koje čuvaju u rukavu, skriven za onu zakulisnu dimenziju. Nakon besramne medijsko-političke svjetske kampanje protiv Hrvatske koja je proglašavana za fašističku državu, na vrhuncu uvreda i kleveta koje su nanesene ovoj zemlji, ponajviše iz američkih krugova, odjednom ta inkriminirana nacistička država biva priznata od države Izrael a da nitko od klevetnika nije prije toga povukao svoje optužbe! Od koga će sada Hrvatska s tim priznanjem u džepu tražiti ispriku? Hoće li od New York Timesa, brojnih stranih novinara, političara i što je najgore, od nekih vlastitih građana? U suprotnome, Izrael je priznao diktatorski fašistički režim, prema riječima i svjedočenjima gomile kvazipolitičkih probisvijeta, orjunaša i jugoslavenskih fanatika koji su svoj navodni demokratski legitimitet stekli u nevjerojatnoj zapanjujućoj antihrvatskoj mržnji. Koliko je kleveta prosuto na hrvatsko ime iz takvih usta, da je samo deseti dio istinit, onda bi ovdje živjeli monstrumi a ne ljudi, Hrvati, koji i kad bi htjeli ne bi mogli nauditi svijetu, a kamoli biti personifikacija neofašizma u njemu! Nije mi namjera ironizirati uspostavljanje izraelsko-hrvatskih odnosa, dapače, taj čin je sasvim sigurno preduvjet novog razdoblja i zamaha hrvatske vanjske politike koja bi trebala biti sve zrelija i samosvjesnija, ali ostaje pomalo gorak okus svih ranijih optužaba na naš račun i nekih neugodnih vanjskopolitičkih korelacija kreiranih upravo iz rukavaca američke politike što stvara zbunjujući kontekst koji je objašnjiv jedino iz aspekta dvoličnosti State Departmenta i vrlo dvojbenih dugoročnih ciljeva SAD u odnosu na Hrvatsku. U svjetskoj politici velike ideje uvijek su samo retorički izgovor za akcije koje s velikim idejama nemaju veze, na djelu je vrlo pragmatično i okrutno provođenje plana lomljenja i mrvljenja hrvatske volje za suverenošću. U tom smsilu izraelsko priznanje treba promatrati vrlo racionalno, jer koliko god ono značilo da su Židovi napokon spremni na dijalog i suradnju s hrvatskom državom, na njezino uvažavanje, toliko je opet od stanovitih komentatora i političkih zlonamjernika interpretirano vrlo ponižavajuće za hrvatsku stranu, odnosno ostaje pitanje uvjeta pod kojima se ono događa. Naime, to priznanje se tumači kao da je njegovo značenje i smisao u rehabilitaciji NDH, ili kako se to dovodi do krajnjeg ontološkog apsurda, da se Hrvatska mora rehabilitirati od same Hrvatske, odreći se same hrvatske ideje kao ideje koja u sebi nosi zlu supstanciju. Kada se u našoj javnosti postavlja pitanje odnosa prema NDH, onda se namjerno zaboravlja da u njemu nije primaran odnos Hrvata prema Židovima koji nije negativan, nego upravo taj kompleks krivnje koji su nam pokušali prljavom propagandom nametnuti Srbi i Jugoslaveni i neugodan osjećaj da Židovi imaju zbog toga negativan odnos prema Hrvatskoj. Hrvatsko-židovski odnos s naše je strane u posljednjih sedam godina bio opterećen političkom rezignacijom i slutnjom da nas Izraelci ne vole zbog generalnih predrasuda o nama, zato uspostavljanje međudržavnih odnosa Hrvatske i Izraela otvara jednu neposrednu političku, kulturološku i povijesnu dimenziju hrvatsko-židovskih odnosa. Naime, prvi put ta komunikacija ima mogućnost doista neposrednog ostvarivanja i bez jugoslavensko-srpskih lobija kojima je bilo neobično važno osujetiti ikakav naš kontakt s Izraelom. Prvi put će Izraelci imati mogućnost sami upoznati Hrvatsku, njezinu ljepotu i dobronamjernost. Ako se s tih pozitivnih aspekata promatra izraelsko priznanje, onda bi ono moglo uroditi mnogim dobrim plodovima suradnje Hrvata i Židova. No ako se pokuša interpretirati tako da bi se opet Hrvatska tretirala kao osuđenik, pa onda pokajnik i onaj koji traži oprost, a Hrvati kao oni koji se oslobađaju kolektivnih hipoteka prošlosti, onda je to još jedan prilog za unošenje sumornih nijansa u općenite hrvatsko-židovske odnose. Svakom normalnom hrvatskom domoljubu je žao što se dogodilo to da su ustaški fanatici, koji inače imaju svoje ime i prezime, izvršili jasenovački zločin u ime Hrvata. Svakom domoljubu je žao ne samo iz političkih razloga nego prije svega ljudskih i kršćanskih, jer je svjestan koliki je to grijeh i koliko je rasizam stran povijesnom i moralnom biću hrvatskog naroda, da je režim koji je slijedio Hitlerov politički i rasni sotonizam bio đavolska podvala Hrvatima, odskliznuće s kolosijeka historije što su plaćale generacije koje s tim nisu ništa imale. Zato je današnji odnos Hrvatske prema NDH prije svega određen kompleksom državnosti i odnosa prema nacionalnom i državno-pravnom identitetu a prema Židovima nema nikakvih primisli, nego jednostavno osjećaj da nam se pri svakom korespondiranju s vlastitom prošlosti pokušava nametnuti ustaštvo kao povijesno prokletstvo. A upravo se ono proteklih mjeseci razvlačilo do perverzije kao instrument prisile, ucjene i prijetnje u kontekstu američke politike uz strahovite pritiske preko instrumentalizacije Haaga kao sredstva za moralnu diskreditaciju predsjednika Tuđmana kojim ga se hoće natjerati na odstupanje s vlasti. Kako će se sada koristiti ustaštvo kao istrošeni element ucjene, vjerojatno su američki analitičari već razmotrili - Haag i Bosna dovoljno su jaki aduti za kroćenje Hrvatske. Ustaštvo su Amerikanci već preživjeli a Izraelci i ne znaju koliko u toj mračnoj Hrvatskoj zapravo ima mnogo sunčanih dana" - piše Zoran Vukman. 250241 MET aug 97