NJEMAČKA - FAZ - KASPIJSKE ZEMLJE - 21. VIII.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 21. VIII. 1997. Umjesto sila reda sila poretka "Baku, glavni grad Azerbajdžana, nalazi se u naftnoj opijenosti koja sliči onoj prije stotinu godina. Cijela regija oko Kaspijskoga mora izložena je sukobima interesa stranih sila koje se često uspoređuje s 'great game' u XIX. stoljeću. Tada su kolonijalne sile Engleska i Rusija vodile borbu za zone utjecaja. Pa ipak korjenite promjene i zamršena konstelacija sukoba u regiji više ukazuju na probleme i njihovo svladavanje u XXI. stoljeću nego na prošlo stoljeće. Imperijalna geopolitika doduše još uvijek daje pečat velikoj igri, nu ona se sve više i više mijenja pod pritiskom razvitka XX. stoljeća: globalizacija prisiljava na učinkovitost, međunarodna povezanost na suradnju. Pri tome bi i Europljanima mogla pripasti posebna uloga, kako pretpostavlja auktor, znanstveni suradnik u Zakladi znanosti i politike u Ebenhausenu. Ono što je stvar međunarodne energetske politike, moglo bi postati napetim ispitom za zajedničku vanjsku politiku u strategijskoj svjetskoj regiji. (FAZ)." "Što je na kocki? Nafta, zemni plin, mlade države koje žele postići blagostanje i neovisnost, svladavanje bezbrojnih sukoba na periferiji regije - poput Čečenije, Nagornog Karabaha, oko Kurda, sve do Afganistana gurnutog u građanski rat - i naposljetku ispunjavanje vakuuma koje nam donosi globalizacija. Ona brzim tempom osvaja nove protore kao na Divljem Zapadu a ne slijede je državnopravne zakonitosti koje bi u isti mah donijele pravo i red. Počnimo s energetskim resursima. Nisu tako dobro istraženi kao u Sjevernom moru ili Perzijskom zaljevu tako da je znatan raspon neisgurnosti, nu za raširene fantastične brojke nije dovoljno velik. Kaspijsko more nije Zaljev XXI. stoljeća i nijedna susjedna država ne može se s pravom proglasiti drugim Kuvajtom. Sigrune pričuve nafte su oko četiri milijarde tona, ozbiljne prepostavke polaze od resursa od blizu deset milijardi tona. Sve iznad toga su nagađanja bez solidnoga znanja. Za usporedbu, sigurne pričuve Irana, Iraka i Kuvajta iznose po 13 do 14 milijardi tona; Saudijska Arabija raspolaže s preko 35 milijardi tona. Kaspijske resurse dijele ponajprije susjedni Azerbajdžan i Kazahstan pri čemu unatoč puno većem publicitetu poslova Bakua, Kazahstanu pripada veći dio. Zemnog plina ima ponajprije u Turkmenistanu. I tu je iskorištenje nerazvijeno. Zajamčene pričuve su oko 3 bilijuna (3000 milijardi) kubičnih metara, procjena resursa dostiže do 14 bilijuna kubičnih metara; vjerojatniji je red veličine od šest bilijuna kubičnih metara. To zadnje bi predstavljalo četiri posto sigurnih svjetskih pričuva. Dok pričuve zemnoga plina nedvojbeno pripadaju Turkmenistanu a Kazahstan je vlasnik golemoga naftnog područja u regiji Tengiz, vlasnička prava 'off-shore' polja u Kaspijskom moru nisu sasma razjašnjena. Ni u sovjetsko doba nije postojao sporazum o pravu na blaga s morskoga dna. Nu tada su bila samo dva međaša, Sovjetski Savez i Iran a Sovjetski je Savez sve sjeverno od crte između granica na istočnoj i zapadnoj obali držao svojim teritorijem o čijem je korištenju za trgovačke brodove i ribarenje postojao sporazum s Iranom. More sjeverno od granične crte bilo je područje Sovjetskog Saveza koje nije bilo dodijeljeno pojedinim sovjetskim republikama. Raspadom Sovjetskog Saveza 1992. odjednom je nastalo pet država međaša. Položaj naftnih polja istočno od Bakua i u kaspijskom podvodnom prudu, sjeveroistočnom dijelu mora, naveo je Azerbajdžan i Kazahstan na zahtjeve koje su proglasili danim pravom, poglavito Azerbajdžan zbog odstupanja prava na istraživanje i korištenje. Po tome bi Rusija i Iran ostali praznih ruku kao i Turkmenistan koji ima konkretne zahtjeve prema Azerbejdžanu na područje u sredini mora istočno od Bakua, dok Rusija i Iran načelno traže razjašnjenje pravnog statusa. Često se Rusiji glede toga pripsuje usiljeno imperijalističko držanje jer su simpatije svjetske javnosti na strani mladih država koje teže neovisnosti. Nu ipak ne treba poreći da je kao i za sve unutarnje vode potrebno razjašnjenje pravnog statusa. Za to postoje i gospodarski i ekološki razlozi, ne samo zbog nafte. Naposljetku se Rusija u dosadašnjim pregovorima pokazala bez daljnjega spremnom na kompromis. Odustala je od rješenja snova, od zajedničke uprave morem od strane pet država koje međusobno graniče (kondominij). U turkmenskom glavnom gradu Ašhabadu se četiri od pet država dogovorilo u studenom 1996. o obalnoj zoni od 45 kilometara. Samo bi preostali središnji dio bio pod zajedničkom upravom. Rusija i Iran time praktično ne bi imali pristup poznatim naftnim poljima. Azerbajdžan je taj model ipak odbio jer bi neka od naftnih polja koja traži morao, poput Kijapaz polja, dijeliti s Turkmenistanom. Sporazum je dakle i dalje blokiran. Unatoč memorandumu Ujedinjenim narodima iz listopada 1994. u kojem Rusija jasno daje do znanja da ne prihvaća postupak drugih međaša prije razjašnjenja pravnog statusa, Moskva se dosad pokazala više suzdržanom a rusko naftno poduzeće Lukoil nije zadržala da sudjeluje u prvom konzorciju stvorenom u Bakuu za korištenje 'off-shore' polja. I Rusija je već naučila da se kooperativna politika može dugoročno gospodarski isplatiti. Zamršen je posao s naftovodima. Tu se ne radi o sporazumu nego o mnogo konkurenata; i broj interesenata je daleko veći od međaša na Kaspijskom moru. Jasno je da nema kraljevskog puta. Zemlje proizvođači nafte i plina moraju se dogovoriti sa susjedima jer su i same odrezane od otvorenoga mora a svi ti susjedi su teški: ili su u sukobu zbog etničkih ili teritorijalnih razmirica poput Armenije i Azerbajdžana ili su opasni jer su desetljećima upravljali kao vladajući narod poput Rusa s njihovim ponuđenim transportnim rutama preko Dagestana i Čečenije ili bi se mogli razviti u fundamentalističku prijetnju i opterećeni su američkom politikom embarga poput Irana, ili su same u građanskom ratu poput Afganistana ili se na njih ne može računati zbog gospodarskih rizika i nesigurnih prolaznih regija kao u slučaju Kine. Ostaje još Gruzija koja se čini razmjerno pouzdanim susjedom Azerbajdžana jer u njoj građanski ratovi miruju. Gruzija ima kopnenu vezu s Turskom i lukama na Crnom moru. Nu Kazahstan i Turkmenistan bi tu rutu u najboljem slučaju mogli dohvatiti preko Kaspijskog mora. Izgradnja naftovoda na morskom dnu se ozbiljno razmatra, nu sve dok postoji nejasnoća o pravnom statusu mora, taj se projekt ne može ostvariti. Sila koja je više od svih drugih utjecala na transportne strukture su Sjedinjene Države. One su 1994. i 1995. uspjele postići kod predsjednika Azerbajdžana i Kazahstana Alijeva i Nasarbajeva da Iran unatoč postojećim izjavama namjera ne sudjeluje u 'poslu stoljeća' u Bakuu i da se naftovod ne postavi preko Irana iako bi to bilo gospodarsko rješenje. U međuvremenu se drobi izolacija Irana: Rusija se ionako ne da prisliti na kurs embarga i dovršava Siemensovu nuklearnu elektranu iz sedamdesetih godina. Kazahstan tankerima isporučuje naftu na sjever Irana, Turkmenistan gradi plinovod s velikim planovima za daljnji transport u Tursku i u Europu. Pri tom je gradnja velikog naftovoda od Turske prema Iranu s kapacitetom od 30 milijardi kubičnih metara godišnje kojeg je u međuvremenu srušena turska vlada Erbakan požurivala unatoč američkim prosvjedima, politički najteži dio. Od nove, Americi bliske vlade Mesuta Yilmaza Washington više ne očekuje da se iz zahvalnosti za američku potporu naftovodu od Bakua preko Gruzije u smjeru Turske odrekne gospodarski uspješnih a za raznolikost izvora dobave politički smislenih poslova. Bijela kuća je štoviše objavila 25. srpnja da se više neće protiviti plinovodu koji vodi zemni plin preko iranskoga teritorija u Tursku ali time načelno ne odustaje od politike izolacije Irana. Očito postoji samo jedna sila koja je jača od Amerike: gospodarska uspješnost; jer za sve sudionike pritisak rentabilnosti ionako je visoki čimbenik rizika. U dogledno će vrijeme širom svijeta biti prevelika ponuda nafte; treba pomisliti samo na dodatne kapacitete Iraka koji se mogu mobilizirati. Tako će utakmica zahtijevati točne kalkulacije, osobito kod novih ulaganja, pojačano time što tranzitne regije žele zaraditi maksimalne pristojbe. Taj pritisak poglavito osjeća Rusija. Čečenija, Ingučetija i Dagestan oštro su pregovarali s moskovskom središnjom vladom o tranzitnim pristojbama za vod Baku-Novorosijsk ili još pregovaraju. Uz gospodarske troškove i rizike dolazi i politički rizik: tko će dati kredit za vod koji prolazi kurdskim područjem, Čečenijom, Afganistanom i izložen je možebitnim napadajima pa je tako ulaganje u opasnosti da se ne amortizira? Naposljetku na daljem Bliskom Istoku i u Europi postoje razni naftovodi (Adria-Pipeline) koji su bili prekinuti zbog političkih sukoba. Zemlje proizvođači žele proizvoditi i prodavati svoje energetske proizvode ne samo da bi zaradile novac nego da bi i ulagačima dokazale da je njihova zemlja u 'bumu'. Okolne regionalne sile Rusija, Turska i Iran imaju dvije načelne opcije. S jedne strane mogu pokušati regiju proglasiti svojom ekskluzivnom zonom utjecaja a sebe u stanovitoj mjeri zaštitnom silom. To su napravili Rusi 1993./94. svojom doktrinom 'bliskog inozemstva' i ministar vanjskih poslova Primakov poslije svojeg stupanja na dužnost u siječnju 1996. proglasom prioriteta ruske vanjske politike za GUS. Nu upravo je uz održanje postsovjetskih vojnih baza pri tome izišlo malo konstruktivne politike jer stari centralistički instrumenti više ne pale, štoviše, izazivaju otpor u poduzećima čak i u vlastitoj zemlji. Turska je pokušala izgraditi taj položaj zaštitne sile u prvim godinama poslije 1991. opširnim ponudama za suradnju ali i ekskluzivnom notom Turkmenistanu. Nu njezina novčana sredstva a ni političko-kulturalna privlačnost nisu za to bili dovoljni. Iran već samo zbog Amerike nije imao nikakve šanse za takav položaj. Nove neovisne države to ionako ne bi dopustile. Te tri srednje sile osjećaju da počinje istjecati vrijeme sila reda. Budućnost pripada drugoj opciji: sili poretka. Misli se na utvrđivanje zajedničkih pravila igre, ne stoga što se svi političari od sada dragovoljno podređuju državnopravnom ponašanju nego zato što se njihovi interesi inače ne bi mogli probiti u globalnoj utakmici. To što osobito u Moskvi još postoje političari koji drže da se mogu oduprijeti toj sili međunarodne utakmice, ništa ne mijenja na tomu da vrijeme i pritisak modernizacije rade protiv njih. Kad Sjedinjene Države svojim geopolitičkim djelatnostima u regiji tih zaostalih snaga u ruskoj vanjskoj politici pružaju pomoć argumentiranjem, to je žalosno i istodobno čini žurnijom europsku politiku usmjerenu na budućnost. Europska unija je 1990., dakle najranije moguće, oživotvorila ugovor s Europskom energetskom poveljom (potpisanom 1991.) koja povezuje cijeli europski prostor, bivši Sovjetski Savez i ostale zapadne industrijske zemlje. Treba utvrditi zajednička pravila igre za iskorištenje energije i transport a time ulagačima dati pravnu sigurnost te postaviti ekološke standarde. Do 1994. isposlovan je 'Sporazum energetske povelje' koji potpisnike državnopravno obvezuje. Sjedinjene Države i Kanada nisu ga potpisale ali jesu sve europske i postsovjetske države. Proces ratifikacije još doduše nije zaključen, sporazum još nije na snazi. Sve bi govorilo u prilog tomu da Europska unija i njezine članice u toj regiji nemaju nikakvih političkih suprotnih interesa da računaju na taj proces i da ga politički vrednuju. Radi se o ne manjoj stvari od zamjene doba sila reda dobom zajedničkih pravila igre. Ono što se 1947. uzaludno pokušavalo havanskom poveljom, pola stoljeća kasnije razvitak čini mogućim i nužnim: svršetak hladnoga rata omogućuje svim državama i zbog sve jače povezanosti globalizacijom od njih traži da se odrede za poštenu i prozirnu utakmicu i zbog zaštite inozemnih ulaganja i osigurnaih tranzitnih prava i da se u slučaju prijepora podvrgnu postupku pomirbe po dogvorenim pravilima. Globalno gospodarstvo treba više a ne manje jasnih pravila igre i pravne sigurnosti. Promicanje GATT-a kao svjetske trgovačke organizacije primjer je takvog razvitka. A što se države poput Rusije i Kine guraju u tu oprganizaciju unatoč bolnim unutarnjim procesima prilagodbe, pokazuje da su shvatili tko u XXI. stoljeću ima šanse a tko će biti marginaliziran. Europa ne nosi ni teret uspješne sile reda (Sjedinjene Države) a niti propale (Sovjetski Savez). Njezina komparativna prednost je - pored mnogih, djelomično značajnih razvojnih projekata u regiji) - u radom postignutim pravilima igre koja obuhvaćaju sve regije. U tome je bila višestruko uspješna, ne samo u postupnom povezivanju srednje i istočne Europe s Europskom unijom. Sada ju ne treba prestrašiti trošak povezivanja prihvaćanja pravila igre s njezinim razvojnim angažmanom i evenutalne prodaje te politike visokoga ranga i medijski uspješne. Tu bi Europljani mogli puno naučiti od Amerikanaca. Dogovor o zajedničkom režimu reda predstavlja prvu stubu prema rješenju nasljeđenih sukoba kojih ima dovoljno sjeverno i južno od Kavkaza ali i u Afganistanu i u odnošaju s Iranom. OESS čini svoje da smiri sukobe barem u regiji Kavkaza. Nu samo izgledi za blagostanje dovoljno su privlačni da odustajanju od nasilja daju dovoljnu draž. Za razliku od regija sukoba u Africi, na tom području mogućnost razvitka i blagostanja ima osnova i na dohvatu je ruke. Zašto Europi u tim uvjetima ne bi uspio doseg zajedničke vanjske politike?" - piše Dr. Friedmann Mueller. 220313 MET aug 97