SLOBODNA DALMACIJA - PROVINCIJALIZAM URBANIH ELITA - 18. VIII.

SLOBODNA DALMACIJA 18. VIII. 1997. Provincijalizam urbanih elita! "Kad bi se pokušao razriješiti odnos Hrvata prema vlastitoj zemlji, onda bismo dobili jednu vrlo zamršenu priču s neshavtljivom nedostatkom nacionalnog samopoštovanja i neke čudne mješavine provincijalno-elitiskičke svijesti! Ako se nekomu ova sintagma čini kao paradoks, onda je u našoj praksi svakako riječ o svojevrsnom političkom paradoksu: imamo provincijalne elite i elitne provincijalce. Poseban izraz takve svijesti je sladostrasna potreba za imitacijom trendova zapadne masovne kulture i napadnim nadmetanjem urbanih elita u manifestiranju kozmopolitističke samosvijesti, a da sve u kreativnom, kvalitativnom smislu ostaje na kompleksu provincijalne inferiornosti. Fascinacija stranim autoritetima koja rađa prijezir prema nacionalnoj vlastitosti i fetišistički odnos prema svemu što dolazi sa Zapada, daje lažan osjećaj nadmoćnosti i važnosti domaćim elitnim provincijalcima, inače samozvanim kulturološkim arbitrima u našim malim duhovnim sredinama koje vape za provjetravanjem. Uvijek smo imali takve Hrvate koji su svoju odanost europskoj, ili sve više američkoj kulturi mjerili preziranjem vlastite kulture. Pariz ili New York nisu samo mjerila njihova gotovo sakralnog odnosa prema svjetskim komercijalnim trendovima, od modnih i estradnih do pedofilskih, nego su i mjera kojom će oni pokazati koliko je Hrvatska mala u njihovim očima, odnosno mala ZA njih, iako je ponajprije Hrvatska mala ZBOG njih, i ne samo zbog njih. Tako su Pariz i New York hrvatskim skorojevićima nužna alternativa za smiješnu i prezrenu Hrvatsku, što je stav koji ne proizlazi samo iz nacionalnog kompleksa manje vrijednosti, nego i iz stanovitoga ruralnog kompleksa urbanih elita koje se hoće otresti svojih rustikalnih korijena kao da je to u svijetu sramota i anakronizam! To je kod Hrvata opasan sociološki presedan, koji uz političke komplekse stvara jednu novu elitu anacionalnih političkih klonova - jer nakon ratnoga demografskog i ruralnog udara na gradove, koji je dijelom donio i negativne trendove primitivizma i obične antigrađanske nekulture, sada se događa 'kontrarevolucija' urbanih provinicijalnih elita koje uzvraćaju udarac selu tako što sve ruralno proglašavaju za nazadno (...). To ludilo u hrvatske inteligencije stvara doista jedno ozračje javnog brbljanja, dilentantizma u svim sferama javnog života i praznog kritizerstva! Jedan od opakih recidiva komunističke prošlosti je na kraju, u posrednom smislu, i izazvan duhovni rat između grada i sela, pri čemu su najžešći protiv sela upravo oni ruralnoga podrijetla - sve je to skupa besmisleno jer Hrvatska nije nikada ni imala masovniju građansku elitu, većina njezina kreativnog i ljudskog potencijala vuče svoje podrijetlo iz ruralnog svijeta. Zato taj snobovski odnos prema vlastitoj zemlji dovodi do vječitog samopodcjenjivanja i zabluda da se osobne potvrde vrijednosti mogu iznaći samo u velikim svjetskim središtima, samoproglašavamo se Balkancima, nedostojnima svijeta, a u krajnjem zbroju događa nam se da smo nedostojni vrijednosti i ljepota svoje zemlje. Ali ako smo Balkanci, onda nismo Balkanci u odnosu prema svijetu i vrednovanju svijeta nego upravo zbog negativnog vrednovanja Hrvatske. Tek onda kad Hrvat shvati da je dužan imati više poštovanja prema Hrvatskoj ne samo u političkom smislu, nego i u onom osobno-intimnom, kulturološkom i svakodnevnom, kad shvati da je ovo zemlja neviđenih potencijala i ljepote, da nam ja Bog nije dao kako bismo je i dalje vrijeđali i podcjenjivali, i to nakon što je zaslužena krvlju mnogih naših mučenika. Koliko Hrvata sanja o Floridi a ima Dalmaciju? Koliko Hrvata sanja o New Yorku a ima Split, iako malen naspram toga svjetskog megapolisa - ali zašto bi bio inferioran? Zar ne ovisi o nama hoćemo li od svakoga dalmatinskoga gradića, sela ili otoka stvoriti sredinu duha, a ne zlobe i frustracije? Ali tko će stvoriti kriterije za malu Hrvatsku u kojoj njezine priznate ili nepriznate veličine ne čine ništa na stvaranju kreativnije duhovne klime u zemlji osim što je mrcvare egocentričnim, samoljubivim kritikama, svojim viđenjima njezine stvarnosti u kojima nema ništa što bi bilo pozitivno ili poticajno, a nude nam uzore koji su u svakom slučaju dvojbeni. Nitko ne zna što bi s Hrvatskom u duhovnom i kreativnom smislu. Jedino šverceri znaju što im je posao. Grozan je odnos frustriranog Hrvata prema Hrvatskoj, ali pritom ne mislim onih socijalno frustriranih (...) nego onih koji dociraju vlastitoj zemlji iz stanovitog intelektualističkog odmaka koji nije lišen obijesti i preziranja. Tako se može dogoditi da se vrijednost Hrvatske mjeri njezinim odnosom prema Radi Šerbedžiji ili Slavenki Drakulić, ali ne i njihova ljudska i moralna razina njihovim odnosom prema Hrvatskoj. Uzimam ih kao karakterističan primjer kvazidisidenstva koje je nedavno aktualizirao slikar Edo Murtić nudeći nam te dvije osobe kao moralno-kulturološke kriterije za duhovne dosege Hrvatske čija je javnost dvojbena jer nije fascinirana veličinom spomenutih. Riječ je o promatranju Hrvatske iz elitisičke vizure koja nehotice pada u snobizam kada hoće prezreti hrvatsku stvarnost kao provincijalnu, jer za Murtića je samorazumljiva vrijednost Drakulićkina književnog rada samo zato što je čita Hillary Clinton!? Čak ulitamtivno traži da tu činjenicu hrvatska javnost mora poštovati. Ubuduće, neka se hrvatska javnost informira o lektiri gospođe Clinton, jer ćemo ostati prikraćeni za mnoge lijepe naslove kao što smo ostali prikraćeni za domaću nazočnost Slavenke Drakulić, odnosno za otvorene manifestacije njezina prezira. Republika Hrvatska tako po Edi Murtiću nema nikakvog opravdanja što je odbacila Radu Šerbedžiju, ali zato Rade Šerbedžija ima opravdanja za odbacivanje Hrvatske. Hoćemo li uvesti kategoriju kolektivnog stida zbog Šerbedžije - jer smo bili toliko ograničeni da smo ga nekad slavili kao svoga glumca? Puno toga se još u Hrvatskoj prodaje ispod političke tezge s intelektualnim nepoštenjem ili jednostavno glupošću mnogih koji misle da i slava daje pravo da sude i da se nameću kao kriterij Hrvatskoj koja ne treba njihova licemjerja i zlobe, nego je trebala njihovo razumijevanje, talent i dobre namjere koje nisu imali. Zato u takvom patološkom odnosu Hrvata prema svojoj zemlji nije još daleko od Paragina političkog sadomazohističkog koraka i tužbe protiv predsjednika države i ministra obrane u Haag. Sljedeći korak slijedom sub poene bio bi stavljanje potpunoga hrvatskog suvereniteta pod međunarodnu ingerenciju a mi kao građani Hrvatske ne bismo više odgovarali hrvatskim nego haaškim zakonima. Vjerojatno bismo svi došli na red, osim onih koji imaju neviđenu sreću da postanu lektira Hillary Clinton" - piše Zoran Vukman. 180131 MET aug 97