NJEMAČKA - DIE WELT - SAD PRITISAK - 18. VIII.

NJEMAČKA DIE WELT 18. VIII. 1997. Pomaže samo američki pritisak "Bosanska agenda zapadnoga saveza je dvije godine poslije ljetnoga obrata 1995. koji je otvorio put Daytonu i Pariškom miru, još najnesigurnija tečajna knjiga međunarodne politike. Čak je i tečaj prekinutoga mirovnog procesa na Bliskom Istoku jasniji nego nastavak daytonske politike NATO-a između Srba, Hrvata i Bošnjaka uz nevoljko sudjelovanje Rusije u 'provedbi mira'. Već je u trenutku nametnutoga usuglašavanja zaraćenih strana pod američkim pritiskom s prijetnjom primjene sile krajem 1995. bilo jasno da se mir može učvrstiti samo ako se političke ratne huškače odvede izvan zemlje ili barem izolira a njihove militantne pristaše neutralizira. Otada je stalna zadaća međunarodne mirovne postrojbe - pored nadgledanja i osiguranja - bilo 'zastrašivanje'. U svakom su se slučaju nalogodavci NATO-a dosad uspješno branili od preuzimanja 'redarstvenih uradaka' i odbijali gonidbu Karadžića, Mladića i drugova od strane njihovih ophodnja kao proširenja njihove misije. Niti UN-ovo redarstvo a niti vlasti 'srpske republike' Bosne na koje Karadžić utječe iz pozadine nisu se pokazale ni voljnima ni sposobnima provesti međunarodni uhidbeni nalog. Hoće li to saveznici naposljetku učiniti, pokoravajući se nuždi - ili će dopustiti da degeneracija mira koji je samo prividan mir, dođe u novo ratno stanje i povući se poslije godinu dana? Presuda 'ustavnog suda' na Palama protiv raspuštanja ne izabranog nego svojedobno od strane Karadžića postavljenoga parlamenta a time i protiv politike predsjednice B. Plavšić na na kojoj počivaju nade Zapada, izrijek je zastrašenih koji pod pritiskom mafije kriminala odlučuju ono što želi kum 'republike srpske'. To je i izraz krize Daytonskoga procesa: u Bosni i Hercegovini potrebno je oštro poduzeti mjere na mjestu događaja i obaviti snažan pritisak na Miloševića u Beogradu. To se traži od svih sila koje su sudjelovale u Daytonskom sporazumu, nu ponajprije od SAD-a. Samo Washington može poduzeti djelotvorne poticaje i za njih uporabiti američku vojsku koja je jedini čimbenik zastrašivanja. Niti UN niti EU nemaju pristup stanju. Niti postrojba SFOR pod zapovjedništvom NATO-a ne može ispuniti svoju zadaću bez spremnosti SAD-a da diktiraju zakon postupanja i iznajme svoja vojna sredstva sile. S američkom je prevlasti povezan i američki nadzor nad SFOR-om uključujući i ruski kontingent. To također znači da Europljani ne mogu nadomjestiti vodeće sudjelovanje Amerikanaca u Bosni - bez obzira na sve političke slabosti EU-a i režije WEU-a koji se oslanja na NATO. Zbog toga moraju Amerikanci i u Bosni postati ciljano djelatni kako bi nadvladali krize poput ove u borbi za vlast za nadzor nad bosanskim Srbima. Čini se da je predsjednik Clinton sada pokleknuo pred tom prisilom. U međuvremenu se rade planovi za hvatanje vjerojatnih ratnih zločinaca, traženih Karadžića i Mladića, ako treba i oružanom silom. Clintonov posebni izaslanik Richard Holbrooke je izrazito naglašeno obnovio stari zahtjev za izručenjem Karadžića i Mladića. Glavni pregovarač iz Daytona najbolje zna da bez čvrste napadajne volje nije moguće smirivanje u Bosni i Hercegovini. To vrijedi i za zakašnjelu akciju protiv Karadžića, začetnika otpora među Srbima protiv mirovnih uvjeta i opstanka bosanske države kao i protiv zapljene teškoga oružja kojim se srpsko 'posebno redarstvo' protivno sporazumu naoružala do zuba. Početak tog SFOR-ova pothvata označava novi razdjel daytonskoga procesa. Kao i u većini slučajeva, SAD se obraćaju starim saveznicima u Londonu i Parizu kako bi zajedno s drugima poduzele nužnu ograničenu eskalaciju zbog stabiliziranja stanja i usmjerbe razvitka. Ponovno se stvara 'koalicija sposobnih i voljnih' koji su spremni zajednički napraviti ono što je potrebno. Taj će predložak proći u Europi i na više kategorija podijeliti NATO kao i EU i OESS: prve su SAD, Francuska i Velika Britanija. Druge se ostale veće europske zemlje koje su primjerice sudjelovale u daytonskoj skupini i poslale svoje postrojbe u IFOR/SFOR, poput Njemačke i Italije. Treći su ostali partneri u NATO-u. Četvrte su ostale europske zemlje koje su uglavnom kandidati za pristup u NATO poput Poljske, zatim Rusija, 'sigurnosni partner' s ograničenim jamstvom u svojem posebnom položaju. Za godinu dana bi po dosadašnjim odlukama vlada trebala svršiti SFOR-ova misija. Američke bi se postrojbe, tako najavljuje Clinton, trebale povući. Doduše nitko u NATO-u ne vjeruje u to povlačenje iz samo površinski zamrznutog rata. Nu da propadne međunarodna 'konsolidacija mira' dovoljno je da zaraćene strane s tim špekuliraju i ostavljaju otvorenima svoje opcije između rata i mira. U tome je imperativ zapadne politike: djelovati dok je još vrijeme i dok su sredstva na raspolaganju na mjestu događaja. To je presudna točka daytonske politike" - piše Lothar Ruehl u uvodniku lista. 180130 MET aug 97