VOA - 17. KOLOVOZA, TKO ODLUČUJE GDJE IDU AM. MIR. SNAGE

GLAS AMERIKE - VOA 17. VIII. 1997. Američke oružane snage sve češće sudjeluju u mirovnim misijama diljem svijeta. Međutim, glad, građanski ili plemenski sukobi te genocid sasvim sigurno nisu ograničeni na Ruandu, Somaliju, Haiti ili Bosnu i Hercegovinu. Kako američka vlada odlučuje u kojim humanitarnim krizama intervenirati, a u kojima ne? Zbog čega se primjerice išlo u Somaliju, a ne u Sudan čije je pučanstvo u istom trenutku također gladovalo? Zbog čega se pomaže Haitiju, a ne brojnim drugim zemljama Trećeg svijeta? Mnogi tvrde da američku vanjsku politiku u znatnoj mjeri diktiraju mediji, pogotovu dalekovidnička mreža CNN. Zemlje u kojima se nalaze kamere CNN-a na čelu su popisa kriznih žarišta i u njih se šalje humnitarna pomoć i mirovne postrojbe. Ostale se krize, tvrde pobornici tog stajališta, jednostavno ignoriraju. Upravo o ovoj su temi nedavno, u washingtonskom institutu Kado raspravljala dva ugledna američka vanjskopolitička stručnjaka. Prilog Bojana Klime. "Alain Tonellson iz obrazovne zaklade Američkog poslovog vijeća slaže se s konstatacijom da je CNN vrlo utjecajan. Nu on upozorava da CNN ima utjecaj tek na jedan vrlo mali dio američke javnosti. = Obično se misli da Amerikanci nakon što su na CNN-u vidjeli jezive prizore ubojstava ili gladi u nekoj dalekoj zemlji odmah brzoglase svom kongresmenu ili Bijeloj kući s porukom: Učinite nešto, pomognite tim ljudima! To nije istina. Većina Amerikanaca uopće ne gleda CNN. Ako je netko pod utjecjem CNN-a onda je to američko državno tajništvo i Vijeće za nacionalnu sigurnost. Istraživanja pokazuju da je američka javnost u pravilu vrlo flegmatična kada je riječ o patnjama stranaca. Zbog toga su američkoj javnosti posebno nepopularne novčana pomoć stranim državama i slanje američkih vojnika u dobrotvorne misije. Međutim, Motron Hawering, bivši visoki dužnosnik Vijeća za nacionalnu sigurnost upozorava da javnost ipak nije homogena sredina. = Američkim političarima je važno što misle djelatni dio glasačkoga tijela, oni koji redovito glasuju te oni koji su u političkom procesu spremni potrošiti novac t. j. oni koji daju donacije strankama i kandidatima. Tako je kad se radi o vanjskoj, ali i unutrašnjoj politici. Taj dio javnosti vrlo je djelatan. Na vanjskopolitičkom planu najistaknutije mjesto zuzimaju razni lobbiji koji zastupaju probitke pojedinih etničkih i narodnosnih skupina koji promiču vlastite probitke. Alain Tonelson kaže da zbog toga male, ali djelatne skupine često imaju nesrazmjeran utjecaj na vanjsku politiku. On misli da je demokratski utjecaj na stvaranje demokratske vanjske politike vrlo malen. Kako to promijeniti? Alain Tonelson smratra da bi u budućnosti o slanju američkih postrojba u mirovne misije trebalo odlučivati putem nacionalnog referenduma. = Ta pitanja ne čine neku prijetnju američkoj nacionalnoj sigurnosti. Opstanak naše zemlje nije u pitanju. Prema tome imamo dovoljno vremena saznati što obični građanin želi da vlada čini. Još je jedno vrlo važno zapamtiti. Mirovni pothvati se poduzimlju ponajprije iz ćudorednih razloga. Kada je u pitanju ćudoređe vladi ne treba ostavljati posljednju riječ jer u pitanju ćudoređa svačiji je sud jednako vrijedan. I sud predsjednika, a i sud običnoga građana. Zbog toga bi se o pokretanju mirovnih pothvata trebalo odlučivati referendumom. Morton Hawering, bivši dužnosnik Vijeća za nacionalnu sigurnost smatra da je održavanje referenduma nepotrebno jer u ime građana govore njihovi zastupnici u kongresu. Prema ustavu kod slanja vojnih postrojba u inozemstvo američki predsjednik može, ali i ne mora zatražiti odobrenje od kongresa."(VOA) 180129 MET aug 97