SAD - INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE, 6.VIII.1997.

Ž4=SAD Ž1=INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE Ž2=6.VIII.1997. Ž1=Zadovoljstvo Njemačke zbog NATO-a i njezina korisna uloga u njemu "U Evropi se vodi novi rat, bez ijednog ispaljenog metka, ali iz njega proizlaze nove podjele teritorija, novo ucrtavanje granica i nova ravnoteža moći" - započinje svoj komentar Peter Schneider. "Mislim na gotovo nečujno proširenje NATO-a na Istočnu Europu. Začudno, nova ravnoteža moći obavljena je gotovo bez neslaganja ili čak rasprave. Osim glasnog gunđanja Rusa, neospornih gubitnika u ovom tektonskom pomaku, jedva da je izgovorena riječ protiv. U Njemačkoj, iznad svega, novo proširenje NATO-a uživa odobravanje bez presedana. Oduševljenih 90 posto članova Bundestaga podupire ulazak novih sudionika, a čak i mediji jedva da bilježe protest. Ali svatko tko ima dobro pamćenje ili arhivu, mora trljati oba oka u nevjerici. Konačno, većina moje generacije, pa i sljedeće, smatrala je NATO agresivnom silom i prijetnjom svjetskom miru. Ne tako davno stotine tisuća ljudi izišlo je na ulice prosvjedujući zbog stacioniranja krstarećih i Pershing raketa ili marširalo u Bonn zbog neslaganja s NATO-ovom intervencijom protiv Iračana u Kuvajtu na inicijativu SAD. I dok su UN mirno stajali i gledali, u Bosni se tri godine odvijao genocid - genocid koji je konačno zaustavila neoprostivo zakašnjela intervencija NATO-a - njemački mirovni pokret je smatrao da je najbolje na razne načine spriječiti sudjelovanje njemačkih trupa u ovoj operaciji. Podsjećajući na "pouke povijesti", Zeleni i Socijaldemokrati su upozoravali protiv "militarizacije" njemačke vanjske politike. Pa kako to da je takva izrazita oporba NATO-u odjednom zanijemila? Da li sada kritičari kažu da su generali NATO-a imali pravo tvrdeći da je najveći i neosporno najuspješniji mirovni pokret sam NATO? Mislim da je stvar nešto jednostavnija i nešto kompliciranija. Široko ali tajno njemačko prihvaćanje proširenja NATO-a slaže se s konceptom koji se, barem u Njemačkoj, smatra politički netočnim: "državnim interesom". Ulazak istočnoeuropskih sudionika predstavlja značajnu propagandu njemačkoj sigurnosti. Kako je John Vuncour primijetio u International Herald Tribuneu (7. srpnja), zahvaljujući proširenju NATO-a Nijemci su se našli u neobičnom položaju: Odjednom ih potpuno okružuju oprezni prijatelji. I više su nego sretni da više nemaju ulogu prve straže zapadnog saveza prema njegovim novim poljskim, češkim, mađarskim partnerima. Poljaci, koje su stoljećima hendikepirala njihova dva premoćna susjeda, sada se nastoje zaštititi tražeći utočište u relativnoj sigurnosti NATO-a. Ispada da je najbolji način da se pobijedi NATO da mu se pridružiš. Osim toga, što je više potpisnika, savez će postati sve nepotrebniji. U svakom slučaju, osnovni razlog 'pobjede' NATO-a u mirnom ratu s Varšavskim paktom nije bila njegova vojna već politička nadmoć. Tihi rat u Europi nije dobila invazija oklopnih vozila nego ljudi 'koji su glasovali nogama'. NATO je jedini vojni savez na svijetu koji se obvezao da će braniti slobodu, ljudska prava i demokraciju. Tamo gdje je Varšavski pakt pribjegavao vojnom pritisku kojim je obuzdavao svoje članove, NATO se pouzdaje na listu čekanja kako bi spriječio poplavu novih dobrovoljaca. Sa svoje strane, njemačka vojska, koja se nakon ujedinjenja povećala do impresivnih, ako ne i prijetećih razmjera, skresana je u nevjerojatno kratko vrijeme. Prijašnja istočnonjemačka Volksarmee, dobro opremljena borbena snaga od oko 170.000 ljudi, praktički je netragom nestala - zajedno s opremom. Htio bih ovdje pridodati moje vlastito malo iskustvo s NATO-m i njemačkoj ulozi u njemu. Na kraju su, unatoč svim protivljenjima oporbe NATO-u, njemačke jedinice postale dio NATO-ovih mirotvornih snaga u Bosni. U proljeće 1996. posjetio sam bivšu Jugoslaviju drugi put od izbijanja rata. Usred stare jezgre Sarajeva naišao sam na dva njemačka vojnika u sastavu NATO-ova mirotvornog kontingenta. Razgovarali su o prevelikom računu u restoranu. Samo iz poštovanja prema uspomenama koje bi njemački jezik mogao probuditi u ovoj zemlji, želio sam da govore tiše, da hodaju sporije, diskretnije, u svojim NATO čizmama. Pola sata kasnije sjedio sam u kavanici na pločniku, gotovo drijemajući. U polusnu sam opazio kako NATO-ovo transportno vozilo prolazi tako blizu mene, da sam morao maknuti nogu. Straga je pod ceradom sjedio i jedan od moja dva njemačka vojnika. Bio sam u gradu usred rata i vozio istom ulicom 110 km na sat u Volkswagenu s izrešetanim prozorskim staklima. Moj mi je vozač objasnio da je to jedini način da izbjegnemo dalekometne srpske snajpere. Sada, tri godine kasnije, dok sam gledao kako kraj mene prolazi vozilo s njemačkim vojnicima, obuzeo me osjećaj zahvalnosti kojem se nisam nadao. Zajedno sa svima drugima u kavanici, bio sam zahvalan što je ovaj oklopljeni transporter ovdje. Nikad mi nije palo na pamet kako dobra stvar može biti jedno oklopljeno vozilo. Ma tko ga je vozio - očito Nijemac - osobno je bio odgovoran da se izmučeni stanovnici Sarajeva i ja, njemački turist, možemo prvi puta od rata ljenčariti na suncu i piti njihovu kavu u relativnom miru. Ovo ratno vozilo bilo je jamstvo da se vraća civilni život. Dok sam dovršavao svoj espresso, razmišljao sam kako je dobro za ljude u Sarajevu da se ovaj oklopnjak provezao ovuda i kako je dobro za njemačke vojnike koji su u njemu da su im ljudi u kavanici mahali. To je za sve nas bilo nešto sasvim novo." 080209 MET aug 97