DNEVNI PREGLED BR. 146 - 30. SRPNJA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 29. VII. 1997. Pregled tiska U današnjem The Guardianu Hugo Young analizira sadašnji posjet britanskog ministra vanjskih poslova Robina Cooka Bosni i Hercegovini. Posjet koji je izazvao kontroverze i prije nego što je počeo. 'The Sunday Times' je naime ove nedjelje prenio riječi ministra Cooka koji je optužio korumpirane dužnosnike u Bosni koji su uzeli novac međunarodne pomoći, najavivši da će to pitanje pokrenuti tijekom svojih bosanskih razgovora, a što je u Bosni izazvalo ljutite reakcije. Britanske porezne obveznike u posljednjih pet godina, po Youngovim navodima, Bosna je stajala milijardu i pol funta. The Guardianov komentar ističe niz problema koji postoje u Bosni, gdje ono što promiče Radovan Karadžić čini da Ian Paisley, tvrdokorni čelnik sjevernoirskih unionista izgleda kao reinkarnacija Mahatme Gandhia. Hugo Young u svome napisu pravi usporedbu između bivšeg ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda i sadašnjeg ministra Robina Cooka koji je optimist i sa sobom nosi svježu energiju laburista. Young napominje kako Majorova i Hurdova politika spram Bosne ipak nije bila posvemašnji promašaj: do intervencije je na kraju ipak došlo te je otvoreni bosanski rat barem na neko vrijeme prestao. U The Independentu Andrew Gumbel u svom dopisu iz Beograda pita što se zbilo sa srpskom revolucijom kada su ove zime - kako se činilo - velike ulične demonstracije vodile prema smjeni jakoga čovjeka Srbije Slobodana MIloševića. Srbi tada nisu bili pokazivali nikakve strahove zbog kojih su se prethodnih osam godina ugibali pred Miloševićem te su odbacili svoju međunarodnu reputaciju nacije zagriženih nacionalista, odlučni u tome da stvore bolju demokratsku budućnost. To više nije tako. Iznenada, Milošević je opet za upravljačem. Upravo se izabrao jugoslavenskim predsjednikom, a što je jedino mjesto na koje po ustavu može otići na novi četverogodišnji mandat te ima sve izglede da svoga kandidata progura za novoga predsjednika Srbije. Oporba je utonula u zaborav. Samo studenti, pravi junaci beogradske zime, imaju još nešto demokratske odlučnosti, no i oni su sve više rezignirani. Oporbena koalicija Zajedno nije uspjela kapitalizirati svoj trijumf, te isposlovati svestranačku prijelaznu vladu do slobodnih i pravednih općih izbora. Ovako su dvojica oporbenih čelnika Zoran Đinđić iz Demokratske stranke i Vuk Drašković iz Srpskog pokreta obnove ušla u spor oko toga kako da podijele vlast koju su bili dobili te su brzo nakon toga prestali međusobno razgovarati. Iz Bangkoka dopisnik The Guardiana izvještava o tome kako je jedan američki novinar donio videozapise suđenja čelniku kambodžanskih Crvenih Kmera Polu Potu. Polu Potu sudila je frakcija Crvenih Kmera koja se od njega odmetnula te je preuzela nadzor nad organizacijom. Crveni su Kmeri tri godine ekstremnim crvenim terorom vladali Kambodžom dok ih 1979. nisu svrgnuli Vijetnamci svojom vojnom intervencijom, otjeravši ih duboko u džunglu. U krvavoj vladavini Crvenih Kmera na kambodžanskim poljima smrti živote je izgubilo između milijun i dva milijuna ljudi. (...) Ostarjeo, sijede kose, Pol Pot je tijekom suđenja jedva mogao hodati. Tjelesno i duševno uništen čovjek, piše The Guardian. Američki novinar Nate Thayer prvi je zapadnjak koji je Pola Pota vidio u posljednjih 18 godina. Njega su njegovi kontakti s Crvenim Kmerima doveli do glavne baze Kmera na sjeveru Kambodže. Thayer suđenje Polu Potu naziva klasičnim montiranim suđenjem po obrascu kulturne revolucije iz šezdesetih godina. Thayer ističe kako je Pol Pot gotov, a Crveni Kmeri, kako ih znamo, više ne postoje. Thayer izvještava kako se novo čelništvo Kmera odreklo fanatičnog maoizma u korist liberalne demokracije, ma što to u njihovu slučaju značilo, prenosi The Guardian. *** "Danas je u Zagrebu, iza zatvorenih vrata, održana izvanredno sazvana proširena sjednica Odbora za vanjsku politiku Zastupničkoga doma Sabora na kojoj se raspravljalo o tome kako da se Hrvatska postavi prema sub poeni, nalogu međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu Hrvatskoj da mu preda dokumente koji se odnose na veze ministarstva i HVO u Bosni i Hercegovini tijekom hrvatsko-muslimanskog rata 1993. i 1994. godine. Sjednici je nazočan bio i zamjenik ministra vanjskih poslova Ivo Sanader kojega je Zvonko Tomić zamolio da kaže što je na sjednici zaključeno. = Najprije je ministar Granić izvijestio o činjenici da je Haaški tribunal ponovio zahtjev Hrvatskoj, pod prijetnjom kazne i da je hrvatska Vlada u roku od osam dana odgovorila pismom da namjerava uložiti žalbu na takvu odluku do 18. kolovoza. Vladin ekspertni tim priprema jedno pravno utemeljeno stajalište hrvatske Vlade, koje će biti u obliku žalbe na takvu odluku i mi ćemo to do 18. kolovoza poslati u Den Haag. Odbor za vanjsku politiku hrvatskog Sabora je danas to razmatrao i prihvatio zaključke da je država Hrvatska najkonstruktivniji i najkooperativniji partner međunarodne zajednice, kada gledamo ovo područje, da nema potrebe da se na takav način komunicira s Hrvatskom. Također je konstatirano da je sub poena instrument koji nije utemeljen u međunarodnom pravu kad je u pitanju komuniciranje međunarodnog tribunala s jednom suverenom državom i da bi to bio presedan koji bi praktički anulirao dosadašnje pravo i stavio ga izvan, odnosno uveo jednu novu praksu koja dosad nije bila poznata. - Dakle da rezimiramo. Do 18. kolovoza Hrvatska će uložiti žalbu na zahtjev! = Uložiti žalbu na taj zahtjev žalbenom vijeću Haaškoga tribunala, koje će onda razmatrati, odgovoriti na jedan ili drugi način prema toj hrvatskoj žalbi i na koncu ostaje još uvijek, kao jedan od pravnih putova, mogućnost da se Hrvatska preko mjerodavnih tijela UN-a obrati Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu da dade savjetodavno mišljenje, može li Haaški tribunal suverenim zemljama slati naloge pod prijetnjom kazne. - Odlazeći u posjet BiH, a poslije i Hrvatskoj, britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook rekao je kako želi 'da Hrvatska zauzme svoje mjesto u europskoj obitelji zemalja, ali da najprije mora ispuniti svoje međunarodne obveze'. O kakvim je, prema vašim spoznajama, obvezama riječ i je li sub poena jedna od takvih obveza? = Mi s velikim zanimanjem i s velikom radošću čekamo posjet gospodina ministra vanjskih poslova Cooka Zagrebu sutra. Držimo da je to izvanredna prigoda da porazgovaramo o ključnim pitanjima i u bilateralnim odnosima, ali isto tako i u multilateralnim odnosima. Mogu izraziti svoje zadovoljstvo što britanski ministar dolazi u, ja bih kazao, vrlo ranom roku nakon što je preuzeo vrlo odgovornu dužnost i što nakon bilateralnih posjeta svojim ključnim partnerima dolazi i u Hrvatsku. Prema tome, to je sigurno, kao što sam kazao malo prije, dobrodošla prilika za razmjenu mišljenja, za pojašnjenje određenih stvari, ali isto tako i dobrodošla prilika da čujemo koji su najnoviji londonski pogledi na činjenicu da Hrvatska želi u europske integracije, u NATO, kao zadnji cilj kad su u pitanju vojnosigurnosni sustavi, i u tom smislu očekujemo ohrabrujuće mišljenje i stavove britanske vlade. Mi smo sa zanimanjem pratili sve izjave britanskog ministra pa tako i najnovije izjave o Hrvatskoj. Drago nam je, kažem još jedanput, što je on to kazao. To otvara mogućnost i nade da ćemo na relaciji Zagreb - London imati možda intenzivnije kontakte i, ja se nadam, prijateljskije nego što je to bilo iz ovih ili onih razloga u prošlosti." (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 29. VII. 1997. Iz Podgorice je o aktualnim zbivanjima izvijestila Milka Tadić. "Nakon jučerašnjeg incidenta u Podgorici, kada je više tisuća demonstranata kamenovalo automobile srpskoga državno-partijskog izaslanstva, održana je prilično nervozna konferencija za novinare. Na toj je konferenciji bivši predsjednik Jugoslavije i potpredsjednik SPS-a Zoran Lilić, demonstrirao ljutnju zbog incidenta, ali i silu najmoćnije stranke u federaciji, priprijetivši Crnogorcima da njegova stranka neće odustati od inicijative za izmjenu saveznog Ustava. Predsjednik Crne Gore Momir Bulatović mirno je slušao Lilića, iako se i ovdašnja oporba i dio vladajuće stranke pod Đukanovićevom kontrolom, oštro protivi zahtjevima Beograda za promjenom saveznog Ustava. Te se promjene povezuju s Miloševićevom namjerom da vlast sada prenese na razinu federacije kojom odnedavno upravlja. Inače, jučerašnji prosvjed građana, Predsjednik Crne Gore iskoristio je za nastavak obračuna sa premijerom Đukanovićem. Incident pred vilom 'Gorica', Bulatović je u pismu premijeru nazvao skandalom, zatražio je pokretanje mjera odgovornosti prema čelnicima crnogorske policije, jer nije osigurana elementarna sigurnost gostima iz Beograda. Ministarstvo unutarnjih poslova je odgovorilo Predsjedniku priopćenjem u kome se kaže kako je prosvjed građana bio uredno prijavljen. Zbog brojnosti i revolta okupljenih, policijska intervencija bila je krajnje rizična. Demonstracije su mogle biti spriječene jedino upotrebom sile koja bi, po procjeni ministarstva, dovela do tragičnih posljedica. Zbog jučerašnjih događaja ostala je ovdje u sjeni izjava državnog tužitelja Crne Gore kako su u Haagu zainteresirani tko je naredio izručenje mahom muslimanskih izbjeglica, što ih je crnogorska policija predala vojnim postrojbama bosanskih Srba početkom 1993. godine. Tužilac je napomenuo, vjerojatno ne slučajno, kako je tada prvi čovjek crnogorske policije bio Pavle Bulatović. On se sada nalazi na položaju saveznog ministra vojske, vrlo je blizak Miloševiću, a u aktualnim crnogorskim razmiricama jedan je od najpovlaštenijih ljudi predsjednika Bulatovića. Stoga haaško pismo koje je stiglo u Crnu Goru ima i posebnu težinu." (RFI) NJEMAČKA DIE WELT 30. VII. 1997. "Milošević mora ispuniti svoju obvezu" "Novi vrhovni zapovjednik saveznika za Europu, američki general Wesley Clark od predsjednika Jugoslavije Slobodana Miloševića i drugih 'ključnih osoba' hitno je zatražio da pravdi predaju vjerojatne ratne zločince. S generalom Clarkom razgovarao je Ruediger Moniac. - Mandat SFOR-a istječe sljedećega lipnja. Više ne preostaje puno vremena za izgradnju stabilnih civilnih struktura u Bosni i Hercegovini. Jedna od glavnih zapreka za demokraciju je pitanje ratnih zločinaca. Hoće li akteri Daytona i dalje pustiti da vrijeme nedjelotvorno prolazi? = U prvom redu su narodnosne skupine u Bosni i Hercegovini odgovorne za to da se izruče vjerojatni ratni zločinci. Stoga bi to pitanje trebalo postaviti njima. No mogu reći da SFOR kao prije IFOR, u skladu s 'općim okvirnim mirovnim sporazumom' (Dayton) slijedi svoje vojne zadaće. Za poseban slučaj ratnih zločinaca, postrojbe SFOR-a slijedit će svoj mandat i uhititi te osobe ako s njima dođu u dodir i ako to dopušta taktički položaj uz sagledive rizike. Taj mandat se nije promijenio. SFOR se neće dati odvratiti s tog puta ni prijetnjama ni zastrašivanjima. - Daytonski sporazum zahtijeva od postrojbe SFOR-a uhićenje ratnih zločinaca samo ako obavljajući svoje redovite zadaće u stanovitoj mjeri slučajno naiđe na ratne zločince i uhiti ih ako to dopušta 'taktički položaj'. Treba li mandat ubuduće drukčije - agresivnije - tumačiti? Trebaju li dakle postrojba SFOR-a aktivno tražiti Karadžića, Mladića i druge? = Odluka da SFOR aktivno goni ugledne vjerojatne ratne zločince politička je odluka i može ju donijeti samo političko vodstvo NATO-a, a ne ja kao vojni vrhovni zapovjednik. Naputci koje sam ja dobio su jasni. Oni uključuju pravo uhićenja osoba koje zbog ratnih zločina traži međunarodni sud. No SFOR u Bosni i Hercegovini nije isključivi vlasnik takvog ovlaštenja. Najuputnije je ono s čime su se složili svi potpisnici Daytonskoga sporazuma: civilne vlasti Bosne i Hercegovine moraju uhitititi vjerojatne ratne zločince i izručiti ih sudu u Den Haagu. - Generale Clark, za svojeg prvog posjeta Bosni i Hercegovini sreli ste predsjednika Slobodana Miloševića. Pomaže li on u pitanju ratnih zločinaca? = Nije pravo pitanje što je učinjeno nego što treba učiniti. Sve ključne osobe, gospodina Miloševića također, koje imaju utjecaja i odgovornost u tom pitanju, pozvao sam da žurno naprave što moraju, naime, da vjerojatne ratne zločince predaju pravdi. Gospodin Milošević je sudjelovao u stvaranju Daytonskoga sporazuma. Sada je obvezan ispuniti obveze koje je prihvatio. Dokaz njegove ozbiljnosti bit će konkretni koraci koje će on i ostali napraviti glede dobronamjerno danih obećanja. To će pokazati svijetu da se ta regija ponovno želi otvoriti miru i uključiti u svjetsku zajednicu. - Svi stručnjaci govore da je zahvaljujući SFOR-u vojno stanje stabilno. Sasma drukčije izgleda u izgradnji stabilnih civilnih političkih struktura. Može li ubuduće i na tom području SFOR jače poduprijeti, ponajprije u pripremi općinskih izbora? = SFOR će u okviru svojih kapaciteta i dalje podupirati civilne agencije. Općinski su izbori dobar primjer za to. SFOR već sada pomaže u pripremi stožera. Tijekom izbora SFOR će ih podupirati, a i povećati nazočnost postrojbe kako bi osigurao stabilnost. SFOR će nastojati da glede toga napravi što god je moguće. Ipak: njihova je prva zadaća jamčiti stabilno i sigurno ozračje u kojem može napredovati civilna obnova. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 29. VII. 1997. Lilićev posjet Crnoj Gori "Bivši predsjednik Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i kandidat vladajuće Socijalističke partije Srbije (SPS) za dužnost srpskog predsjednika, Zoran Lilić, razgovarao je u ponedjeljak u Podgorici s crnogorskim predsjednikom Momirom Bulatovićem. Posjetom Zorana Lilića, bliskog pouzdanika novog jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, Beograd nastoji održati svoj utjecaj na borbu za vlast u crnogorskom vodstvu. Utjecaj Miloševiću i Liliću bliskog crnogorskog predsjednika Bulatovića u vodstvu vladajuće Demokratske stranke socijalista osjetno je oslabio. (...) Predsjednik crnogorske skupštine i zamjenik predsjedatelja DPS-a Marović izjavio je u vladi bliskom dnevnom listu 'Pobjeda' da je iznenađen Lilićevim posjetom, ocijenivši ga pokušajem SPS-a da ojača Bulatovićevu poziciju u borbi za vlast u DPS-u i njegovu moguću kandidaturu za crnogorske predsjedničke izbore, zakazane za prosinac ove godine. Marović je uz premijera Đukanovića i novu predsjedateljicu DPS-a Milicu Pejanović-Đurišić pripadnik vodećeg kruga 'reformista' u DPS-u. Oni zahtijevaju viši stupanj samostalnosti Crne Gore u okviru Savezne Republike Jugoslavije i gospodarske reforme. U Crnoj Gori će 6. listopada biti održani skupštinski izbori. Ankete pokazuju da skupina oko Đukanovića uživa veću potporu nego Bulatović. Đukanović je najavio da se u ime DPS-a namjerava kandidirati za dužnost crnogorskog predsjednika. Prije nekoliko dana 'pobunjenici' u DPS-u uspjeli su na sjednici glavnoga odbora DPS-a smijeniti predsjednika Bulatovića s dužnosti stranačkog predsjedatelja. Bulatović se opire smjeni i namjerava je osporiti na izvanrednom stranačkom saboru DPS-a. Promatrači ne isključuju mogućnost podjele DPS-a koji - poput SPS-a u Srbiji - vlada u stilu 'državne stranke'. U interviewu za neovisni beogradski tjednik 'Vreme', koji je Beograd ocijenio skandaloznim, Đukanović je prije nekoliko tjedana proglasio Miloševića zastarjelim političarem. Milošević nije sposoban provesti reforme i stoga bi se trebao povući iz politike, izjavio je tom prilikom Đukanović. Zbog pojačanog otpora Crne Gore Milošević je brže no što je očekivano izrežirao svoj prijelaz u fotelju novog predsjednika SRJ. 'Reformatori' su pozvali Miloševića da na novoj dužnosti strogo poštuje ustavne odredbe. Čini se da i mediji pod nadzorom DPS-a sve jasnije podupiru Đukanovića. Bulatović se spominje samo na marginama. Glavne vijesti srpske televizije u Beogradu nedavno su izbačene iz programa crnogorske državne televizije. U međuvremenu je Miloševićev posebni izaslanik i šef službe sigurnosti Stanišić razgovarao u Banjoj Luci s predsjednicom republike srpske u Bosni gospođom Plavšić. Beograd želi posredovati u borbi za vlast između gospođe Plavšić i kruga okupljenog oko možebitnog ratnog zločinca Karadžića. Izvješća po kojima Milošević namjerava osobno posjetiti gospođu Plavšić nisu službeno potvrđena. Putujuća diplomacija očito navješćuje da se Milošević kao jugoslavenski predsjednik ne namjerava ograničiti na reprezentativne obveze. Štoviše, Milošević želi sam i u ime svih Srba krojiti politiku u Jugoslaviji", ocjenjuje Matthias Rueb na kraju svoga izvješća. AUSTRIJA KLEINE ZEITUNG 30. VII. 1997. Hrvatska: hrvatsko-američki odnosi dosegli najnižu točku "Zagreb je odbio zahtjev haaškog suda da mu pod prijetnjom kazne stavi na raspolaganje ratnu dokumentaciju glavnoga stožera hrvatske vojske. Hrvatska namjerava pri Vijeću sigurnosti uložiti žalbu, a potom i prigovor, tvrdeći da valja preispitati ovlasti haaškog suda. Iako hrvatski ministar obrane Gojko Šušak trenutačno boravi u Washingtonu, odnosi između Zagreba i Washingtona prvi su put nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti dosegli najnižu točku. Amerikanci su zbog navodno manjkave suradnje Zagreba s haaškim sudom blokirali već odobreni i hitno potreban kredit MMF-a u vrijednosti 45 milijuna američkih dolara, namijenjen obnovi hrvatske infrastrukture. Zagreb smatra da je pravi cilj tog poteza prisiliti Hrvatsku da protiv svoje volje ponovno uđe u jugoslavenske asocijacije s Bosnom i Srbijom. U vodećim medijima obje zemlje trenutačno se vodi žestoka polemika. 'New York Times' napisao je da se u Hrvatskoj oživljava fašizam, a zagrebački list 'Vjesnik' odgovorio je neuobičajeno oštrim uvodnikom, ustvrdivši da je u Americi prisutan rasizam. Neonacističke organizacije niču poput gljiva poslije kiše, istaknuto je u 'Vjesniku'. Uslijedio je dug popis ostalih optužaba", izvjećuje Alexander Oršić. DIE PRESSE 29. VII. 1997. Proširenje NATO-a je pogrješka "Proširenje saveza u najboljem je slučaju igra čiji zbroj je ništica; no u najgorem slučaju Europa bi mogla pasti u stanje kao u doba hladnoga rata. Odluka da počnu pregovori o pristupu s Poljskom, Mađarskom i Češkom Republikom donesena je na vrhu NATO-a u Madridu. No i dalje ostaje ono što je o proširenju NATO-a rekao ugledni povjesničar i diplomat George Kennan: da su ti planovi najkobnija pogrješka američke vanjske politike nakon svršetka hladnoga rata. Proširenje NATO-a ne donosi prednosti: niti učvršćuje demokraciju niti unaprjeđuje stabilnost, a niti ispunjava sigurnosni vakuum između Njemačke i Rusije. Proširenje saveza je i nepotrebna i nedjelotvorna mjera da bi se možda moglo Rusiju koja ponovno jača, držati na uzdi. Proširenje NATO-a je loša politika jer ne donosi ništa. Osim toga je i opasna politika jer se u njezinu ostvaraju mnogo toga može izgubiti. Ona će Europi i SAD-u prouzročiti znatne troškove. Već je zatrovala odnose s Rusijom i povlači nove razdjelnice kroz Europu time što stvara sive zone ranjivih država između nove istočne granice NATO-a i Rusije. Budući da će vojni, politički i gospodarski troškovi proširenja biti papreni i budući da stvaraju niz teških problema s kojima se neće složiti ni američki kongres ni stanovništvo, potkopat će javnu potporu za članstvo u NATO-u u onoj zemlji bez koje savez ne može: u Sjedinjenim Državama. Ako je proširenje NATO-a na srednju Europu glupo i opasno, što bi savez umjesto toga trebao napraviti? Uopće ništa. NATO, kakav je sada, osobito s programom Partnerstvo za mir, koristan je sastavni dio europskog sigurnosnog poretka nakon svršetka hladnoga rata i u svojem sadašnjem obliku i u SAD-u nailazi na veliko političko odobravanje. Ako NATO ipak odluči zaustaviti proces širenja, posljedice bi bile sporedne. Zacijelo, tri europska kandidata za pristup bila bi razočarana. Ali ne bi bili manje sigurni nego sada, jer konkretna prijetnja ipak ne postoji. Ne bi bili manje demokratski ili stabilni jer demokracija i stabilnost ne ovise o članstvu u NATO-u. A kakve će biti posljedice ako se proces proširenja NATO-a nastavi kako je planirano? Ako sve prođe dobro, šteta za zapadne interese bit će minimalna. Rusija gunđa, ali ne više. Osnovni sporazum između NATO-a i Rusije neće biti izvor dodatnih napetosti. Sporazumi o nadzoru naoružanja iz 1978. i 1993. godine i dalje vrijede i bit će prošireni. Sve u svemu, po tom optimističkom scenariju sve bi se odvijalo i da se NATO nije odlučio na proširenje. No u najgorem slučaju proširenje NATO-a pokreće spiralu gorčine i nepovjerenja, a Europa će ponovno pasti u stanje slično onom tijekom dioba u hladnom ratu. Rusija vjerojatno nikada neće biti sposobna iznijeti sukob sa Zapadom u takvom opsegu i takvoj oštrini kao što je nekada to mogao Sovjetski Savez. No s obzirom na raspad svojih oružanih snaga, Moskva je prisiljena više no ikada osloniti se na onaj dio oružanih snaga koji je u stanovitoj mjeri još nedirnut: strategijske raketne postrojbe, s dojmljivim arsenalom nuklearnog oružja. Kakvih bi to posljedica moglo imati - u najgorem slučaju i novu utrku u nuklearnom naoružavanju - još se ne može sagledati" - piše Michael Mandelbaum uz pripomenu da je članak rezultat suradnje uglednih srednjoeuropskih novina 'Prague Post', 'Sme' i 'Die Presse'. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 29. VII. 1997. Izbjeglice opet u svojim domovima, zahvaljujući tihoj pomoći SAD-a "Dok su njezin suprug i susjedi odlazili popraviti krov na kući koju je obitelj napustila prije pet godina, nakon granatiranja, Ferida Osmić (60) zahvalila je ljudima koji su omogućili da se njezina obitelj vrati kući. (...) 'Amerikanci', rekla je ona. 'Bog ih blagoslovio'.(...) Snage NATO saveza započele su u Bosni, nakon što su objavile da im pravila to ne dopuštaju, u tišini pomagati izbjeglicama da se vrate u domove iz kojih su brutalno izgnani za vrijeme kampanje 'etničkog čišćenja'", piše Mike O'Connor. "Američki su vojnici u sklopu svog programa omogućili siguran povratak mnoštvu izbjegličkih obitelji. Program nije službeno objavljen te je ograničen na nekoliko sela u području oko Brčkog. Vojnici kažu da se nadaju da će se do kraja kolovoza nekih 2.400 hrvatskih i muslimanskih izbjeglica vratiti na to malo područje pod srpskim nadzorom. (...) Nema mnogo namjera da se pokuša stvoriti opsežniji program zaštite izbjeglica. No međunarodni dužnosnici za izbjeglice kažu da taj očit uspjeh pokazuje da bi se pod sličnim programom zaštite izbjeglice mogle vratiti u mnoga druga područja Bosne. (...) Viši dužnosnik ministarstva vanjskih poslova Robert W. Farrand zaslužan je za ohrabrivanje povratka prognanika. Na nekoliko sastanaka tijekom ovog ljeta, g. Farrand i američki dužnosnik koji je tada zapovijedao mirovnim snagama u sjeveroistočnoj Bosni, general bojnik Montgomery C. Melgs, odlučili su da je jedini način da se omogući povratak izbjeglica zajamčiti im sigurnost, kaže g. Farrand.(...) Za Muslimane je Brčko put do Hrvatske; za Srbe je to točka koja spaja istočna i zapadna područja njihovih teritorija. Tko će na kraju nadzirati područje, predmet je arbitraže. Prema američkim dužnosnicima, budući da vlasti bosanskih Srba žele da im se ostavi Brčko, oni će dopustiti povratak izbjeglica na to područje. Odluka o Brčkom je već odgođena i treba biti donesena u ožujku. Jedan dužnosnik ustvrdio je kako se 'već događa mnogo pozitivnih stvari'. Dužnosnik Pentagona izjavio je da se ne radi o promjeni politike. Ipak, spomenulo se kojih 100 vojnika određenih za održavanje reda u u selima oko Brčkog. Dužnosnik je dodao da je visoki izaslanik za izbjeglice zatražio sigurnosnu nazočnost u tim selima.(...) Međunarodni dužnosnici za izbjeglice te same izbjeglice kažu da je nazočnost američkih vojnika za njih važnija od bilo čega drugog. (...) Jedan je dužnosnik izjavio da će NATO razmotriti slične programe zaštite i u drugim područjima, no slučaj po slučaj. Američki dužnosnici mogu reći da njihovo zaštita izbjeglica ne prelazi okvire prijašnje politike, no europski dužnosnici, čak i oni pod američkim zapovjedništvom, kažu da bi bili nemoćni učiniti isto. 'Da bismo to učinili, mandat bi morao biti izmijenjen', rekao je Marti Hossi iz finske vojske. 'Trebali bismo nove zapovijedi.' (...) Osnovni posao mirovnih snaga NATO-saveza oduvijek je bio navesti tri sukobljene strane u Bosni - Muslimane, Hrvate i Srbe - da se drže Daytonskih sporazuma te da ne učine ništa što bi započelo novi rat. No s njihovim vojskama pod nadzorom, dužnosnici NATO-a počinju uviđati da je prava prijetnja miru nestabilnost uzrokovana još uvijek prisutnim političkim utjecajem ekstremnih nacionalista te ljutnjom izbjeglica koje se ne mogu vratiti kućama. 'Prijetnje sigurnosti promijenile su se', rekao je američki zapovjednik baze James Greer. 'Sada te prijetnje ne dolaze od vojske već od nemira građana.'" THE WASHINGTON TIMES 29. VII. 1997. Početnica iz izgradnje nacije "Slom Kambodže i s tračnica izbačen vlak u Bosni eksperimenti su u izgradnji nacije. Ti eksperimenti, koje je UN sponzorirao, ocrtavaju širok ponor između ambiciozne retorike zapadnih tvoraca politike i stvarnosti stvaranja građanskog društva", piše Stefan Halper, domaćin emisije 'WorldWise' na televizijskoj postaji NET i bivši dužnosnik Bijele kuće i ministarstva vanjskih poslova. "U Kambodži je potrošeno nekih 3 milijarde dolara (od toga 300 milijuna dolara koje su osigurale Sjedinjene Države) da se završi građanski rat 1991. i održe izbori 1993. Dvoglava vlada, politički paralizirana od rođenja, prešla je na diktatorstvo via vojni puč ovog mjeseca kad je Hun Sen, komunistički vođa Stranke naroda Kambodže, prigrabio vlast i upozorio nas ostale da se ne miješamo. Prince Rannaidh, njegov bivši koalicijski partner u međuvremenu se skriva u Sjedinjenim Državama, optužen da je kovao urotu s prepredenim Pol Potom (optuženim za genocid) s ciljem osvajanja vlasti. Kao odgovor, Washington je poslao Stephena Solarza, kontroverznog bivšeg kongresmena, da ustvrdi kako je stanje 'neprihvatljivo'. Koji nered. No nije to samo nered. Jer kao nekad Haiti i Somalija, tako su sad Bosna i Kambodža nacije koje čekaju te bi u bliskoj budućnosti mogle biti nesposobne stvoriti i održati građansko društvo. (...) Noćna mora u Kambodži poruka je svim 'znalcima' ovog svijeta da stanu, te da shvate da se neke stvari možda i ne mogu riješiti niti njihovom iznimnom energijom niti na načine koje nudi naša racionalna zapadna tradicija - a sigurno ne u vremenskim okvirima koje predviđaju Ujedinjeni narodi ili američki Kongres. (...) To nas vodi do Bosne. S obzirom na fijasko u Kambodži, treba se zapitati zašto su vlada, a da ne spominjemo NATO i UN, toliko sigurni u Bosnu, koja je 'bete noir' međunarodnih napora u izgradnji nacije. Nemirna već šest stoljeća, Bosna ostaje trodimenzionalna partija šaha s tri vjere, tri etničke skupine te njihovim međusobnim geografskim težnjama. U malo se pitanja oni slažu, osim da jedni druge preziru. Europski ciljevi smirenja sukoba uglavnom su postignuti. No napredak u washingtonskom programu, a radi se o stvaranju građanskog društva, mršav je. Nedostaje djelotvorno sudstvo, ugledna legislatura, koherentni financijski sustav, sloboda tiska. (...) Pitanje je zašto. Može li biti da postoji nešto u tehnologiji stvaranja nacije što ne razumijemo? Može li biti da je nametanje nacionalne vlade s potrebnim institucijama i svadljivim frakcijama koje dijele malo ako imalo zajedničkog (doslovce) nečuveno, da ne kažem nemoguće? I kao da to nezadovoljstvo u zapadnom planiranju nije bilo dovoljno, vlada i njezine saveznice iz NATO-saveza omotale su ga u žurna moralna pitanja s odgovorom koji nije očit. A radi se o tome je li uhićenje i suđenje ratnim zločincima neosporni cilj ukorijenjen u moralnim obzirima koji čine temelje američke vanjske politike. Možda je već pričanje o ratnim zločinima samo po sebi politika čiji je cilj ublažiti sentiment javnosti. Na posljetku, moguće je da Washington preferira praktičniji pristup te drži da je uhićenje ratnih zločinaca uvjet za stvaranje pravednog i djelotvornog građanskog društva. Što god to bilo, došlo je vrijeme da se misterija završi. S milijardom dolara uloženih u Bosnu, vlada mora zaključiti što jest a što nije moguće. (...) Nadalje, pitanje ratnih zločinaca se ponavlja te je potrebna odluka o tome može li građansko društvo - bilo u Kambodži, Somaliji ili Bosni - biti izgrađeno dok optuženi ratni zločinci ostaju utjecajni i na slobodi. Nadajmo se da ne tražimo previše od Predsjednika, zahtijevajući da se lati tog moralnog pitanja. No ako to ne učini, čitatelji bi predstojećih tjedana mogli proviriti u budućnost brojeći koliko je od 78 optuženika haškog suda uhićeno." THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 29. VII. 1997. Izgubljeni bez republikanske vanjske politike "Dok sam gledao republikanskog čelnika Vijeća za međunarodne odnose u Senatu Jessea Helmsa kako republikanskom guverneru iz Massachusettsa Williamu Weldu trga nominaciju za veleposlanika u Meksiku, zapitao sam se: Što se dogodilo s republikanskom vanjskom politikom?", piše Thomas L. Friedman. "Imaju li te tri riječi više ikakvo značenje? Razgovarajući s republikancima, odgovor je sve češće 'ne'. Nema jedinstvenog republikanskog gledišta na nijedno važnije vanjskopolitičko pitanje, bilo da je riječ o trgovini, NATO-savezu ili Kini. 'Jednostavno nismo stvorili vlastitu koherentnu vanjsku politiku', kaže senator John McCain, jedan od rijetkih ozbiljnih mislilaca u vodstvu stranke. Tko je ubio republikansku vanjsku politiku? Djelomično je za to odgovorna sovjetska prijetnja, koja je postala ključna za republikansko mišljenje u području nacionalne sigurnosti. No predsjednik Clinon je republikancima na području vanjske politike učinio ono što i na području domaće politike: On je zaposjeo cijelo srednje područje - o trgovini, NATO-u, Kini te općenito o intervenciji - tako da, kao što je rekao jedan vladin dužnosnik, 'republikanci trebaju u pitanju vanjske politike postati ili klintonovci ili luđaci. Potpuno su dezorijentirani.' Pat Buchanan, sa svojim izolacionističkim protekcionizmom, jedini je republikanski vođa koji posjeduje vlastitu viziju. Rezultat je da neki mladi konzervativni mislioci pokušavaju popuniti prazninu. Jedna je škola neoreganizam, a predstavljaju ju Bill Kristol i Bob Kagan iz konzervativnog Weekly Standarda. Oni zastupaju široko, sveobuhvatno stajalište o američkom vodstvu koji g. Kristol smiono opisuje kao 'prosvijećeni imperijalizam bez imperija'. Oni smatranju da je Amerika jedina supersila te da se tako treba i ponašati, ne samo braneći svoje vlastite vitalne interese, ne samo reagirajući na druge, već i koristeći svoj utjecaj i vojnu snagu za promidžbu ljudskih prava i američkih vrijednosti, od Bosne do Pekinga. (...) Tom se gledištu suprotstavlja ozbiljna nova knjiga bivšeg Bushova savjetnika Richarda Haassa. (...) G. Haass se također zalaže za angažiranost, no vjeruje da Sjedinjene Države nemaju ni sredstva ni javnu potporu za unilateralno, sveobuhvatno vodstvo kakvo priželjkuju Kagan i Kristol. On kaže da bi Sjedinjene Države morale težiti stvaranju koalicija zemalja ili institucija koje bi se usredotočile na obavljanje dva velika posla: sprječavanje agresije između nacija i promicanje slobodnog tržišta. 'Ako bi u te dvije stvari uspjeli, imali bismo solidne temelje za mir i prosperitet.' 'Kagan i Kristol tvrde da bi svrha američke vanjske politike trebala biti zadržavanje američke hegemonije', izjavio je g. Haass. 'Oni žele spriječiti uspon takmaca. To nije ni moguće ni mudro. Trebali bismo težiti kooptaciji takmaca, trebali bismo težiti da ih promijenimo gdje je moguće. Naš bi cilj trebao biti izgradnja svijeta koji nam se sviđa i koji možemo održavati sa smanjenim troškovima.' G. Haass ustraje da je gospodarski angažman najbolji način da se promijeni Kina te da su pokušaji neokonzervativaca da izoliraju Peking 'pogrešni'. Naime, izoliran Peking neće poštovati ljudska prava niti će štititi američke strateške interese. Tako republikanci imaju dvije vizije vanjske politike te nijednog vođu, dok demokrati imaju vođu, no nemaju nikakvu određenu viziju. S takvim mirom u svijetu, je li važno da republikanci ne mogu stvoriti jedinstvenu, koherentnu kritiku? Mislim da je to važno. Postoje još neka velika pitanja o kojima se ove godine treba odlučiti (Bosna, NATO, Kina), a za površnost Clintonova tima u rješavanju tih pitanja dosad je djelomično bila kriva činjenica da republikanci provode svoju vanjsku politiku 'u prolazu' - prođu pokraj Bijele kuće, uzviknu nešto, pa se odvezu dalje. 'Treba otvoriti žestoku debatu i osvijetliti ta pitanja', kaže g. McCain. 'Inače će Amerikanci ostati neobaviješteni i nezainteresirani. Pogledajte što se dogodilo s Haitijem. To je strašno. Tamo smo držali 20.000 vojnika dvije godine te potrošili 2 milijarde dolara. A sad se sve raspada. 'No nitko za to ne mari, a kako očuvati poštenje u vladi ako nikog nije briga?'" VELIKA BRITANIJA THE TIMES 29. VII. 1997. Moralni prodavač oružja "Poletno obećanje u manifestu glasilo je da 'laburisti neće dopustiti prodaju oružja režimima koji bi ta oružja mogli rabiti za unutrašnju represiju ili međunarodnu agresiju'. Pažljive su ruke iz tog izradile upute. Jučer je Robin Cook objavio nove kriterije za britanski izvoz oružja. Riječ je o dosad najkonkretnijem koraku prema pretvaranju nove vladine etičke politike u dnevnu praksu. Uvjeta je mnogo. (...) Dužnosnici će tražiti 'jasan dokaz nedavne upotrebe slične opreme za unutarnju represiju'." Čak i kad je oprema bila 'očito korištena' u takve svrhe te kad je u prošlosti zemlje recipijenta bilo znatnih primjera represije, izvoz bi se ipak mogao dopustiti ako Britanija zaključi da je oprema potrebna za 'zaštitu sigurnosnih snaga od nasilja'. "I tako dalje, završavajući s važnim pojašnjenjem da su kriteriji zapravo činitelji koje treba uzeti u obzir, a ne smatrati ih čvrstim pravilima; oni su 'široke upute'. (...) Time ne želimo sugerirati da g. Cook nije iskren u svojoj želji da osigura djelotvornije poštivanje ljudskih prava. Vlada u dobroj volji pokušava uskladiti svoju predanost 'jakoj obrambenoj industriji koja je strateški dio naše industrijske baze' s odgovornim zadatkom britanskog položaja kao jednog od glavnih svjetskih trgovaca oružjem. (...) S malim iznimkama, 'nove' upute dužnosnicima jedva da su velika promjena od politike prethodne vlade, koja se sastojala u odbijanju dozvola za izvoz sigurnosne opreme 'za koju postoji vjerojatnost da će se upotrijebiti za unutrašnju represiju'. (...) G. Cook je hrabro obećao da će ti kriteriji biti jednako primijenjeni na sve zemlje." On je eksplicitno odredio da unutrašnja represija uključuje kršenje ljudskih prava, arbitrarna uhićenja i nijekanje osnovnih sloboda. "Neki od britanskih najboljih klijenata u kupovini oružja ne bi prošli ovaj test. Cinična bi pretpostavka bila da će slabe i zločeste vlade naići na punu krutost britanskih etičkih skrupula, dok će jake i bogate vlade koje se ponašaju jednako neprihvatljivo i dalje dobivati što žele. Razborito, vlada je učinila buduće ponašanje testom namjera: upute se ne odnose na 21.000 postojećih dozvola za izvoz. To daje g. Cooku nešto vremena prije no što ga optuže za dvostruka mjerila. On se mora nadati da će biti u stanju pokazati da se negdje u svijetu neka vlada opametila po pitanju ljudskih prava iz straha da joj ne bi bilo nedostupno britansko oružje." FRANCUSKA LIBERATION 29. VII. 1997. Kako se riješiti Radovana Karadžića? "Tako dugo dok se gradi, sve je u redu. U ovo ljetno vrijeme na Palama se pojavljuju gradilišta novih vila i pizzerija, seljaci okreću sijeno na poljima, a vojnici i probisvijeti dangube na terasama uz zvukove techno glazbe. Svuda se može vidjeti i najnoviji pomodni plakat: fotografija Radovana Karadžića s podrugljivim izrazom lica, a ispod njega natpis: 'Ne dirajte ga!'. Iako se Karadžićeva putovanja sada drže u tajnosti, operacija koju su u Prijedoru provele postrojbe posebne namjene 10. srpnja i u kojoj je poginuo jedan od dvojice ratnih zločinaca koji su trebali biti uhićeni nije ostavila nikakva traga na spokoju ili razvoju malog glavnog grada, jedinog mjesta u republici srpskoj koje se stalno širi. Taj spokoj objašnjava Boris, pripadnik jedne srpske postrojbe za posebne namjene: 'Od održavanja rujanskih izbora Karadžićeva osobna straža stalno je u najvećem stupnju pripravnosti. To što SFOR izvodi negdje drugdje nas se ništa ne tiče'. A dvanaest kilometara niže, u Sarajevu, između zidina SFOR-ova glavnog stožera, vlada novo komešanje. Čak i zapovjedništvo francuskih snaga koje se nije priključilo najnovijoj operaciji u Prijedoru dijeli isto opće oduševljenje. Jedan francuski časnik kaže nam u povjerenju: 'Ovog je puta pokrenut lov na ratne zločince. Ići ćemo do kraja'. Dakle, svi pripremaju uhićenja, ta uhićenja moraju se odnositi na sve strane, a najviše se spominju šefovi hrvatske mafije u zapadnom Mostaru i Vitezu te muslimanski gradonačelnik Bugojna, svi odreda neukrotivi zagovornici podjele. A vojnici, novinari i članovi humanitarnih organizacija nagađaju i o uhićenju Radovana Karadžića. U samom gradu jedan bivši francuski pripadnik postrojbe za posebne namjene (COS) umanjuje vladajući zanos: 'Uhićenje bivšeg zapovjednika lokalne policije u Prijedoru ili direktora prijedorske bolnice, u pratnji dvojice bradonja koji su zapravo njihovi prijatelji s kojima igraju nogomet, ne može se uspoređivati s uhićenjem Radovana Karadžića kojega štiti stotinjak izvanredno dobro opremljenih vojnika koji, najvjerojatnije, uživaju i naklonost prosrpskih lobija unutar samog SFOR-a. I danas kao i prije, savršeno dobro znamo gdje se Karadžić nalazi. Ali uhititi ga živog, bez mnogo mrtvih, to je gotovo neizvedivo'. Dugo je izgledalo da je glavna zapreka za Karadžićevo uhićenje njegovo moguće svjedočenje pred haaškim sudom. Moguće otkrivanje njegovih veza s predsjednikom Miloševićem, ali i s nekim generalima na čelu međunarodnih snaga u Bosni, čak i s nekim diplomatima, bila je njegova najbolja zaštita. Ali, zašto se ne bi izvela neka munjevita akcija koja bi mogla 'loše završiti', kao što je to bilo s Allendeom u Čileu? O tome su razmišljali pragmatični Amerikanci. Ali nailaze na dva problema. U prvom redu, francusko oglušivanje. Za operaciju izvedenu u Prijedoru - u području pod britanskim nadzorom - odluku su donijeli Bill Clinton i Tony Blair za vrijeme sastanka na vrhu država skupine G8 u Denveru, i to bez pristanka Jacquesa Chiraca. Ali, Pale se nalaze u području pod francuskim nadzorom i tamo se ne može provesti nikakva vojna akcija bez njegova sudjelovanja. A od vremena kad su Srbi UN-ove vojnike uzimali za taoce, odmah nakon izbora na kojima je Chirac pobijedio, on je jako neodlučan. Dolazak Huberta Vedrinea, jednog od Mitterrandovih savjetnika odgovornog za njegovu politiku čekanja, u francusko ministarstvo vanjskih poslova, ne navješćuje nikakvo spektakularno sudjelovanje francuskih vojnika u opasnim akcijama. Druga je zapreka to što nitko ne procjenjuje kakve bi bile posljedice 'neuspješne' vojne operacije takve vrste. Sumnjičavi su i na bošnjačkoj i na srpskoj strani. Mladen Ivanić, predstavnik srpske oporbe iz Banje Luke objašnjava: 'Srbi su prihvatili Daytonski sporazum ne samo zato što on priznaje republiku srpsku nego i zato što se u njemu ne govori o napadačima ili o napadnutima. Nema ni krvnika ni žrtava. SFOR-ov napad na Karadžića označio bi Srbe kao krivce za rat i okupio bi ih u opasnom, paranoičnom osjećaju izdaje, a to bi bilo vrlo opasno za budućnost'. A na drugom polu srpskog nacionalizma, Kemal Muftić, jedan od bliskih suradnika bosanskog predsjednika Alije Izetbegovića, kaže: 'Javan i iscrpan sudski proces protiv Radovana Karadžića ne bi omogućio samo zadovoljavanje pravde nego bi i odgovornost prebacio na jednu osobu, a ne na cijeli narod. Karadžićeva nasilna smrt to ne bi omogućila'. No, Bill Clinton i Madeleine Albright u Washingtonu, Tony Blair u Londonu (možda i Lionel Jospin u Parizu) ipak su uvjereni da fizički autoritet Radovana Karadžića unutar SDS-a, njegov nadzor nad mafijom i crnim tržištem nakon završetka rata, njegova 'aura' u očima lokalnih uglednika koji mu mnogo duguju i policijski teror nad svim ustanovama sprječavaju povratak izbjeglica u oba smjera crte razdvajanja. I da je taj povratak, iako malen - samo oko 20 posto njih želi se vratiti svojim kućama - uvjet za bilo kakvu obnovu Bosne. I da bez obnove nema mira. Zaključak: ne može se ni zamisliti SFOR-ov, dakle, NATO-ov odlazak iz te regije tako dugo dok Radovan Karadžić de facto vlada na Palama. I što onda? Progonstvo? Luksuzno i zajamčeno, s pripadnicima svoje milicije, i s otvorenim bankovnim računima u Grčkoj ili negdje drugdje? Razmišljalo se i o toj mogućnosti. Biljana Plavšić, predsjednica republike srpske koju je na vlast doveo sam Karadžić, a čije tjelesne čuvare i savjetnike plaćaju Amerikanci, htjela je uvjeriti svojeg mentora da se diskretno povuče, nakon što se već obogatio, i da svoje mjesto prepusti njoj, Momčilu Krajišniku, Aleksi Buhi i ostalim ratnim vođama koje se lakše može predstavljati međunarodnoj zajednici. Nije uspjela. Jedan SDS-ov dužnosnik, bliski suradnik Biljane Plavšić, objašnjava: 'Za razliku od jednog Duvaliera, Marcosa ili Mobutua, Karadžić zna da je kod kuće omiljen. On je Srbin i vjeruje samo Srbima. Voli njihove planine, njihove suhomesnate proizvode, njihove pjesme. Iz svoje bi države mogao otići samo u nekom velikom strahu'. Što bi to moglo preplašiti jednog psihijatra uzurpatora (glavnina medicinske pomoći koju je on pružao bila je naplata raznih potvrda ljudima koji na njih nisu imali pravo), jednog lažnog pjesnika, podmitljivog epikurejca, megalomanskog glumca koji je obmanjivao i najveće političke sile? Uhićenje još nekih bradonja u Foči? Miloševićevi ukori preko telefona koje je SFOR-ova obavještajna služba snimila prošlog tjedna? Očito je da će za to biti nužno više odlučnosti i mašte", piše Jean Hatzfeld. ITALIJA LA REPUBBLICA 29. VII. 1997. Popust za Bonn "'Sad je dosta: mi Nijemci plaćamo previše u proračun Europske zajednice; odlučio sam od svojih kolega dobiti radikalan popust'. Naviješteno aluzijama i polovičnim najavama, na posljetku se dogodilo - riječima ministra financija Thea Weigela - otvaranje, njemačko, nove fronte sukoba u Europi. Je li to uistinu bilo potrebno dok se sve vlade EU-a nemalo muče s teškim pokušajem da ili u stanovitoj mjeri snize javni dug u ime Maastrichta ili s jedinstvenim parlamentarnim većinama odlučnim da to provedu? Na papiru Weigel ima pravo. Sa 24 milijarde maraka godišnje, Bonn je nadaleko prvi prinosnik u Europskoj uniji. Zato dakle ne iznenađuje što skandira 'I want my money back', hoću natrag svoje novce (kako je prije nekoliko godina govorila Margaret Thatcher kad je bila na vlasti). Prijepor u Londonu - koji je dobio zadovoljštinu tek nakon pet godina - najavljuje dakle dugo vrijeme za njemačku namjeru velikog popusta. No to nije glavni problem. Smanjenje zajedničkog proračuna bilo bi u interesu svih. Prvi problem je neugodna zajednička poljoprivredna politika. Koja daje pomoć nekim proizvodnjama, ne toliko Njemačkoj koliko Danskoj, Nizozemskoj, Francuskoj. No upravo se Bonn silovito suprotstavlja reformi zajedničke poljoprivredne politike: boji se pada cijena, dakle dohotka njemačkih seljaka, ponajprije u konzervativnoj Bavarskoj. I ne želi poteškoće na putu jakih nacionalnih subvencija. Nije prvi put da Bonn za sebe proglašava zakonitim subvencije što poriče kad im pribjegavaju drugi: treba vidjeti slučaj pomoći Cee-a Volkswagenu na istoku koju je europski komesar Van Miert ocijenio nedopuštenom, dok njemački vođe uvijek pucaju samo na subvencije južnoj Europi. Problem je u biti još ozbiljniji: javno mišljenje i mnogi njemački političari i ne znaju koliko Kohl osobno pamti i ponavlja ih. Da je dakle Europa bez granica - dvije trećine kupaca njemačkog izvoza - glavni pokretač prosperiteta Njemačke. A da se ne računa velika pomoć zajednice istočnim zemljama, vrijeme je da se pomogne kancelaru da u svojoj zemlji pojasni da je Europa vrijedna ponekog troška i žrtve" - piše list. VJESNIK 30. VII. 1997. Zavjere nema, ali su masoni zadovoljni Nenad Ivanković u uvodu svoje analize otkriva pretpovijest vijesti o nacističkom zlatu i bankovnim računima žrtava holokausta, pa tako pokazuje kolika je stvarna politička moć Amerike. Zaključuje: "S Amerikom je moguće takoreći sve, uključujući tu, recimo, i konsolidaciju talibanskog režima u Afganistanu, ali protiv nje nije moguće gotovo ništa, čak ni ozbiljnija svjetska ekološka Povelja". Navodi i špijunske i propagandne metode kojima su se Amerikanci služili da bi postigli svoje ciljeve, primjerice, u Guatemali ili u Kuvajtu. "Aktualni pritisci na Hrvatsku, garnirani sada i ovim najnovijim 'otkrićima' o ustaškom židovskom zlatu, spadaju u prvom redu u taj kontekst. Samo provincijalni duhovi to ne vide i ponavljaju fraze kako nema nikakve zavjere protiv naše zemlje kao da to itko ozbiljan misli. Zavjere doista nema, ali postoje različiti i kontrirani interesi. To što se ti interesi često mogu kaširati velikim idejama ništa bitno ne mijenja na stvari. Napokon, prirodno je da velike i moćne kulture, kao što je recimo američka, svoj stil života žele proširiti i na druge, i to ne samo zato što vjeruju, što je također prirodno, da je to najbolji od svih mogućih stilova života, nego i zato jer preko njega najlakše mogu proširiti i učvrstiti svoj utjecaj. S tim se problemom ne susreću samo mali narodi i države nego i mnogo veći, uključujući tu i samu Europu" - piše Ivanković. Svoju analizu Ivanković zaključuje još nekim primjerima, poput kontrole informacijskog prostora, interpretacija zajedničkih sloboda i vrijednosti, pa se vraća nacističkom zlatu i piše: "Kad se sve to uzme u obzir, jasno je zašto je jedan židovski milijarder, uz pomoć utjecajnih američkih senatora, mogao preko noći srušiti sliku o simpatičnoj i čednoj Švicarskoj i istodobno pritisnuti i sam Vatikan. Zavjere naravno nema, ali bi se čovjek mogao okladiti da su ovoga ljeta masoni, recimo, zadovoljniji nego prošloga." Izetbegovićeva komisija za zaborav Optužbu britanskog ministra vanjskih poslova Robina Cooka da su bošnjački dužnosnici prisvojili milijune dolara koji su u BiH stigli na ime pomoći za obnovu ratom porušene zemlje, i reakcije koje je ta optužba izazvala, analizira Ivan Šabić. "Predsjedavajući BiH Alija Izetbegović, koji je bez svake sumnje i najpozvaniji očitovati se sudbini sredstava međunarodne pomoći, posegnuo je za prokušanom metodom iz nekih prošlih vremena - najavio je osnivanje posebne komisije koja će ispitati točnost takvih navoda. Osnivanje istražne komisije - to je barem na ovim prostorima dobro poznato - najbolji je put da se cijela stvar zataška i prepusti zaboravu, što bi Izetbegoviću, koji je i sam izravno prozvan Cookovom izjavom, nesumnjivo bilo draže od bilo kojeg drugog nastavka priče o nestanku sredstava namijenjenih obnovi BiH", smatra Šabić i dodaje: "Jer, ako bi se prihvatila ideja visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Carlosa Westendorpa, koji je predložio Vijeću sigurnosti UN-a da zaledi imovinu dužnosnika osumnjičenih za korupciju, izašlo bi djelo na vidjelo - utvrdilo bi se što je tko od političkih čelnika u BiH stekao tijekom rata". Na kraju osvrta, Šabić piše: "Oštre reakcije kojima je u Sarajevu dočekana Cookova izjava govore da je britanski ministar pogodio u osjetljivu žicu. Drugim riječima, velika je vjerojatnost da bi odgovori na brojna pitanja koja se sada nameću - među njima i zašto je cijela stvar pokrenuta upravo u ovom trenutku - mogli, ukoliko međunarodna zajednica na njima doista bude inzistirala, dovesti do nekih korekcija u svijetu uvriježene predodžbe o BiH i onome što se u njoj zbivalo posljednjih godina, a moguće i do određenih prestrojavanja na bošnjačkoj političkoj sceni". Anonimni paničari "Postaju li anonimna i lažno potpisana pisma praksa u 'obračunavanju' sa 'slobodnomislećim' političarima, intelektualcima, a nerijetko i novinarima?", pita Silvana Oruč Ivoš u uvodu osvrta, a neposredni je povod koji "potkrepljuje takav upit" pismo stanovitog Denisa Arka s naslovom 'Poziv hrvatskim intelektualcima' upućeno velikom broju članova HSLS-a, kao i pismo istog čovjeka objavljeno u jednom tjedniku pod naslovom 'Budišin poraz'. "Provjerom u knjizi državljana Budiša je ustanovio kako Denis Arko, kao ni stanoviti Erih Pravdić koji se u više navrata, također putem novina, razračunavao s Budišinom načinom razmišljanja - ne postoje", piše novinarka i komentira: "Ipak, ova anonimna pisma upućena nekim oporbenim političarima u kojima ih se optužuje da su 'kriptohadezeovci' demantiraju, u medijima vrlo česte, navode oporbenjaka i 'pobornika' slobodne javne misli - kako su anonimna i krivo potpisana pisma često primjenjivana metoda 'državnih medija' kada žele prozvati nekog tko misli drugačije". Novinarka smatra kako anonimna pisma, "odnosno pokušaje krojenja pravde raznih Arka ili Pravdića ne bi trebalo olako shvatiti", ne zbog sadržaja ili činjenice da "autori nemaju ni morala ni hrabrosti potpisati se pravim imenom", već zbog pokušaja "uvlačenja 'robovskog mentaliteta' u javnost. Na taj način, naime, pokušavaju dokazati kako ono što neprekidno proklamiraju, a redovito je riječ o 'nedostatku' slobode javnog izražavanja ili 'opasnostima' koje im prijete jer drukčije razmišljaju - postoji i u stvarnosti. Cilj je takvih anonimnih paničara stvoriti atmosferu misaone klaustrofobije, karakteristične za ne tako davna vremena. U njoj su se, čini se, ipak najbolje snalazili", komentira Silvana Oruč Ivoš. SLOBODNA DALMACIJA 30. VII. 1997. O Paveliću i Vatikanu - ni riječi! "Iako su pojedini europski, posebno talijanski, mediji tako najavljivali, od velikog otkrića jedne američke televizijske postaje glede blaga koje je navodno iz NDH prebačeno u Vatikan krajem Drugog svjetskog rata nije bi ništa", piše Ivica Profaca i pojašnjava: "Naime, prema najavama, kabelska postaja A&E trebala je u subotu 26. srpnja prikazati dokumentarac čiji su autori dvojica američkih novinara Stephen Crisman i Gaylen Roos. U njemu se, pisale su talijanske novine posljednjih dana, trebao razotkriti tajni dokument u kojemu se tvrdi kako su ustaške vlasti, odnosno osobno Ante Pavelić, prebacile oko 200 milijuna švicarskih franaka u Vatikan, a zatim u Argentinu, odnosno Španjolsku. Međutim, u terminu koji je na ovoj postaji rezervirn za ovakve emisije i koji se sasvim primjereno zove 'Investigative Report', prikazan je više nego upečatljiv dvosatni dokumentarac o švicarskoj ulozi u financiranju nacističke Njemačke i pokrivanju bankovnih računa Židova, pobijenih u holokaustu. O NDH, Paveliću, Vatikanu i ustaškome blagu - ni riječi", piše novinar i dodaje kako ni na Internetu, na weeb-stranicama ove postaje također nema ništa o blagu iznesenom iz NDH. VEČERNJI LIST 30. VII. 1997. Ne razmišljam o ostavci! Radmila Kovačević razgovarala je s ministrom turizma mr. Nikom Bulićem. Osim o turističkim temama, razgovaralo se i o slučaju izbora novog slogana hrvatskog turizma 'Hrvatska - raj na zemlji', čiji je autor - kako se pokazalo - njegova supruga. Na upit novinarke misli li da je time napravio profesionalni i politički promašaj koji može štetiti i njemu i vladajućoj stranci, mr. Bulić, među inim, odgovara: "Ukupno je stiglo dvije tisuće prijedoga tristotinjak autora. Vijeće je jednoglasno prihvatilo prijedlog ocjenjivačkog suda. Nakon sjednice nazvao sam iz hotelske sobe suprugu, koja je tada bila već deset dana na odmoru u Dubrovniku, koja mi je potvrdila da je poslala prijedlog. Dogovorili smo da se nagrade odrekne u humanitarne svrhe, što je ona i učinila poslavši pismo Glavnom uredu HTZ-a i humanitarnoj zakladi. Priznajem, napravio sam propust što nisam javnosti, kada sam se u to uvjerio, priopćio da se radi o mojoj supruzi. No, ponosan sam što je sve proisteklo iz razgovora u obitelji. I mojoj supruzi u meni je savjest čista jer nije bilo nikakve zavjere niti zadnje namjere. Svjestan sam da sam na sudu javnosti. Ako javnost misli da me treba raspeti, tu sam. Sve što radim, radim u najboljoj namjeri, a tko radi može nekad i pogriješiti. Kritiku sam uvijek spreman prihvatiti, ali sam nesretan kad ona počne prelaziti u zloću. Da sam imao ikakvih nečasnih namnjera, drukčije bih se pripremio za ovu situaciju". Na upit novinarke, je li razmišljao o ostavci, ministar Bulić odgovara: "Nisam razmišljao o ostavci. Kad jednog dana budem odlazio, otići ću ponosan da sam za Hrvatsku napravio sve što sam mogao. Sada sam u punom zamahu onoga što želim napraviti za hrvatski turizam. Uvjeren sam da me hrvatska stručna turistička javnost podržava i prihvaća kao svoga ministra. Ako me se oni bilo kada odreknu, neću ni trenutka dvojiti da odstupim. Ne, ne razmišljam o ostavci, već o idućoj turističkoj sezoni". 300047 MET jul 97