NJEMAČKA - SZ - ŠVICARSKE BANKE - 24. VII.

Ž4=NJEMAČKA Ž1=SUEDDEUTSCHE ZEITUNG Ž2=24. VII. 1997. Ž3=Krivnja i kamata na kamatu "Švicarska prekida bankarsku tajnu, i to odmah na tri novinske stranice. No hoće li je zbog toga grditi? Putem oglasa po cijelom svijetu i preko Interneta švicarske banke traže posjednike ili nasljednike više od dvije tisuće 'računa bez obavijesti'. Iza te krute floskule kriju se teror i smrt, milijunstruko. Jer ne radi se o knjigovodstvenoj akciji pospremanja nego u prvom redu o onima koji su vjerovali da barem svoj imutak mogu spasiti od dohvata njemačke mašinerije smrti u nacističkim godinama. Kasnije rođeni u toj zemlji morali bi se naravno posebno oprezno suočiti s iskušenjem da budu iznad Švicaraca. Kako susjedi u zemlji kotača sira i ura postupaju sa svojom prošlošću, glede Njemačke koja je sve izazvala, problem je druge moralne razine. Prva krivnja nije lakša zato što su drugi griješili ne radeći ništa ili surađujući. To što su Švicarci Židove u bijegu izručivali nacistima, čak ih pozivali, 'židovske putovnice', molim lijepo, obilježavali, ostat će u analima još dugo kao poglavlje posebne opakosti. Uzrokom povijesnog horrora ostaje Njemačka. No kako je Švicarska poslije 1945. postupala sa svojim dijelom sramotne povijesti, s njemačkim nedjelima više nema ništa. To je 'Made in Switzerland' i pripada Švicarskoj jednako kao i fine stvari na koje je zemlja ponosna: franke i banke, satove i livade, Crveni križ i zelena jezera. Tu je čak i 'Neue Zuercher Zeitung', inače središnji organ nepatvorenog nacionalizma, pomalo nemilosrdan, s nespretnim defenzivnim manevrima švicarskih banaka. I tako NZZ bilježi svakakve ironije u ponovno ustrojenoj rubrici 'Kurioziteti u imeniku'. U njoj ne izranjaju samo Hirschi i Leviji nego i Brockhaus, Zur Lippe i Lobkowitz, imena iz visokog plemstva izdavaštva i naraštaja. 'S nekoliko telefonskih poziva', piše u ciriškom listu, 'mjerodavna bi banka nedvojbeno uspjela pronaći pravne nasljednike.' Iza toga krije se prigovor ne zbog zločina nego zbog grijeha prema čovjeku: okrutnošću, ravnodušnošću, zaboravljanjem obveze. Nešto takvo ne spada u registar kaznenog suca koji barata pravdom ili filozofa morala koji se gnjavi sukobom vrijednosti. To su promašaji koje i najpriprostija glava prepoznaje kao nemoralne. To su stvari koje život čovjeka čine nepodnošljivim: komoditet srca, samozadovljnost duše, potiho bogaćenje na račun onih koji ih (više) ne mogu optužiti. Švicarskoj političkoj klasi koja se baš ne razlikuje puno od kapitala, željelo bi se dokazati da je ipak postupila dobro i pravo. No na žalost znamo da dobro ne dolazi iz dobre namjere, što po Kantu može biti jedina smjernica moralno vrijednog djelovanja. Švicarce je trebalo natezati i tući prije no što su korak po korak stigli tamo gdje su sada imena ubijenih i obespravljenih. Morao je moćnik izvana, naime Amerika u liku bivšeg šefa banke za izdavanje novčanica Paula Volckera i senatora Alfonsa D'Amata povećati pritisak prije nego što su banke i država otvorile knjige, osnovale zakladu za odštetu i cijelom svijetu predočile 'račune bez obavijesti'. Moralu se moralo pomoći silom; to prigušuje radost i divljenje. Finacijski stručnjaci će uz to još gunđati: 'Samo 60 milijuna? A poravnanje inflacije? A kamata na kamatu koju su banke ubrale?' Ne, velika izbaviteljska gesta nije ni ta akcija s oglasom. Švicarska je tu kao netko zatečen na djelu koji tek u kratkom saslušanju shvaća da su sva mala vrata zatvorena. No ostavimo gunđanja koja, budući da dolaze s njemačke strane, ionako zvuče prazno. Zanimljiviji moral je jedan drugi, a on pogađa sva društva 53 godine poslije Hitlera. Zaborav će svakog sustići, a završni potezi su samo crte u pijesku. Zaspali računi nisu jastuk za odmaranje, Švicarci su to naučili. No i Šveđani, drugi neutralac koji je u ratu profitirao, polako se budi. Isto vrijedi i za Francusku i Nizozemsku koje su se četrdest godina hranile lažima o pokretu otpora. Još 1994. Mitterrand je veličanstvenom okrutnošću mogao zanijekati suradnju u uništenju Židova: 'Republika s tim nema ništa, nema isprike'. U međuvremenu su i namjesnici Anne Frank upoznali zastrašujuće razmjere nizozemske kolaboracije. To je poetska osveta postmoderne. Pogrešno vjerujemo da živimo u svijetu bjesomučnih slika i instant zaborava. Povijesno sjećanje melje zapravo izvanredno polako i sitno. I dobro je tako - za dušu kao i za pravdu" - piše Josef Joffe. 250116 MET jul 97