VJESNIK: REZOLUCIJA ZA JAKE ŽIVCE

ZAGREB, 16. srpnja (Hina) - Najnovija rezolucija Vijeća sigurnosti o hrvatskom Podunavlju (br. 1120), tema je osvrta Nenada Ivankovića koji u uvodu članka u današnjem Vjesniku navodi najbitnije dijelove rezolucije, a u nastavku analizira zašto je produžen mandat dijelu UNTAES snaga. "Mandat UNTASES-a produljen je do 15. siječnja prije svega zato što glavni sponzori mirovnog procesa u Bosni i široj regiji - dakle Amerikanci - žele u svojim rukama zadržati sve instrumente za pritisak koji im stoje na raspolaganju", smatra Ivanković i objašnjava: "Situacija u Podunavlju danas, naime, može biti još jedino psihološki problem, a nikako vojno-policijski. Pa ipak, Washington tamo još neko vrijeme želi vojnike pod zastavom UN-a iz straha da bi prebrza reintegracija mogla dovesti do egzodusa srpskog pučanstva. A to bi za Ameriku barem iz dva razloga bilo ravno neuspjehu. Europljani, s kojima se ionako već godinama koškaju oko Bosne, uključujući tu i svoju (predimenzioniranu) vojno-političku ulogu u Europi, odmah bi im pod nos stavili isto ono zbog čega je Washington kritizirao njih. Da su pomogli "etničkom čišćenju"! Povrh toga, eventualni srpski egzodus značio bi i apsolutnu kompromitaciju Clintonove administracije u multietnički senzibiliziranoj američkoj javnosti. Napokon, takav bi ishod ozbiljno zakomplicirao i političku situaciju na samom terenu. Egzodus iz Podunavlja ozbiljno bi destabilizirao Miloševića, kojega, nakon što se srpska oporba kompromitirala kao još sto puta gorom, Amerikanci ipak i dalje vide kao jednog od jamaca daytonskog mira pa i stabilnosti u široj regiji. U taj sklop spada i nakana da se postigne demilitarizacija na Dunavu, uključujući tu i 'meke granice' između Hrvatske i Srbije (što se spominje i u najnovijoj rezluciji), pa je jasno zašto UNTAES mora još ostati. Drugi veoma važan motiv je Bosna. Daytonski sporazum je u dubokoj krizi, a Amerikanci u sljedećih nekoliko mjeseci žele uskrsnuti politički leš čijoj su egzekuciji na neki način i sami kumovali u Daytonu. U pitanju je dakako njihov prestiž, prije svega u Europi, a to drugim riječima znači i sama egzistencija NATO-a", napominje dalje Ivanković i ocjenjuje kako će stoga Amerikanci "upotrijebiti sva moguća sredstva kako bi proveli i ono što sada izgleda nemoguće, i to bez obzira na cijenu koju pojedini akteri za to imaju platiti". Ivanković još jednom napominje kako je ostanak UNTAES-a u Podunavlju "u funkciji te politike", jer "svi oni pritisci koji idu iz Svjetske banke i MMF-a prema recimo Hrvatskoj ni izdaleka nisu toliko efikasni kao eventualna ili stvarna 'ucjena s Podunavljem'. To što takva strategija ne može trajati vječno (shodno temeljnom sporazumu, najdulje do 15. siječnja iduće godine) pragmatični Washington mnogo ne zabrinjava, jer do tada će se ionako pokazati što će biti i što uopće može biti s Bosnom", ocjenuje Ivanković. Na kraju procjenjuje kakva treba biti politika Hrvatske, pa piše: "Zagreb, naravno, u cijeloj toj igri ne smije izgubiti živce, to više što postoje mehanizmi za povratak hrvatskih prognanika. A još više zbog toga jer vrijeme ovaj put zaista radi za Hrvatsku. Napokon, bez obzira na sva ta otezanja, mirna reintegracija Podunavlja politički je uspjeh prije svega Zagreba". (Hina) dd 160053 MET jul 97