INTERVIEW PREDSJEDNIKA TUĐMANA (IV.)

ZAGREB, 25. svibnja (Hina) - - U nastavku je razgovora Predsjednik Tuđman odgovorio na pitanje o planu Z-4 , otkazivanju UNPROFOR-u, te o odlukama o "Bljesku" i "Oluji", a uz kritike koje su išle i iz nekih oporbenih redova, da je to suviše riskantno i da "neće moći izvući stvari". Vidite, kazao je Predsjednik, neki ljudi u Hrvatskoj i neki viđeniji oporbeni prvaci prihvaćali su Z-4, prihvaćali su i zahtjeve IDS-a o transgraničnosti, o jačoj ulozi regija. Zapravo su prihvaćali federalizaciju Hrvatske, davali su konkretne izjave da oni mogu zamisliti Hrvatsku kao federaciju. Razumije se Z-4 je bio plan koji je za Hrvatsku bio ne samo neprihvatljiv, nego da tako kažem 'smrtonosan'. Jer šta bi značilo stvaranje srpske republike odavde do 25 kilometara zračne linije, a možda 28, 30, običnom cestom - srpska republika sa srpskom vojskom, srpskim predsjednikom, srpskom valutom. Prema tome to ne bi bila Hrvatska. I razumije se da je to za nas bilo apsolutno neprihvatljivo bez obzira koliko to pojedinim ljudima u Hrvatskoj koji nisu imali povjerenja u vlastiti narod i koji nisu imali uopće te vizije da možemo stvoriti svoju državu sa svojim snagama. Osim toga, za mene je bilo jasno da je taj prijedlog o tome da nam se nametne Z-4, da je to na svoj način isto tako jedan kamen oko vrata za vraćanje u jugoslavenske okvire. Jer ako biste morali prihvatiti srpsku republiku u Hrvatskoj na ovaj način kako su predviđali, pod kontrolu, onda bi bilo bolje da ste u nekakvoj Jugoslaviji kakva je bila ona po avnojevskim načelima . Prema tome, to je bio jedan možda dalekosežni plan koji se danas ocrtava, u okviru ne izravnog zahtjeva za vraćanje Jugoslavije iako su, je recimo, u nekim inozemnim krugovima da bi bila prihvatljivija, nazvali Euroslavijom, nego nam danas govore o integraciji balkanskoj i integraciji jugoistočne Evrope. Vjerojatno se, može se danas pretpostaviti, s obzirom na to, da je to trebalo poslužiti i tome. Do koje mjere su neki međunarodni čimbenici bili opsjednuti tom idejom Z-4, spomenut ću da su mi nakon "Bljeska" došli u ime važnih međunarodnih čimbenika, ne samo sa idejom da ne smijemo ići na "Oluju" a da bismo izazvali intervenciju Jugoslavije, pa Rusije, pa svjetsku konfrontaciju, nego i izravno s tvrdnjama da po njihovim prosudbama ne možemo osvojiti Knin. Bilo je čak i od ono malo prijatelja koje smo imali, iskrenih preporuka, da ne smijemo mi ići jer nismo u stanju osvojiti Knin. Kako sam se odlučio? Vidite, sve bitne odluke bile su donošene nasuprot znači tom razmišljanju nekih domaćih a osobito vanjskih, od otkaza UNPROFOR-a, do Maslenice, do "Bljeska" itd. Prema tome, znao sam, ako imamo snage, a vjerovao sam da imamo, da su i u političko-moralnom smislu protivnici već raslojeni, da možemo. Ja sam svojim generalima kazao, pa dao sam nalog da idemo u završne operacije za oslobađanje zapadnih područja, Knina, kad su oni predviđali da će to biti za sedam dana gotovo, ja sam rekao bit ćete u Kninu za tri, četiri dana. Drugi dan nakon toga, znači, došao mi je predstavnik, jedan ambasador koji mi je u ime tih iz međunarodne zajednice rekao da ne smijemo ići, da ne možemo ići, da ne možemo uspjeti. Do koje mjere su bili opsjednuti tim Z-4 možda će vam zvučati nevjerojatno, ali činjenica je da mi je jedan od tih predstavnika nakon što su Srbi bili poraženi i napustili ta područja, nasuprot tome što sam ja pozivao obično srpsko pučanstvo da ostane, da mi jedan od njih došao pa rekao da bi on otišao u Beograd po Babića koji bi možda pristao na Z-4. Možete li zamisliti, molim vas, takvo jedno razmišljanje. Prema tome očito je da je taj Z-4 bio duboko usađen u buduće planove, prema tome sve do vjerojatno do ovih planova o integraciji Hrvatske u balkanskom okviru, bez Slovenije,a s Albanijom, ili pak jugoistočne Evrope. Kod toga je zanimljivo nešto: da su svi ti međunarodni čimbenici istovremeno utjecali, htjeli utjecati ne samo na hrvatsko vodstvo nego i na srpsko. A ipak na srpsko vodstvo nisu mogli utjecati čak i u tom smislu da prihvate takav njihov plan Z-4. I tih dana upravo pred operaciju "Oluja" vodili su se pregovori sa Srbima u Ženevi i ja sam kazao svojim predstavnicima znajući da ti pregovori zapravo neće uspjeti, jer im smo postavljali uvjete - u redu, jamčimo vam sva etnička i ljudska prava ukoliko priznate suverenu hrvatsku demokratsku državu. Međutim, evo i na tim pregovorima koji su završeni dan, dva prije "Oluje" oni nisu pristajali. Prema tome, treba izvući jedan zaključak, da su Srbi u toj svojoj politici u cjelini rješavanja jugoslavenske krize, pa i u Srbiji mislili da imaju veći oslonac i u međunarodnim krugovima i da imaju veću snagu, takvu snagu s kojom se mi ne možemo obračunati.A zaista i taj svijet je vjerovao da su svi Srbi toliko jaki i toliko nepobjedivi da im mi ništa ne možemo. I značenje je naših ratnih pobjeda i u tome što je promijenjena i ta slika o toj srpskoj nepobjedivosti i što su stvorile nove okolnosti na ovim područjima. - Odgovarajući na pitanje kako s današnje distance gleda na dejtonske pregovore , odnosno na zajedničke akcije Hrvatske vojske, HVO-a i Armije BiH u Bosni i Hercegovini, u kojima je oslobođen veliki dio Bosne i deblokiran Bihać, kako su nakon što je muslimansko vodstvo bilo suočeno sa agresijom jugokomunističke armije i onakvom genocidnom politikom srpskog agresora na tlu Bosne, i nakon što su bili osujećeni planovi da izbiju na more, u tom vodstvu prevladali razumni razlozi, da su prihvatili suradnju sa Hrvatskom. I zbog toga smo , nakon prvog sporazuma od 1992. o suradnji o pograničnim područjima, imali i Splitski sporazum o suradnji Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ne samo HVO nego i Armije Bosne i Hercegovine u ratu. Za tu suradnju su bili osobito zainteresirani u onom momentu kada je Bihać bio blokiran kada je Bihaću i čitavom tom području prijetila sudbina Srebrenice. I našu pobjedu koju smo pripremali i s našim operacijama u zapadnoj Bosni - jer da nismo ovladali tim područjima Dinare i došli iza leđa i zapravo prekinuli onda veze tih kninskih područja Srba sa ostalim područjima Srbije i Jugoslavije - teško bi bilo izvojevati .I u tome se ogleda ratno umijeće koje smo primijenili. Hrvatska je znači s tim svojim ratnim pobjedama omogućila da i Evropska unija odnosno Sjedinjene Američke Države konkretnije i NATO odigraju onu ulogu kakvu su odigrali u rješavanju bosanske krize. I poslije toga su mogli ući, jer su vidjeli da su Srbi ovdje poraženi i da prema tome mogu bez opasnosti da će biti upleteni u šira ratna, šira ratna područja u Bosni. Iako molim, treba isto tako spomenuti da , za vrijeme naših operacija kad su se već odvile, i poslije toga, da je i bombardiranje NATO-a u svezi sa ovom blokadom Bihaća imalo vojnu ulogu. Ali ono ne bi uopće moglo biti moguće, čitava ta uloga NATO-a i Sjedinjenih Američkih Država bez toga ne bi bila moguća, bez prethodnih pobjeda Hrvatske u "Bljesku" i u "Oluji" , što je promijenilo i strateške odnose . Dejtonski su razgovori, kao što znate, trajali oko mjesec dana. Ja sam zbog unutarnjih razloga morao se vraćati u zemlju i dan uoči završetka razgovori su došli u krizu . Jedno su me jutro probudili oko šest sati da se dejtonski pregovori prekidaju. Zašto? Pa evo nisu se mogli sporazumjeti Srbi i Muslimani pa i predstavnici međunarodne zajednice, predstavnici Sjedinjenih Američkih Država oko Brčkog. I već su podijelili priopćenje da se pregovori prekidaju, da će se nastaviti kad se stvore uvjeti. Ja kažem zašto, znači zbog Brčkog, zbog jednog mjesta nastavit će se rat između Srba, Muslimana, Hrvata , znači nadalje ratna neizvjesnost a i za međunarodnu zajednicu. Ja kažem, pa zašto se ne nađe neko rješenje da se zbog jednog pitanja , zbog Brčkog ne nastavlja rat. Pa kako? Amerikanci koji su vodili te razgovore i predstavnici međunarodne zajednice kazali su na početku o "51:49"(posto teritorija) ne treba više voditi računa negoli o stvarnim odnosima. A stvarni odnosi su bili da su hrvatska i mislimanske snage sada imale u rukama i više skoro 60 posto teritorija, najmanje 56 posto. Međutim suse , nekoliko dana prije toga, vratili najednom na to da treba tražiti rješenje na temeljima "51:49". I sada, kad su znači donijeli odluku o prekidu jer se nisu mogli sporazumjeti oko Brčkog, ja sam se začudio, pitao sam se kome to ide u prilog da se rat nastavi. Jasno da to Hrvatskoj ne ide u prilog, jer nastavlja se ratna situacija, iscrpljivanje itd. Smatrao sam da i za međunarodnu zajednicu to nije u prilog . I onda sam im predložio: pa evo, dajte ako smo se sporazumjeli o svemu drugom, a sporazumjeli smo se i na taj način da bi Hrvatska da bi dobila u Posavini Odžak , da bi vratila, odstupila od Mrkonjićgrada. I predložio sam da se dogovorimo o tome da se problem Brčkog riješi arbitražom u roku od godine dana. To su prihvatili Amerikanci, to su prihvatili onda redom Srbi i Muslimani. Na taj način su spašeni dejtonski mirovni pregovori i potpisan je sporazum. Razumije se da je i tu Hrvatska odigrala takvu pozitivnu ulogu da su davali laskave ocjene, da me je na završetku tih pregovora u znak priznanja uloge Hrvatske gospodin Christopher državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država na zajedničkom sastanku američke i hrvatske delegacije upitao : predsjedniče što SAD mogu učiniti za Hrvatsku. Jasno da smo mi bili postavili svoje zahtjeve itd. ali kao što vidite politika, sva politika, osobito politika odnosa između država se zasniva na interesima i provodi se često na veoma bezobziran način zaboravljajući danas ono što je bilo jučer itd. Međutim, ipak sve to skupa stvara osnove na kojima se načelna politika mora graditi ne upadajući u zamku da se može osloniti samo na lijepe riječi i na obećanja. Kada je riječ o "Oluji", rekao je Predsjednik,od međunarodnih čimbenika pa i sila imali smo samo preporuku da ne smijemo ići. Rekao sam i mogu ponoviti da je u s obzirom da se radilo o veoma važnom pitanju za koje je međunarodna zajednica bila zainteresirana o blokadi Bihaća, i sudbini Bihaća, da je u tom pogledu znači bombardiranje NATO snaga nekih srpskih položaja imalo povoljne utjecaje, ali nikakvih izravnih pa ni za vrijeme samih operacija izravnih utjecaja na naše operacije. Razumije se da smo mi koristili svoje subjektivne prosudbe da je takva situacija da možemo pobijediti ove snage koje su bile u Hrvatskoj. Prosudbe, svoje prosudbe da se Jugoslavija i Rusija neće moći angažirati, barem ne dotle dok mi, ne završimo, prema tome to je bilo odlučujuće. Procjenjivali smo i da će svijet to morati prihvatiti jer će i to opet pružiti njima osnove da mogu odigrati jednu pozitivnu ulogu u rješavanju krize, jer su bili veoma nesnalažljivi i jer nije bilo jedinstva između europskih država. Mislim da su se i na tom slučaju pokazale naše prosudbe ispravne nasuprot svim onim koje su se služile veoma raširenom mrežom, obavještajnom i svojom. Jedan od prijatelja, diplomatskih, u razgovoru s jednim od mojih ministara rekao je - pa znate ako uspijete mi ćemo biti zadovoljni. Ali mi vam ne možemo na to pristati prije i bojimo se za vas. Molim, to je najviše što smo mogli. - Nakon "Bljeska" i "Oluje", "Ljeta '95", u Hrvatsku je došao UNTAES i počeo je proces mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, bilo je slijedeće pitanje. Time su izbjegnute mnogobrojne ljudske žrtve i velika materijalna razaranja. Hrvatski prognanici uglavnom su dosta nezadovoljni a i veliki dio hrvatske javnosti, jer u posljednje vrijeme međunarodna zajednica inzistira na povratku svih Srba koji su dobrovoljno otišli, na njihovom povratku u oslobođena područja kao da nije bilo nikakvog rata, razaranja, ubijanja. A s druge strane uopće međunarodna zajednica ne govori o našim hrvatskim prognanicima i njihovom povratku u hrvatsko Podunavlje? Svojim pitanjem dali ste i odgovor, kazao je Predsjednik. I zaista se hrvatska javnost pita. Prije svega pitala se od početka zašto sam pristao na UNTAES. A pristali smo zato da bismo spriječili žrtve, razaranja. Jer je sasvim očito da bismo da smo išli mi bismo mogli vojno ovladati, mi smo mogli znači osloboditi jednom opet olujnim, gromovitim pothvatom ta područja hrvatskog Podunavlja. Ali je sasvim sigurno da bismo u tom pothvatu imali vjerojatno čak i veće žrtve nego li u čitavom dotadašnjem ratu s obzirom na snage koje je jugoslavenska armija tamo imala, s obzirom na blizinu Srbije, Vojvodine ,da bismo imali ljudske žrtve, da bi nam razorili Osijek, Vinkovce, Đakovo. Osim toga da bismo doživjeli jednu opću osudu međunarodne zajednice da evo ne prihvaćamo ono što nam oni preporučaju da idemo na mirni način. Prema tome prihvatili smo UNTAES kao privremeno rješenje pod jamstvom da je to i jamstvo međunarodne zajednice pa i Sjedinjenih Američkih Država, da se smatra apsolutno neprijepornim hrvatskim državnim teritorijem i da se na miran način reintegrira. To su bili razlozi zbog kojih smo prihvatili. Mislim da smo suradnjom hrvatske Vlade, hrvatske vlasti i privremenog upravitelja UNTAES-a ambasadora generala Kleina postigli velike rezultate na tom putu. Provedbom je izbora zapravo 80 posto mirne reintegracije možemo reći završeno, jer uspostavlja se ustavno pravni poredak, uspostavlja se vlast sa onim Srbima koji su odlučili da ostanu da prihvate hrvatsku državu kao svoju Domovinu i to su znači veliki rezultati. I nešto što mora međunarodna zajednica priznati, jednu principijelnu politiku Hrvatske koja je od početka htjela mirno rješenje, koja jeste za priznanje etničkih i ljudskih prava svima onima koji žele biti hrvatski građani. Međutim, hrvatska javnost mora danas biti ponovno upoznata da se nalazimo ponovno pred igrama nekih međunarodnih čimbenika da se taj dogovor o tome, o mirnoj reintegraciji, da se završi mandat UNTAES-a do 15. srpnja, da se to dovede u pitanje, da se mandat produži do 15. siječnja iduće godine. Čak štoviše ima nekih prijedloga da bi trebalo mandat produžiti i na još dulji rok. Prema tome, radi se o jednom kontinuiranom pritisku na Hrvatsku radi stvaranja unutarnjih problema a i radi toga da bi se, Hrvatsku na ovaj ili onaj način prisiljavalo, i s obzirom na njezinu ulogu u rješavanju bosanske krize i s obzirom na te integracijske šire ili uže planove koje ima Evropska unija i Sjedinjene Američke države. - Je li je u tom kontekstu, gospodine Predsjedniče, prosvjedna nota koju su vam u petak uručili skupina poslanika zemalja Kontaktne skupine i Europske unije, glasilo je pitanje. Apsolutno, kazao je Predsjednik Tuđman. I tu opet govore, razumijete, samo o problemu povratka srpskih izbjeglica, a ne hrvatskih prognanika. I ja sam gospodi kazao da je za hrvatsku javnost neprihvatljivo zaboravljanje svega onog što se zbilo, da su naši prognanici šest godina već izvan svojih domova, da su oni pretrpjeli i ljudske i druge žrtve i da se sad ne može uvjetovati, ne samo da riješimo problem srpskih izbjeglica iz zapadnih krajeva, za što je hrvatska vlast spremna. Mi smo kazali - mi ćemo riješiti problem srpskih izbjeglica koji su sada u hrvatskom Podunavlju ako su prihvatili hrvatsko državljanstvo bilo da ih vratimo u područja od Pakraca do Knina, jer tako ih ima oko 2.600 koji su se dosada javili s tim da se polovica javila da bi se željela vratiti, a polovica da želi financijsku naknadu. Mi smo kazali - mi ćemo riješiti ta pitanja, ali uvjetovati to kao što su neki diplomatski predstavnici javili da mi moramo primiti sve Srbe koji su iz Hrvatske otišli, to je nerazumno, to je suprotno svem onom što se zbiva u međunarodnom životu odkad je svijeta i vijeka. Nitko ne postavlja zahtjev da se vrate sudetski Nijemci ili svi drugi slučajevi koji su se zbili u novijoj povijesti od I. do II. svjetskog rata itd. Tako da je to svojevrstan pritisak koji ćemo mi, razumije se, mirno, odlučno, izdržati jer su pravo, pravda ali i snaga hrvatske države, hrvatskog poretka na našoj strani na koju se možemo osloniti. (Hina - nastavlja se) 252044 MET may 97