INTERVIEW PREDSJEDNIKA TUĐMANA (III.)

ZAGREB, 25. svibnja (Hina) - - Slijedeće pitanje odnosilo se na agresiju na BiH, koja je slijedila nakon agresije na Hrvatsku u proljeće 1992. Rukovodstvo je Bosne bilo neodlučno, a jedini pravi otpor u stvari su pružili Hrvati. Kako tada tako i danas postoje protivljenja angažmana Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Hrvatska se optužuje čak da je agresor, da sa Srbima dijeli Bosnu. U okviru toga postoji stalna optužba o postojanju tajnog dogovora sa Srbima o predaji Bosanske Posavine. Predsjednik je kazao da je jednim dijelom na to pitanje dao odgovor kad je podsjetio da je muslimansko vodstvo bilo na svoj način za održanje Jugoslavije. Ne samo za održanje Jugoslavije nego li i zato da se Bosna na svoj način više veže za Srbiju. Zašto? Zato što je u Srbiji bio i veći dio muslimanskog življa, Sandžak i Kosovo itd. Osim toga bilo je nerealnih procjena na temelju toga što su jugoslavenska armija i sam Kadijević zastupali ideje jugoslavenskog titovskog federalizma. Alija Izetbegović je meni izravno rekao pa zašto vi u Hrvatskoj zaoštravate s Jugoslavenskom armijom, pa mi smatramo da nama jugoslavenska armija može biti vječna zaštita od velikosrpskog presizanja. Ja sam mu rekao - da, u jugoslavenskoj armiji ima tih federalističkih pristaša da bi trebalo očuvati federaciju ali zar ne vidite da je jugoslavenska armija već po svom sastavu i po svojoj ulozi već oruđe velikosrpske politike? Prema tome, muslimansko vodstvo nije bilo spremno, nije se spremalo na rat jer nije vjerovalo da bi jugoslavenska armija mogla biti instrument te velikosrpske politike i zbog toga kad je došlo do intervencije, do toga da jugoslavenska armija provede zapravo velikosrpsku politiku i u Bosni, jedino su Hrvati u Bosni i Hercegovini, konkretno u Hercegovini, jer su na Hercegovinu najprije išli, pružili otpor i uz pomoć Hrvatske, znači, ne samo spriječili da čitava Bosna ne padne u ruke jugoarmije i velikosrpskog imperijalizma, nego i spriječili jugoslavensku armiju u to vrijeme i u odnosu na pokušaje da ovlada južnom Dalmacijom od Splita do Dubrovnika. Do sukoba između Hrvata i Muslimana došlo je onog momenta, na prijelazu 1992./1993. kad su u okviru Vance-Owenovog plana za rješavanje krize u Bosni i Hercegovini izašli sa prijedlogom o stvaranju unije triju republika. U muslimanskim predodžbama o muslimanstvu u svijetu postoji jedan princip da svaka muslimanska država, svaki muslimanski subjekt, mora težiti da bude povezan sa nekom islamskom državom, a ako ne može biti izravno povezana onda barem preko mora. I tada je u jednom dijelu muslimanskog vodstva prevladala ideja da moraju ovladati Mostarom i izbiti na more, ne samo očuvati Neum, negoli, tada su oni imalu tu tezu, da preko Mostara izbiju istočno od Neretve. U tom pogledu su se znači poklapali, bilo je čak i nekih zajedničkih dogovora sa Srbima, koji kad nisu uspjeli ostvariti crtu Virovitica- Karlovac-Karlobag, i sačuvati "Srbiju na tri mora" oko Zadra, onda je minimalni plan bio da se osvoje hrvatska područja istočno od Neretve. Prema tome Hrvatska je bila tada ugrožena ne samo od tog muslimanskog pokušaja da ovladaju Mostarom. A Mostar je preostajao kao jedini grad u kome se hrvatstvo,i prije toga i u ovom ratu, održalo, dok su u svim drugim, iz svih drugih gradova Hrvati su bili već istisnuti, iz Zenice, Travnika, Sarajeva itd. Obrana Mostara od tog muslimanskog posezanja, da se povežu sa morem bila je od životnog interesa ne samo za hrvatstvo u Bosni i Hercegovini nego i od strateškog interesa za hrvatsku državu. I u tom pogledu se postavlja pitanje da li se taj sukob mogao izbjeći. Opet jedno hipotetično pitanje. Stvari su se odigrale tako kako su se odigrale, tu je bilo, razumije se, međusobnog nepovjerenja koje je na kraju urodilo takvim ratom, ali na temelju sveukupnog iskustva bez obzira što smo i mi u hrvatskim redovima imali radikalnih ljudi koji su smatrali da je nemoguća suradnja, ipak je u većem broju takva situacija bila na muslimanskoj strani; Hrvati i vodstvo u cjelini nisu išli za tim da u potpunosti potisnu Muslimane. Na kraju, prilike su se razvile tako da je oko 160 do 170 tisuća Hrvata istjerano s onog područja koje je bilo pod muslimanskom kontrolom, dok je sa područja koje su kontrolirale hrvatske snage HVO, napustilo oko 50 tisuća Muslimana. U samom Mostaru za čitavo vrijeme rata pa do današnjeg dana su ostale tisuće i tisuće Muslimana. Prema tome, taj sukob Hrvata i Muslimana bio je rezultat, znači, tih težnji da se stvore osnove za budući opstanak muslimanske republike. Ali moram reći da je jednim dijelom nekim međunarodnim čimbenicima kojima je bilo u interesu da do tog sukoba dođe pa je bilo ako ne izravnih utjecaja u provokativnom smislu, ali u svakom slučaju u smislu pogrešnog prikazivanja u svijetu. Jer, nikada neki međunarodni čimbenici zbog onog jugoslavenskog sindroma, nikada nisu htjeli osuditi Srbiju potpuno, kao jedinog agresora. Nego su dopuštali, tu i takvu agresiju u Bosni i Hercegovini, a onda da Srbija ne bi bila sama osuđena onda su htjeli da i Hrvatska bude proglašena agresorom. Tako da je to bio jedan veoma složen problem i na ratištu i na, da tako kažem, na međunarodnom diplomatskom ratištu. Razumije se, mi smo imali, i stalno smo težili da uspostavimo dobre i prijateljske odnose sa muslimanskim vodstvom, s Muslimanima, pa smo već 1992. imali sporazum sa gospodinom Izetbegovićem i muslimanskim vodstvom o suradnji hrvatskih snaga u pograničnim područjima. Na toj crti je bilo naše angažiranje u bosanskoj Posavini, kazao je Predsjednik. A neki osuđuju hrvatsko vodstvo i mene osobno da smo navodno izdali ili prodali bosansku Posavinu. Bosanska Posavina bila je od velike važnosti za Hrvatsku zbog hrvatskog življa u bosanskoj Posavini. Kao što znate taj dio bosanske Posavine je u hrvatsko-srpskom sporazumu 1939. pripao i Banovini Hrvatske. Ali je u ovom ratu koji se razvio na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine kroz bosansku Posavinu išao srpski koridor iz istočne Bosne i Srbije u zapadnu Bosnu prema Banja Luci. I prema tome jugoslavenska armija je sa svim svojim snagama branila taj koridor. Hrvatska je u pokušaju obrane bosanske Posavine angažirala do maksimuma raspoložive snage. Mi smo imali tamo u, za vrijeme rata, u bosanskoj Posavini izravno angažirano oko petnaest tisuća ljudi, što je za naše uvjete u onim ratnim prilikama jako velik broj. Mi smo imali oko 20-ak postrojbi. U tom području poginulo je oko tri tisuće Hrvata. Nismo mogli, čak da smo uporabili sve snage s kojima smo raspolagali, nismo mogli zapriječiti, nismo mogli prekinuti taj koridor jer je jugoslavenska armija imala pretežite snage, jer je sve naše pokušaje da im prekinemo taj koridor mogla osujetiti. Među tri tisuće poginulih u tom području bilo je šest stotina poginulih iz hrvatskih postrojbi. I mi smo imali takvu situaciju da je sam narod napuštao ta područja, od Bosanskog Broda do Odžaka. Nisu se mogli održati. I razumije se, da je to onda stvaralo i nepovoljne uvjete i za vojne postrojbe. Jedino je zadivljujuće kako se džep kod Orašja održao, ali on je bio malo uvučen, nije bio od tolike važnosti za sam taj srpski koridor da bi mogao dalje ići. Ali tu je bio primjer narodnog otpora , i sa stanovišta vođenje rata to jedan poseban izvanredni junački primjer kako se narod Orašja održao. Razumije se opet jedino uz podršku Hrvatske, Hrvatske vojske, da nije bilo toga i to područje bi palo. I na kraju da kažem, da ako nismo u ratu mogli sačuvati čitavo to područje, i to samo sa svojim snagama, dok Muslimana takorekuć u toj obrani i nije bilo, da sam u dejtonskim razgovorima pokušao vratiti bosansku Posavinu, ali nismo postigli više negoli vraćanje Odžaka, a zato smo dali, odstupili, ono što smo u ratu u Bosni bili oslobodili i osvojili Mrkonjićgrad itd. Prema tome, postoje potpune neosnovane tvrdnje o tobožnjem našem neangažiranju ili pak čak o prepuštanju bosanske Posavine, i o tome da smo mi krivi za sukob sa Muslimanima. Mi smo od samoga početka od onih političkih razgovora pa nadalje, vodili politiku suradnje sa Muslimanima, jer smo znali da je to od strateške važnosti za Hrvatsku pa i za Zapad. To je bio jedan od razloga zašto nas i prihvaća onda Zapad, kad smo već opstali, da bi se preko nas utjecalo i na rješavanje bosanske krize, da bi se Muslimani vezali za Hrvatsku, da se ne bi dopustilo stvaranje posebne muslimanske države usred Evrope. - Odgovarajući u nastavku na pitanje je li se taj sukob mogao izbjeći, Predsjednik je rekao kako bi se načelno moglo reći da se mogao izbjeći, ali da se u stvari nije se mogao izbjeći. Ja ću vam reći sasvim otvoreno, da smo mi sa svoje strane, znači, na toj politici stvaranja pretpostavki za zajedništvo hrvatskog i muslimanskog življa u Bosni činili čak i takve korake da su oni radikalni Hrvati koji nisu vjerovali u mogućnost takvog jednog zajedništva sa Muslimanima prihvaćali naše preporuke da odu iz političkog i vojnog života, dok sa muslimanske strane nije bilo takvih koraka. Prema tome, teško je reči da se sukob mogao izbjeći, jer su, kao što sam rekao, jer su međunarodni čimbenici tu igrali jednu veoma licemjernu ulogu. Mi smo, kad je bilo riječi o ratnim sukobima jer sve ono što se u tim ratnim sukobima dešavalo pa prema tome i kršenje ratnog prava, pa i događanja zločina u tom ratu, Hrvati su imali i pozivali predstavnike međunarodnih medija, tv, itd. da vide šta se to zbiva na svim stranama. Međutim, oni su odbili da to zabilježe i da obavijeste svoju javnost o tome. Znači, taj sukob na svoj način moglo se izbjeći da je bilo drugog vodstva. Ali s druge strane, nije se mogao izbjeći upravo zbog povijesnih naslaga nepovjerenja, zbog toga što je u strateškom interesu stvaranja takve jedne muslimanske države, ili u cjelini u Bosni, ili pak izdvojene kao treće republike, bilo u interesu da ovladaju hrvatskim područjem. Vidite, da iskoristim tu prigodu da se osvrnem šire. Bilo je ozbiljnih hrvatskih političara koji su u javnosti iznosili teze, a i meni govorili, da bi Hrvatska još i prije promjena 1990. ali i poslije promjena 1990., da bi Hrvatska trebala voditi svoju politiku na temelju usaglašavanja sa prirodnim saveznicima, sa Muslimanima i kosovskim Albancima. Ja sam na to odgovorio - da, mi trebamo biti na stajalištu demokratskih načela, i zato da i Muslimani i kosovski Albanci zadobiju sva prava . Ali mi je bilo jasno da hrvatski narod mora voditi svoju politiku. Da smo polazili od toga da se moramo usuglasiti sa muslimanskim i albanskim vodstvom na Kosovu mi nikada do hrvatske slobode i hrvatske države, hrvatske samostalnosti, ne bismo došli. Prema tome takva politika bila bi, znači, porazna za hrvatsku slobodu, za hrvatsku državnost, hrvatsku demokraciju. - Na pitanje o značaju odluke o nacionalnoj valuti kuni, kojoj su se bili usprotivili mnogi u inozemstvu, a i u Hrvatskoj, Predsjednik je u nastavku kazao da je protivljenja toj odluci, koja je sada već povijest, bilo ne samo iz oporbenih redova; da su ne mnogi, nego neki njegovi suradnici dvojili da li je to dobar potez. Međutim, ja sam se odlučio na to da se jugoslavenski, koji je prozvan kasnije i hrvatskim dinarom kao što ste spomenuli, moramo zamijeniti sa nacionalnom valutom. I to iz više razloga. Prije svega, iz političkih, moralno-psiholoških razloga. Taj dinar je bio sinonim pljačke hrvatske, one pljačke koja je trajala za vrijeme sve Jugoslavije kad se iz Hrvatske iznosilo osam posto nacionalnog dohotka godišnje, dok su imperijalističke sile iz svih svojih kolonija, azijskih, afričkih, iznosile svega dva do četiri posto.Prema tome taj dinar je bio sinonim, simbol te pljačke Hrvatske. A osim toga, mi smo naslijedili hiper inflaciju, i iz psiholoških razloga bilo mi je jasno da ćemo teško postići stabilnost valute i stabilnost gospodarstva sa tim starim dinarom. Prema tome i zbog moralno- psiholoških razloga bio sam za to da idemo na svoju nacionalnu valutu. A kad su kazali da je to valuta NDH onda sam kazao, kakva NDH, imamo je na hrvatskom grbu od Slavonije iz 12. stoljeća, dokumentirano. Osim toga, znao sam da se ta kuna upotrebljavala negdje i u svijetu od Rusije pa do Amerike, znao sam da se upotrebljavala kao platežno sredstvo, pa prema tome zašto da na to ne idemo. Razmatrali smo doduše i druga imena, ali imali smo povijesni oslonac i odlučili smo se za kunu. Tada, kad sam donosio takvu odluku, za koju su me čak, kao što rekoh i neki moji suradnici pitali da li je pametno da li smijemo ići, pa sam rekao da, tada nisam znao da postoji u Ženevi i jedan spomenik gdje, ne znam koliko, tri mislim trgovca ,nose u rukama kune. Prema tome ta je kuna i u međunarodnom poimanju bila i u povijesti platežno sredstvo. Pokazalo se, evo da smo ispravno postupili, da je to bio način na koji smo psihološki mogli laganije prevladati hiperinflaciju, da smo dali i zadovoljstvo svom puku, svom narodu, svom čovjeku da ima sada i svoju nacionalnu valutu. To je također jedan znak nacionalnog suvereniteta i da se ne smijemo kod takvih odluka povoditi za nekim sporednim, znači, razlozima koji su pozivali - te neće ovi prihvatiti, te neće svijet. Međutim, kao što vidite svijet je ne samo prihvatio nego li priznaje da je Hrvatska u financijskom smislu jedna od najstabilnijih zemalja ne samo u odnosu na bivše socijalističke zemlje. (Hina - nastavlja se) 252027 MET may 97