GOVOR PREDSJEDNIKA SABORA Z. PAVLETIĆA U POVODU 75. ROĐENDANA PREDSJEDNIKA DR. FRANJE TUĐMANA (2) -EMBARGO DOK NE JAVIMO!!!

PREDSJEDNIKA DR. FRANJE TUĐMANA (2) -EMBARGO DOK NE JAVIMO!!! ZAGREB, 14. svibnja (Hina) - "U veljači 1990. Opći sabor Hrvatske demokratske zajednice spojio je iseljenu i domovinsku Hrvatsku. Na Tuđmanovu pruženu ruku i prijedloge povijesnog pomirenja, 18. ožujka u Benkovcu Srbi su bacali kamenje, da bi jedan, atentator,*potegao i + pištolj. Nakon mnogih dojmljivih predavanja Hrvatima u iseljeništvu u osamdesetim godinama, u travnju 1990. dr. Tuđman je, slijedeći Radićev uzor, organizirao skupove u domovini u svim gradovima i mnogim općinama, a na Cvjetnu nedjelju u Zagrebu je 300.000 nazočnih. Opća prisega: Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što! Znajući da je i novi teški poraz moguć, dr. Tuđman je djelovao kao da konačna pobjeda, oslobođenje i samostalnost Hrvatske ovaj puta nisu nimalo upitni. Nitko od čitatelja prvih Tuđmanovih studija, eseja i knjiga, nitko od njegovih suboraca i kolega iz kraja šezdesetih godina koji su s njim beskrajno raspravljali o tadašnjim aktualnim problemima nije bio iznenađen njegovim odlučnim iskorakom iz znanosti u politiku koja ga je, nakon pobjede na izborima 1990. dovela na sam vrh državničke odgovornosti. Sve njegove napasne teme našle su, u ožetom pragmatičkom obliku svoje mjesto u programu Hrvatske demokratske zajednice; novost je bila samo u tome što ih on nije više argumentirano razrađivao nego ih je jednostavno provodio u političkoj i državničkoj praksi. Tuđman je hrvatski narod poveo iz beznađa i rezignacije prema ostvarenju tisućljetnog sna bezbrojnih naraštaja. Njegovo historiografsko, ali i filozofsko pronicanje u dubine povijesnih bespuća spasilo ga je od lutanja, i ako je netko razumio Radićevu pouku-poruku da ne idemo poput gusaka u maglu, onda je to bio dr. Tuđman. Ali ponekad je bilo potrebno zamagljivati umješno vlastite stavove u pregovorima s okrutnim protivnikom, tako da on primi na znanje sve što je izgovoreno, ali da ne razabere zbiljski kontekst. Znao je dr. Tuđman da Hrvatska nije Golijat suočen s Davidom, ali nije pristao niti na ulogu Davida prema Golijatu. Učinio je jedino moguće: pregovorima je dobijao na vremenu, a vremenom je dobijao na oružanoj snazi i diplomatskoj priznatosti. Uzimajući u obzir cjelokupni Tuđmanov znanstveni i politički opus, sva njegova javna istupanja, prijedloge i inicijative u društvima kojih je bio član, kao i neprekinuto djelovanje od mladosti do danas u ulozi državnika, predsjednika države i osnivača najjače hrvatske stranke, predlažem još jedan ključ razumijevanja sastavljen od sedam točaka Tuđmanove doktrine, primjenjive uspješno u državnoj politici ali i u vojnoj strategiji. Prva točka te doktrine proishodi iz Tuđmanova znanstvenog opusa: Sve što se dogodilo i prije se događalo, stoga je dubinsko poznavanje povijesti, svjetske i nacionalne, neophodan preduvjet za ispravne političke odluke u sadašnjosti. Do stanovite mjere to vrijedi i za odluke vojne naravi. Dr. Tuđman je priznavao utjecaj političkih prethodnika na svoja promišljanja, pa je tako upravo druga točka njegove doktrine uistinu umješna primjena Starčevićeva poučka prema kojem je 'glavno načelo državništva: dopustiti što se nikako ne može uskratiti, pa ne jadikovati za onim što se nikako ne da povratiti.' Dopustio je dolazak međunarodnih mirovnih snaga i time zaustavio agresora, a vrijeme je iskoristio da Hrvatsku ojača vojno i u svakom drugom pogledu. Drugu točku svoje doktrine primjenjivao je uspješno i u situacijama koje su nadolazile jedna za drugom, neizbježno. Važno je međutim, pritom istaći da je konačni zbir taktiziranja uvijek urodio strateški pozitivnim učincima. Najveće je uspjehe dr. Tuđman postigao upravo ekvilibriranjem i zbunjivanjem protivnika maksimalističkim zahtjevima i ozbiljnim uzimanjem u obzir ponuđenih, minimalnih ustupaka, da bi čvrstim stavom i pravodobnim udarcem iznenada postigao najviše što je bilo realno moguće. Kao primjer može poslužiti eliminiranje pogubnog plana Z-4 i sporazumi koji su omogućili mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja. Ali i početnim prizivanjem Hrvatske u njezinim povijesnim granicama kao utuk velikosrpskom presezanju do Karlobaga! Uspjehe kao političar zahvaljuje dr. Tuđman također trećoj točki, tj. uviđanju imperativa svakog političkog djelovanja, a u kojoj se utvrđuje da i onda, kad politikom obistinjujemo stoljetne snove, ne smijemo se povoditi za iluzijama. Dobar poznavatelj i priznavatelj djela i djelovanja Stjepana Radića, dr. Tuđman je svakako programatski osmislio i pragmatički iskoristio Radićev poučak koji glasi: 'Mi Hrvati znademo i to da u politici ne koriste suze i molitve, nego da tu treba žive, organizirane snage, da tu treba stalne, nepopustljive volje, mnogo iskustva i razboritosti, a do potrebe i čvrstih mišića...' Za provođenje ove četvrte točke svoje doktrine dr. Tuđman je, kao što već rekoh, imao prirođenu 'nepopustljivu volju' i uvjerenost u ispravnost vlastitih promišljanja i projektivnih ozrcaljenja, ali on je isto tako uvažio i savjet 'o živoj organiziranoj snazi' i o 'čvrstim mišićima', pa je 1989. utemeljio i organizirao jaku stranku sveobuhvatnog programa i prihvatljivu za veliku većinu hrvatskoga naroda, uspostavivši otpočetka izmjenično strujanje stvaralačke energije: od njegove je karizme Hrvatska demokratska zajednica bila jača od svih ostalih stranaka, što je potvrđivano na svim izborima u ovih sedam godina, ali je i njegov autoritet i moć donošenja važnih odluka počivao na snazi HDZ-a i njezinoj većini u oba saborska doma. Peta točka Tuđmanove doktrine posebno je važna, a proishodi iz njegovih osobnih povijesnih spoznaja i iz općeg iskustva: da nam se u životu pojave i predmeti na otkrivaju otprve u pravom svjetlu, nego je potrebno netremice prodirati pogledom pod lažnu površinu, rastrgati masku. na to je upućivao i dr. Ante Starčević. No, dr. Tuđman je sva takva i slična razobličavanja osmišljeno povezao u tezu, da mnoge velike ideje, zavodljive i nerijetko surovo nametane, dovode u pitanje identitet pa i sam opstanak malih naroda. Knjiga Velike ideje i mali narodi doživjela je, s razlogom, mnogo izdanja, ali autorove su teze i danas primjenjive na sve poznate situacije u suvremenom svijetu tako da se jednim dijelom svoga opusa dr. Tuđman istakao ne samo kao znanstvenik nego i kao politički vizionar. Kao posebno uvjerljiv dodatni primjer navodim njegov nepogrešiv otklon zamisli o balkanskim asocijacijma, jer je u hipu shvatio što se krije ispod naizgled neopasne maske. Šesta točka vojno-strateške, ali i političke doktrine dr. Tuđmana izažeta je iz iskustvenog uviđanja da suprotnike ili protivnike valja uljuljkati u uvjerenju kako je moguće učiniti samo jedno, a zatim ih iznenaditi neočekivanošću odluke ili prijedloga. Nakon neophodnih uvida u svestrano prikupljene obavijesti i nakon pozorno odslušanih savjeta Tuđmanove su odluke bile i promišljene i instinktivne, u svakom slučaju brze i pravodobne. I uvijek pobjedonosne! Ima li boljih dokaza od onih kad je dr. Tuđman na svoju punu odgovornost odlučio: Bljeskom na neprestano palucanje mržnje i terora, a Olujom na neprekidno popirkivanje napuhano prijetećeg vjetra istočnjaka. Dr. Franjo Tuđman nedokučiv je u svojim prijelomnim odlukama svima kojima je stran poučak važan za svakoga državnika: da i u prijateljstvu i u neprijateljstvu valja postaviti granice povjerenju i mržnji, jer bi preveliko povjerenje moglo postati opasno, a slijepa bi mržnja isključila svaku mogućnost izmirenja ili bar obostrano korisne suradnje. Držim da će se svatko lako prisjetiti događaja od 1990. pa nadalje koji uvjerljivo ilustriraju ovu moju tvrdnju - od početnih euforija do najnovijih razboritih uviđanja gdje smo, što smo, što nam je činiti i kamo nam je ići. Ne prepoznati i ne priznati u svemu tome neponovljiv Tuđmanov pečat znakovit za sedmu točku njegove doktrine mogu samo rušilački motivirani ignoranti ili svjesni obmanjivači naroda, različito motivirani, ali usmjereni prema istom cilju. Tuđman se nije narodu dodvoravao, on se s njim poistovjećivao, izražavajući kristalno jasno i odlučno težnje puka i provodeći u djelo narodnu volju - hrvatsku volju za samostalnošću - vodeći pritom računa o okružju i o neophodnosti da na kraju, mjesto modelom balkanizacije, problemi budu riješeni uspješno isprobanim modelom skandinavizacije međudržavnih i međunacionalnih odnosa na ovima prostorima. U tom svjetlu zadobija posebnu važnost i samo nabrajanje povijesno presudnih događaja u sedmogodišnjoj borbi za samostalnu Hrvatsku u kojima je do punog izražaja došao Tuđmanov politički um i dokazana državnička dalekovidnost. Od izbora 1990. kad je HDZ došla na vlast, a dr. Tuđman izabran za predsjednika tadašnjega Predsjedništva Republike Hrvatske, redala su se u paklenom tempu zbivanja o kojima će se pisati studije i knjige. Referendum o državnoj samostalnosti pa proglašenje samostalnosti s pristankom na tromjesečni moratorij, odluka o oružanom otporu srpskoj agresiji, internacionalizacija problema i pristanak na dolazak UNPROFOR-a radi dobijanja vremena za konsolidaciju i vojno jačanje države; uvođenje stabilne kune; akcija Maslenica i spasavanje brane na Peruči od potpunog uništenja; taktiziranje s neprihvatljivim planom Z-4; Washingtonski sporazumi, Bljesak i Oluja; Splitska deklaracija o zajedničkoj borbi s bošnjačkom armijom protiv srpskog okupatora u Bosni i Hercegovini; Daytonski sporazum; normalizacija odnosa sa SRJ; oštro suprotstavljanje planu balkanske asocijacije; Pismo namjere radi osiguranja mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja i konačno izbori održani 13. travnja ove godine kada je ta reintegracija, bez ikakvih incidenata, uistinu otpočela. Kao filozof povijesti Tuđman crpi ideje, snagu i razloge da prihvaća političku igru, pa i njezina diplomatička pravila koja ne može promijeniti, ali da pritom u svakoj fazi ostane projektivno nadmoćan suprotnicima. Pregovarajući s lukavim taktičarima Tuđman ih je nadmašivao kao strateg i vizionar, znajući da s vukovima valja urlati, a s lisicama lisičiti, dok je prepletanje ove metode također moguće, ali rizično. Na europskim su se prostorima od početka stoljeća oglašavali različiti burevjesnici i nestajali zajedno s olujama, dok su u našim okvirima njihovi oponašatelji gubili dah i u pravilu padali pred prvim naletom vjetra. Različito od njih, dr. Tuđman je iz dubinski proniknute domišljene prošlosti izronio kao budućnosnik, kao navjestitelj koji je - sve što je bilo potrebno pokrenuti i učiniti -u pravi čas doista ostvario. Ni jedno njegovo obećanje nije ostalo tek puka retorika - sva ih je ispunio, a sada je pred povijesnim završetkom što ga je tako mudro pripremio osluškujući gromoviti zahtjev naroda: 'U Vukovar, u Vukovar!' Nestrpljivci i netrpeljivci, obuzeti mržnjom i zavišću, nisu mogli pratiti odjelotvorenje Tuđmanovih ideja i zamisli, predbacujući mu zbog toga što realno konstituirana hrvatska država nije podudarna s njihovim idealnim predodžbama. Dr. Franjo Tuđman je odavno predvidio zbiljsku situaciju i gotovo sve naše tegobe na putu do jedino moguće Hrvatske, napisavši u Bespućima povijesne zbiljnosti da svaki narod, pošto doživi 'povijesne prijelome i preživi prekretnička razdoblja, mora ponovno dozreti do sposobnosti da razumnom prosudbom bivstva svoje prošlosti odredi što realnije mjesto svoga bića u suvremenom svijetu'. Zahvaljujući svojim državničkim sposobnostima povjesničar u Tuđmanu je dokazao, da je duboko proumljena teorija preduvjet uspješne prakse - u šahu kao i u politici. A zahvaljujući njemu hrvatski narod postepeno ali sigurno zadobiva zasluženo mjesto u Europi i svijetu. Osporavatelji zborovito tvrde da oni koji u dr. Tuđmanu prepoznaju ličnost epohe i cijene državnika koji je svoju poznatost i priznatost u svijetu zavrijedio svojim političkim umom, trajnim djelima i nepobitnim rezultatima nisu nego apologete, jer tobože kritičnost u prikazu zamjenjuju stvaranjem kulta ličnosti. Ništa neistinitije od toga! Tuđman ne potiče i ne prihvaća pokušaje stvaranja kulta svoje ličnosti svjestan da prenaglašeno uzvisivanje ponizuje odličnika. Rekao bih štoviše da zapravo ne dobija priznanja koja nesumnjivo zavređuje, a istina je također da se na nj ne pozivaju obvezatno ni njegovi sljedbenici i suradnici citatima iz njegovih govora, eseja i studija. Zaziratelj od kulta ličnosti, Tuđman je državnik modernog tipa, samosvjestan i pragmatičan. On više cijeni uspješne suradnike i djelotvorne suborce od ispraznih hvalopojaca i slavoklepaca. Dr. Franji Tuđmanu pripada najistaknutije mjesto u novijoj hrvatskoj povijesti zbog dva razloga: prvo zato, što je on, učeći od nekoliko velikih prethodnika kao što bijahu dr. Ante Starčević i Stjepan Radić, ostvario ono za čim su oni samo težili, i drugo stoga, što je uspio u svom naumu u najtežim okolnostima, imajući uz sebe jedino svoj narod, domovinski i iseljeni, a protiv sebe gotovo sve europske moćnike i, naravno, mitomanske vjekovne zatornike hrvatstva. Iznevjerit ću možda one koji očekuju završnu retoričku apologiju začinjenu biblijskim metaforama i povijesnim plutarhovskim prispodobama (iako je točno, što je nedavno u Americi ustvrđeno, da je Tuđman hrvatski Washington). Reći ću jednostavno i nepobitno: da je dr. Tuđman desetljećima uporno i hrabro bio na braniku hrvatskih egzistencijalnih i nacionalnih interesa; da je od svih priznati, zaslužni tvorac samostalne, suverene, demokratske Hrvatske, i da mu je, zahvaljujući tome, nesumnjivo osigurano trajno mjesto istinskoga velikana u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti." (Hina) pp vkn 141956 MET may 97