GOVOR PREDSJEDNIKA SABORA Z. PAVLETIĆA U POVODU 75. ROĐENDANA PREDSJEDNIKA DR. FRANJE TUĐMANA (1)- EMBARGO DOK NE JAVIMO!!!

PREDSJEDNIKA DR. FRANJE TUĐMANA (1)- EMBARGO DOK NE JAVIMO!!! ZAGREB, 14. svibnja (Hina) - Obraćajući se okupljenima na svečanosti u prigodi 75. rođendana predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana večeras u Hrvatskom narodnom kazalištu, predsjednik Sabora akademik Vlatko Pavletić održao je izlaganje "Tuđmanova doktrina" koje prenosimo u cijelosti: "Na današnji dan, prije 75 godina, 14. svibnja 1922. ugledao je svjetlo u Velikom Trgovišću Franjo, sin Stjepana Tuđmana i Justine rođ. Gmaz. Od te činjenice mora poći svaki životopisac predsjednika Republike Hrvatske s namjerom da detaljno prikaže i intenzivno osvijetli događaje koji su njegovo djetinjstvo zamračili preranom smrću majke, ali i prosvijetlili proniknućem u tajnu očeva zalaganja za druge, za suseljane, za širu zajednicu, za egzistencijalni interes naroda. Bol zbog gubitka majke nesumnjivo je razlog što se rano nabujala emotivnost Franje Tuđmana povukla u duboke predjele njegove anime, dok su ga daljnja proživljavanja i promišljanja utvrđivala u uvjerenju, da se u životu u pravilu ništa ne dobija na poklon, nego se naprotiv lako gubi ili se pak mora sve trudom steći: zavrijediti, zaraditi, izboriti... Otuda u cijelom Tuđmanovu životu primjetljiva napetost između anime ganutljive do suza i animusa oličenog u osebujnoj tvrdoći zbog koje ga mnogi doživljuju u liku strogog, ali pravednog oca. Time tumačim i njegovu odlučnost da se bez krzmanja oslobađa suradnika koji se nisu pokazali dostojni njegova povjerenja, ali isto tako i ponekad upravo začudno opraštanje radi privlačenja u vlastiti krug i onih - sposobnih, rodoljubnih i radoljubivih - koji su svojedobno bili nepravedni prema njemu, nanijevši mu namjerno zlo. Očito ako animus i ne zaboravi, anima oprosti. Zahvaljujući naglom osamostaljivanju, kad se kao srednjoškolac u Zagrebu uzdržavao podučavanjem, Franjo Tuđman je u sebi razvio samosvijest o vlastitoj sposobnosti i vrijednosti, a iz toga je izvora i njegova kasnija pragmatičnost, kao i samouvjerenost i autoritativnost koju samo protivnici zaslijepljeni mržnjom mogu danas nazivati autoritarnošću. Odustajući ovom prigodom od životopisnog nizanja datuma i događanja, obvezan sam ponuditi ključ razumijevanja svega što čini Tuđmanov život iznimno zanimljivim i dramatičnim - taj hod po ledu nepoznate debljine, od jedne do druge opasnosti, sve do konačnog trijumfa. Bijaše to život prebogat iskušenjima, ali također doživljajima i spoznajnim obasjanjima, učvršćivan duhovnim pročišćenjima u neprestanom traženju sebe u drugima i otkrivanju drugih u sebi, što je dr. Tuđmana obvezatno dovodilo do uspješnih ostvarenja zamisli potaknutih silnicama u psihotematskome sindromu njegove ličnosti. Pozornom raščlambom djetinjstva i najranije mladosti dadu se uočiti, i izdvojiti, kao urođene ili stečene, u svakom slučaju kultivirane i izgrađivane, ove dominante u Tuđmanovu generativnom sindromu: pravdoljublje; slobodoljublje; istinoljublje; rodoljublje. Pridodamo li tome i radoljublje, postaje jasno kako je dr. Tuđman postao uzor točnosti i uz to usredotočenosti na posao u koji ulaže silnu stvaralačku energiju. Moć i rad povezani, a ne ni moć bez rada ni rad bez moći - u tome je velik dio tajne Tuđmanovih uspjeha! Najproizvodnije i najjače su ideje-vodilje u slučaju dr. Tuđmana- potpuno uklopive u njegovu naglašenu socijalnu osjetljivost, ali isto tako i u jednako jasnu nacionalnu ponositost. Nema uvjerljivijeg dokaza za ovu tvrdnju od činjenice, da je na mladoga Tuđmana najjače utjecala hrvatska ljevica, jer je zadovoljavala oba njegova imperativa - jasno sročenim programom socijalne, ali i nacionalne pravde! Upravo je iz hrvatske ljevice potekla metafora o prvoj Jugoslaviji kao tamnici naroda, a isto tako i mišljenje da svaki narod ima pravo na samoodređenje. Ne smijemo smetnuti s uma ni Krležino glorificiranje dr. Ante Starčevića kao ni posljednju umjetničku preokupaciju Augusta Cesarca Kvaternikovom Rakovičkom bunom. Ali isto je tako dokaz Tuđmanove obuzetosti nacionalnim interesima teorija o naoružanom narodu i praksa teritorijalne obrane koju je on u najužem krugu u Beogradu razrađivao vođen mišlju da će takva organiziranost oružane strukture ojačati republike, pa i Hrvatsku, u uspostavljanju kakvog-takvog podnošljivog poretka u ideološki zadanim okvirima socijalističke Jugoslavije. Socijalni osjećaj i već spomenuto pravdoljublje zanijetili su u Tuđmanu želju da sudjeluje u promjeni nepravednog stanja, a istinoljublje ga je dovelo do knjiga u kojima je tražio poticaj, priznavši da je na njegov priklon socijalizmu presudno utjecala lektira Krležinih djela, da bi naknadno, obraćajući se osjećajno očevoj uspomeni 1986., ispovjedio izravno i potresno: '... nisam iznevjerio Tvoje nacionalne i socijalne ideale'. Bio je tada utoliko odlučniji i uvjerljiviji, jer je konačno saznao da njegov otac nije počinio samoubojstvo, nego je pao žrtvom tajne jugoslavenske policije upravo zbog tih ideala koje je svojim životom i radom ostvarivao i obistinjavao dr. Franjo Tuđman. Misao o potrebi i mogućnosti da se Hrvatska osamostali i da iziđe iz zajednice od koje je očekivala svako dobro a dočekala mnogo zla nije napuštala najbolje hrvatske muževe; Zrinsko-frankopanska urota smjerala je i mnogo dalje od toga. Njezin tragičan kraj naveo je kasnije predstavnike hrvatske državotvorne ideje da postupaju opreznije, primjereno situaciji, ali ni Jelačićev plan nije uspio jer je, zbog pogrešne političke procjene, ovaj hrvatski ban svojom vojskom ojačao stoljetnog zatornika hrvatstva umjesto da ga oslabi i tako prokrči put ideji o hrvatskoj samostalnosti u nacionalno probuđenoj Europi. Nešto kasnije, Starčević se nije ni dao niti zbuniti niti pokolebati, uvjeren da Hrvatska, koja je stoljeća i stoljeća prkosila Istoku i Zapadu, može sama o sebi opstojati kao i druge države, pa i državice manje od nje. Još jedan tragičan neuspjeh kakav bijaše Kvaternikov pridonio je tome, da su i pametne hrvatske političke glave poput Trumbića i Supila pozaboravljale Starčevićeve pouke, dok je Stjepan Radić svojim životom platio naivnu hrabrost i hrabru naivnost da se za hrvatska prava bori u brlogu hrvatomrzaca. Misao o hrvatskoj slobodi i samostalnosti ipak nije zamrla. Nakratko, djelomično, i naizgled, ostvarena u Banovini Hrvatskoj, ubrzo je zatrta unutarnjim i vanjskim preokretima. A kad je rasplamsavanjem rata postalo jasno da su utemeljitelji Nezavisne države Hrvatske na strani koja će neminovno biti pobijeđena, mnoge je Hrvate raskolila dilema što činiti: pasivno čekati zlu sudbinu pobijeđenih nad kojima će se neometano osvećivati zakleti četnici i ostali hrvatožderi, ili prijeći na drugu stranu. To je tada značilo 'preko rijeke', 'u šumu', u partizane. Taj put su odabrali i pisci Nazor i Goran, kao i mnogi radnici i intelektualci. Željeli su borbom izvojevati mjesto među pobjednicima, a time zadržati utjecaj na poslijeratnu zbilju, pronijeti u budućnost ideju o hrvatskoj samostalnosti pa makar i u- zajedničkoj državi. Među njima je bio i mladić Franjo Tuđman, vođen već spomenutim pravdoljubljem, slobodoljubljem i rodoljubljem. Uvidjevši ubrzo da partizanija nije samo antifašistička borba, već i početak nastojanja komunista da iskoriste sve za svoju koncepciju boljševizacije naroda na ovim prostorima, Franjo Tuđman je prolazio kroz krize, pa i one najteže, ali iz djetinjstva ponesena misao o slobodi i hrvatskim pravicama održala ga je u uvjerenju, da će samo brojnost hrvatskih partizana onemogućiti osvetu nad hrvatskim narodom koju su najavljivali četnici i za koju bi čak dobili, najvjerojatnije, prešutni pristanak Saveznika. Isti su ga motivi naveli da se demobilizira i posveti znanosti. Vrativši se u Zagreb 1961, Franjo Tuđman je sa sobom, kao rep iz Beograda donio pogrdnu etiketu 'tuđmanovštine'. Tuđmanovština - za Srbe je značila 'tvrdokorni hrvatski nacionalist', 'manipulator ratnim žrtvama', 'pronositelj antisrpstva'.. Nasuprot tome, tuđmanovština je za nas uistinu bila pojam s pozitivnim predznakom, sinonim za upornost i uspješnost u borbi za Hrvatsku i hrvatstvo, za nepopustljivost i nekompromisnost kad su posrijedi bitni nacionalni interesi, za odlučnost u donošenju provedivih odluka, za iskustvo i dobru obaviještenost o svemu što može biti odlučno u pregovorima, ali i za znanstveno utemeljenu istinoljubivost u istraživanju prošlosti radi boljeg razumijevanja i tumačenja sadašnjosti i neposredne budućnosti. Nema primjera među suvremenim državnicima koji su prošli dug i složen put poput Tuđmana. Nitko od njih nije bio aktivni borac antifašist, kao Tuđman, koji se još kao mladić prekalio u uvjetima partizanskoga pokreta. Nitko nije od suvremenih državnika osobnim iskustvom vojnih pohoda i pisanjem povijesnih studija proniknuo bit velikih nacionalnih prekretnica, nitko nije iz historiografije izažeo filozofiju jednako primjenjivu u ideologiji i u politici, nitko nije kao Tuđman uočio opasnost i raskrinkao velike ideje ispod kojih su se često krili ne samo programi nego i pogromi pogubni za male narode. Tuđman je kao znanstvenik, odlučno i uvjerljivo, branio Hrvate od optužbi da su prigrlili fašizam, ali je ujedno razradio podlogu i ustanovio kriterij za tumačenje svega što se poslije događalo. Nevolja je u tome, što se cijeli taj rad na reviziji protuhrvatstva novije hrvatske povijesti odvijao u zadanim uvjetima, pa ni istina nije mogla biti istraživana i priopćavana nesputano. Suditi o tome danas može stoga ispravno jedino svestrano obaviješten povjesničar, i njegov će sud nesumnjivo istaknuti Tuđmanovu ulogu kao ključnu. Nije to bio početak Tuđmanove borbe za obranu hrvatskih interesa, nego uistinu njezin nastavak. Jer je istina (doduše, manje isticana!), da se Tuđman suočio s problemom broja ratnih žrtava, posebno onih u logoru Jasenovac, još u pedesetim godinama, pišući o partizanskoj borbi u Hrvatskoj. Griješe oni koji to preskaču, ili u dobroj nakani prešućuju kao nešto manje važno u Tuđmanovu životopisu. Istina je, naprotiv, da je dolazak razvojačenoga generala u Zagreb i njegova preobrazba u znanstvenika i organizatora povijesnih istraživanja bio važan, a iz današnjeg kuta sagledan i ocijenjen upravo povijesni događaj. Tuđman je učinio mnogo, zajedno sa brojnim suradnicima u Institutu za historiju radničkog pokreta, ali on je i značio mnogo za sve koji su, u isto vrijeme, na svojim područjima djelovanja, sve otvorenije i odvažnije branili hrvatske interese u kulturi, u književnoj baštini, u jeziku, pa i u gospodarstvu. Tuđman je svojim primjerom poticao, usmjeravao, i vodio, ohrabrujući i druge da ne popuštaju, da pružaju sve odlučniji otpor uznapredovalom procesu rashrvaćivanja i gospodarskog iskorišćivanja Hrvatske. Razmotrimo li npr. njegovu procjenu državnog udara 27. ožujka 1941. uvjerit ćemo se, da se Tuđman pokazao nadmoćnim onim povjesničarima koji samo objektivno opisuju, jer je u spomenutom događaju otkrio sve što mu je prethodilo, što ga je motiviralo i na što su računali njegovi protagonisti, dakle odjednom je sagledao prošlost i sadašnjost, uočivši opasnost od najgoreg mogućeg raspleta u budućnosti. Upravo u takvim stavcima njegovih povijesnih studija prepoznajemo lucidnost političara, za kojeg je prošlost doduše pouka, ali i polazište za politički angažman u sadašnjosti. Znanje, otkriće pa spoznaja - to je bio put povjesničara Tuđmana i preduvjet da se kao političar ne zadovolji tek tumačenjem zašto je hrvatska zbilja takva kakva jest, nego da je radikalno mijenja. Tuđmana su rano unitaristi i pritajeni velikosrbi proglasili opakim i opasnim hrvatskim nacionalistom, čak šovinistom, a uistinu je sve što je pisao proisteklo iz njegova pravdoljublja, istinoljublja i domoljublja. Tuđman nije bio samo povjesničar, on je u isto vrijeme djelovao kao odvjetnik hrvatstva, pobijajući teze o krivnji Hrvata za propast monarhističke Jugoslavije. Karađorđevićeva tamnica naroda, ustvrdio je dr. Tuđman, propala je upravo krivnjom hegemonističke sirove i surove velikosrpske politike i zbog neriješenog, a u datim okolnostima i nerješivog nacionalnog problema. Tuđmanovu disertaciju o uzrocima krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. prihvaćam prvenstveno kao znanstveno djelo, ali ga s pravom shvaćam također kao razgranatu osebujnu metaforu opomene socijalističkoj Jugoslaviji, kako će i ona zasigurno završiti zbog istih uzroka. I sve se upravo doslovno tako i dogodilo! Znanstvenik Tuđman ovom se nevidljivom, ali vrlo sugestivnom preobrazbom pisanja potvrdio kao pisac. Osim nekih retoričkih ustupaka, na koje su bili prisiljeni svi koji su se u jednopartijskom sustavu suprotstavljali forumski proklamiranim floskulama, Tuđman je u tim svojim studijama i knjigama izbrusio stil kao preplet činjeničnosti, misaonosti i političke projektivnosti koja i danas uzbuđuje otkrivačkim zanosom. Onima koji takvu moju tvrdnju dočekuju s nevjericom lako je podastrijeti uvjerljive dokaze, jer stilom, na sintaksičkoj i leksičkoj razini, Tuđman ostaje u svakom svom stavku osebujno prepoznatljiv, služeći se spontano jednim od najdojmljivijih sredstava umjetnosne proze - otežavanjem recepcije radi produljivanja i produbljivanja percepcije prikazanog ili opisanoga predmeta. Godina 1967. donijela je prvi čin obračuna s dijelom domoljubne inteligencije okupljene na iniciranju, pisanju i izglasavanju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Ožujak i travanj bijahu pogubni, ispunjeni odstrelom pojedinaca i institucija. Premda nije sudjelovao u sastavljanju Deklaracije, dr. Tuđman je sinhronizirano postao žrtvom protuhrvatske histerije usredotočene na historiju i na rad Instituta kojemu je od osnutka zadavao sadržaj rada i određivao idejnu usmjerenost. Tako je izravno okrivljen za tobožnje nacionalističko ozračje u Hrvatskoj, a neizravno također za pojavu i objavu Deklaracije. I to ne od bilo koga, nego od Vladimira Bakarića. Unitaristi su likovali, hrvatske su se komunističke prišipetlje dodvoravale Beogradu, a istaknuti su članovi uprave Matice hrvatske - s Tuđmanom na čelu optužnice - tamnovali. Bio je to - tada se činilo - završni čin hrvatske drame koja se nije pretvorila u tragediju upravo zahvaljujući ljudima među kojima je Tuđman zadobijao karizmatsku ulogu, i koji su - pod njegovim vodstvom - spremno iskoristili prigodu koja im se pružila 1990. na izborima, ali koju su i sami pripremali. Uz ostalo, od godine 1964. Tuđman je još odlučnije nastavio istraživati i utvrđivati objektivne, statistički dokazive činjenice o broju žrtava u Jugoslaviji za vrijeme drugog svjetskog rata. Tuđman je uvidio da je to ključni problem hrvatsko-srpskih odnosa, pa je znanstvenički pribrano a zapravo politički dalekosežno razorio osnovu protuhrvatskoga mita iznijevši provjeren i jedino dokaziv podatak da u svim logorima nije izgubilo život više od 60.000 žrtava, među kojima su bili, uz Srbe, također Židovi i Hrvati i Cigani. Bio je to, od svih Tuđmanovih istupa, najhrabriji - jedinstven dokaz njegove spremnosti na snošenje svih posljedica zbog takvog uvjerljivog stapanja znanosti i politike u obrani hrvatskih interesa." (Hina-nastavlja se) pp vkn 141951 MET may 97