30. XII. RDW: 50 G RASKID TITA I STALJINA

RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 30. XII. 1998. David protiv Golijata "G. 1948. Staljinov Sovjetski Savez mjesecima je gomilao svoj arsenal prijetnja prema Titovoj Jugoslaviji, zaoštrivši potkraj godine napetost do krajnjih granica: volumen sovjetske trgovine s Jugoslavijom bit će smanjen na osminu postojeće vrijednosti, istaknuto je u priopćenju, objavljenom 31. prosinca 1948. u 'Pravdi'. Istog je dana skupština u Beogradu na posebnoj sjednici ustvrdila ograničenje trgovinskih veza kao novi kamenčić u mozaiku bojkota, koji su SSSR i njegovi istočnoeuropski saveznici proveli protiv Jugoslavije. Prijetila je eskalacija sukoba: u Budimpešti je gotovo cjelokupno osoblje jugoslavenskog veleposlanstva prešlo na Staljinovu stranu. Jugoslavenske pogranične postrojbe ustrijelile su Staljinove pristaše nekoliko kilometara iza granice, na teritoriju Mađarske koja je tada bila pod sovjetskom okupacijom. Bio je to konačni raskid između Beograda i Moskve. Jugoslavija nije pozvana na osnivačku konferenciju Vijeća za uzajamnu gospodarsku pomoć, sazvanu u siječnju 1949. Tijekom te godine razvrgnuti su trgovinski i saveznički sporazumi. Na političkoj razini jugoslavenski premijer Josip Tito(!) igrao je na kartu pomirljivosti i sukoba. Njegov sunarodnjak i zakleti neprijatelj Vladimir Dapčević još se i danas sjeća kako je Tito 50. partijski kongres jugoslavenskih komunista potkraj srpnja 1948. na napristojniji mogući način okrenuo protiv Staljina: 'Iako je Tito kongres završio usklikom Živio Staljin!, bio je to samo običan blef: svi su mostovi bili porušeni, kompromisi više nisu bili mogući, krenuli smo u otvoreni sukob sa Sovjetskim Savezom'. Još ni danas nisu poznate sve potankosti toga povijesnog sukoba. Najlakše ga je dočarati pomoću pravnog modela, u kojem su objekt, cilj, sredstvo i vrijeme pogrešni. Moskva je pogrešno izabrala svoj objekt za rješavanje sukoba među komunističkim partijama: Titov prestiž i karizma bili su utemeljeni na pobjedi njegovih partizana, od kojih ni 10 posto nisu bili uvjereni komunisti. Pogrešan je bio i cilj: nakon rata podvrgnuti te pobjedničke, samosvjesne partizane sovjetskoj hegemoniji - a la Staljin: 'Sada, nakon zorne pouke kroz rat, potpuno je jasno da se sovjetski društveni poredak pokazao vitalnijim i stalnijim od bilo kojeg nesovjetskog poretka'. Staljin nije ni mogao lošije izabrati ton budući da za vrijeme čitavog Drugog svjetskog rata nije pomogao Titu te ga je ovaj prikriveno odbio već u svibnju 1945. g.: 'Braćo i sestre, drugovi i drugarice, bit ćemo gazde u svojoj kući i nećemo plaćati tuđe račune'. Ta je samosvijest nakon rata bila smjernica jugoslavenske politike, prikrivena odama Staljinu - koji je nekoliko godine nije uočavao ili ju je ignorirao. G. 1948. javila se u njemu sumnja kad se Beograd previše slobodno očitovao o sovjetskoj gospodarskoj ucjeni i KGB-ovim aktivnostima u zemlji. Posljedica takvog stava bio je niz polemičkih pisama iz Moskve, koja je Tito u javnosti pobijao, pridobivši time praktički sve Jugoslavene na svoju stranu a protiv Staljina. Staljin je pak posredstvom svoje istočnoeuropske agenture. Kominforma, osnovanog 1947. g., izopćio Tita - na što je ovaj uzvratio žučljivom protupolemikom. Staljin je pak nakon toga nastavio svoj niz grešaka, posegnuvši ovaj put za pogrešnim sredstvom - vojnim pritiskom: 'Sovjetsko vodstvo bilo je tada uvjereno da bi u roku od dva tjedna zauzelo većinu Jugoslavije i porazilo jugoslavenske postrojbe', izjavljuje danas slovenski povjesničar Anton Bebler, koji, naravno, zna da je Staljin tada izabrao i pogrešan trenutak: 1948. hladni je rat već bio u tijeku a Zapad baš ne bi bio oduševljen Staljinovim napredovanjem za nekoliko stotina kilometara nakon pokoravanja Jugoslavije. Stoga je Zapad zaboravio Titove grijehe - svojatanje dotad talijanskoga poluotoka Istre i ostale stvari - i pomogao mu. Srpski povjesničar Dragan Bogetić pripovijeda: 'Jugoslavija je profitirala od sukoba s Kominformom. Dobila je potporu u ukupnoj vrijednosti od 3 do 3,5 milijarde dolara. Nijedna zapadnoeuropska zemlja nije Marshallovim planom dobila više pomoći od Jugoslavije'. G. 1953. Staljin je umro, a 1955. njegov je nasljednik Nikita Hruščov krenuo u svoju beogradsku Canossu kako bi smirio postojeći sukob. Godinu dana kasnije Tito je u Moskvi pristao na milostivo oproštenje. Kod kuće je objasnio zašto njegova pobjeda nikada nije bila u pitanju: 'Danas sami sebe pitamo kako smo to izdržali. Izdržali smo zato što smo pokazali čvrstu volju i odlučnost, zato što smo imali potporu naroda, zato što su narod i partija znali da smo u pravu'. Jugoslavija je krenula vlastitim putem, postavši tako korisnom šarkom između dva bloka. G. 1980. Tito je umro, a njegov je pogreb postao najvećim sastankom na vrhu svjetskih političara. Oni tada nisu ni slutili da će se deset godina kasnije Jugoslavija, pobjednica u ratu i u sukobu sa Staljinom, raspasti, da će je razoriti ratni zločinci poput Srbina Slobodana Miloševića, Hrvata Franje Tuđmana, Radovana Karadžića u Bosni i ostalih, koji su sebi postavili nedostižan cilj imitacije Titove karizme - doduše, u etnički odvojenim državama", zaključuje Wolf Oschlies.