LA STAMPA 30. XII.- UVOĐENJE EURA

ITALIJA LA STAMPA 30. XII. 1998. Vjetar naše budućnosti "Prije no što je bio naziv valute, euro je bio naziv vjetra. Stari su Grci tako zvali široko koje u južnoj Europi puše s jugoistoka. Kako Homer pripovijeda u petom pjevanju Odiseje, euro je, zajedno s tri druga vjetra, izazvao veliko nevrijeme koje je potopilo splav kojom se Odisej, junak kojega se može ubrojiti među prve prave Europljane zbog svoje intelektualne znatiželje, pokušavao vratiti kući. Vrlo je vjerojatno da se bruxelleski stručnjaci nisu sjetili (ili nisu poznavali?) Odiseje, inače bi izabrali drugačije ime za novu monetu, budući da su bili odlučni da je rode sterilnom, bez kulturalnih veza koje bi 'promicale' ovu ili onu zemlju. Pozivanje na Homera čini se prikladnim jer otvara put za jedno temeljno pitanje: hoće li euro europsku splav odvući prema odabranom cilju, ili će je potopiti? Kako bi se pokušalo skicirati nekakav odgovor, treba se podsjetiti na karakter, nekad izrazito hrabar i pogibeljan, ovoga izvanrednog eksperimenta. Uvođenje jedinstvene monete obično je potvrđivalo gospodarsku nadmoć, a često i onu kulturalnu, jedne nacije, označavalo je krunidbu nekog njezina političkog projekta. Euro, naprotiv, želi biti temelj jednoga konfuznog, europskog projekta.(...) Dva negospodarska razloga, jedan vanjski i jedan unutarnji, međutim, odlučno naginju vagu u korist novog monetarnog instrumenta. Na unutarnjem planu odlučujuću ulogu odigrala je zabrinutost da bi gospodarska težina ponovno ujedinjene Njemačke mogla dokrajčiti osjetljivu ravnotežu koja je koristila Europskoj ekonomskoj zajednici, i da bi Bundesbank mogao, bez ikakva nadzora, nametnuti svoja načela monetarne ortodoksnosti svim drugim zemljama kontinenta. U inozemstvu je izrazito brzo napredovanje procesa globalizacije učinilo nacionalne monete zastarjelima. To se dobro vidjelo 1998. kada je azijska kriza, bez perspektive zajedničke valute, sigurno mogla pomesti valute, barem najslabijih europskih država, među kojima i liru, drugim riječima, nova se valuta po Europu pokazala probitačnom, pa čak i nužnom, već i prije svoga rođenja. Put prema zajedničkoj moneti čini se neizbježnim za Europu koja još želi imati težinu u svijetu, no potrebno je gledati i izvan sadašnje euforije. Onda se uviđa da euro, makar i imao tolike prednosti, pokazuje očite strukturalne slabosti. On, zapravo stvara pretpostavke da se ulaganja i nova radna mjesta koncentriraju tamo gdje je veća produktivnost i gdje su bolje infrastrukture, zapostavljajući periferna područja, kao što je talijanski jug, koja su u prošlosti kompetitivnost nadoknađivale smanjivanjem vrijednosti i cijena, a koja danas trebaju napraviti jači napor. Tako bi se mogle, među 'jakim' i 'slabim' područjima, prouzročiti neprihvatljive neravnoteže.(...) To znači da je kako bi euro dugoročno pokazao svoju uspješnost, zasigurno potrebno da države članice središnjoj vladi prepuste jedan dio suvereniteta kojega su dugo ljubomorno čuvale, i da se ta središnja vlada, u razumnim rokovima, više no što je sada, razvije u izvorno demokratskom smjeru. Tim gospodarsko-institucionalnim nesigurnostima protuteža je široko obzorje gospodarskih, građanskih i kulturalnih razvoja koji se zasad tek nejasno naslućuju. Ne radi se o tome, kako se ovih dana često pojednostavljeno naglašava, da se lakše kupuje od Helsinkija do Palerma, i od Lisabona do Beča, već o tome da se postigne rađanje europskoga jedinstva koje bi bilo više od sjedinjavanja cjenika i promidžbenih spotova, već bi se, međutim, odnosilo na ponašanja i vrijednosti. Zajednička valuta će nedvojbeno olakšati takav razvoj, ali još treba sačekati s prosudbom u pogledu njegove brzine i dosega(...)", piše Mario Deaglio.