AU 28. XII.DIE PRESSE:ZLOPORABA ZLOČINA

AUSTRIJA DIE PRESSE 28. XII. 1998. Broj 127.371, Židov "Riječ je o novom običaju, utemeljenom na najstrašnijem zločinu ikada počinjenom nad jednim narodom. U Jad Vašemu, spomen-području Židova u Jeruzalemu, raste maleni drvored - 'Aleja Pravednika'. Tamo se u čast svakome tko je za vrijeme holokausta spašavao Židove sadi drvce. U pustinji Negev, daleko od Jeruzalema, raste šuma od više od 10 tisuća stabala. Raste za čovjeka koji je postao pravednikom na drugačiji način: ta je šuma dobila ime po Simonu Wiesenthalu. Upravo nadolazeći 90. rođendan toga znamenitog Austrijanca - 31. prosinca - pruža povod za refleksije o najnovijem načinu suočavanja s poviješću. Desecima austrijskih i njemačkih tvrtka prijete danas tužbe u milijunskim svotama zbog zapošljavanja prisilnih radnika u vrijeme nacionalsocijalizma. Nijedna od njih nije dosad dopustila da se proces razvije do suđenja - javna sramota bila bi prevelika. Pritom valja napomenuti da danas ponovno doživljavamo ono što je Wiesenthal naslutio već prije dvanaest godina te što se napokon i dogodilo. Odbivši proglasiti tadašnjega predsjedničkog kandidata OVP Kurta Waldheima ratnim zločincem, 'lovac na naciste' našao se u teškom sukobu sa Svjetskim židovskim kongresom (WJC), koji nije riješen ni do današnjih dana. OVP je 1986. na ponašanje WJC reagirala prkosnim 'Tek sada treba glasovati za njega' - odgovor Austrijanaca na izborima bio je jasan. Vjerojatno Waldheim ne bi bio izabran tako jasnom većinom glasova, a vjerojatno ni uspon Joerga Haidera ne bi bio tako munjevit da je WJC drugačije postupio, razmišljao je tada Wiesenthal. Nastup američkih odvjetnika izaziva 1998. slično raspoloženje među ljudima. Martin Walser jasno je to izrazio u svom govoru prigodom dodjele nagrade za mir - izazvavši time ne samo žestok otpor već i raspravu na visokoj razini. No, spomenuti nastup rezultira u prvom redu nečim protiv čega se - uskoro 90-godišnji - Wiesenthal borio čitavog svog života - riječ je o mjerenju zločina počinjenih nad Židovima sa zločinima počinjenim nad sudetskim Nijemcima, sa zločinima počinjenim nad drugim žrtvama progona i s današnjim zločinima. Na ovom mjestu valja ukloniti mogući nesporazum: prošlost ne treba zakopati, treba govoriti o najmračnijim poglavljima njemačke, ali i austrijske povijesti, treba dati odštetu žrtvama (ako je njihovu patnju uopće moguće nadoknaditi novcem). No, prošlost ne smije biti zloporabljena za prikupljanje političkih ili financijskih bodova. Simon Wiesenthal pruža primjer svojim životnim djelom. Uvijek je postupao po načelu da je krivnja individualna a ne kolektivna stvar. Njegovo žestoko odbacivanje pojma kolektivne krivnje počiva na doživljajima zatvorenika 'broj 127.371; Židova; rođenog 31. 12. u okrugu Lwow' za vrijeme njegove strašne odiseje kroz 13 koncentracijskih logora. Wiesenthal je svoju borbu protiv zla uvijek povezivao s vjerom u - nesumnjivo ne baš uvijek djelotvoran - pravni sustav. Ponovimo još jednom: tko je učinio nepravdu, tko je zlostavljao žrtve, treba biti kažnjen, odnosno treba platiti odštetu. No, od novca je gotovo važniji nezaborav, bavljenje prošlošću. To pak nije moguće postići postupcima koji izazivaju tek reakciju 'ne opet', rezultirajući usporednim mjerenjem žrtava nacionalsocijalizma", upozorava Norbert Rief.