NJEMAČKA DIE WELT: KAKO DEFINIRATI I IZMJERITI SIROMAŠTVO?

NJEMAČKA DIE WELT 24./25./26. XII. 1998. OECD želi unijeti stručnost u raspravu o siromaštvu "Unatrag nekoliko godina siromaštvo je ponovno postalo aktualnom temom i u bogatim industrijskim zemljama. U teškoj konkurenciji današnjice prijeti opasnost da proces siromašenja zahvati nove slojeve stanovništva, žale se kritičari. Krivcem je proglašen čas ozloglašeni kapitalizam, čas čudovište globalizacije. 'Novo siromaštvo' Europe u prvom je redu posljedica vrlo visoke stope nezaposlenosti, ali i socijalne politike, koja više služi srednjim slojevima nego potrebitim rubnim skupinama, ne donoseći dovoljno poticaja za rad. Amerika, doduše, bilježi potpunu zaposlenost, ali i tamo, kao i u ostalim anglosaksonskim zemljama, rastu razlike u primanjima na štetu najslabijih građana. Što je zapravo siromaštvo i kako se mjeri? Općenito gledano, 'siromašnim' se smatra onaj tko ima niska primanja, tko dobiva samo polovinu prosječne plaće ili čak manje. Ta se definicija udomaćila, iako je 'uistinu proizvoljna' (OECD Europska organizacija za suradnju i razvoj, op. prev.). Po tom mjerilu, Njemačka ima 10 posto siromašnih građana. Izaberemo li kao mjerilo siromaštva granicu od 40 posto prosječne plaće, broj siromašnih nije ni izbliza tako velik, a izaberemo li kao mjerilo 60 posto prosječne plaće, tada ih ima gotovo dvostruko više. Nova studija OECD-a, utemeljena na normi od 50 posto prosječne plaće, uspoređuje stanje u četiri bogate zemlje - Kanadi, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i SAD-u. OECD se nada da će tom podrobnom studijom zatvoriti 'jednu analitičku rupu' i unijeti stručnost u raspravu. Izvješće polazi od proteklih šest godina, kako bi zahvatilo tipična obilježja osoba koje se dulje vrijeme zadržavaju ispod 'praga siromaštva'. Rezultat: u sve četiri zemlje 'iznenađujuće visok postotak stanovništva' prolazi u određenom dijelu višegodišnjeg razdoblja fazu niskih primanja. U većini slučajeva, ta faza traje kratko. Većina građana, dugoročno zadržanih ispod tog praga, pripada rubnim skupinama kojima se ne pomaže dovoljno i kojima je, između ostaloga, i teško pomoći. Realna predodžba razmjera siromaštva pretpostavlja uključivanje poreza i socijalne pomoći u tu računicu. Broj siromašnih 'ispod praga niskih prihoda' time se bitno smanjuje, posebno u Njemačkoj i u Kanadi. Na tom je području kvota niskih plaća, nastalih na tržištu, dvostruko i trostruko veća od kvote prihoda koje iste osobe dobivaju nakon poreza i socijalnih transfera. Važan je čimbenik trajanje faze niskih primanja. Što je ono duljo, to su slabiji izgledi za poboljšanje, to je veći i rizik opetovanog pada ispod praga siromaštva. Za svaku drugu osobu ta je faza dokončana u najgorem slučaju za godinu dana, a kod dvije trećine do tri četvrtine osoba nakon druge godine. Na tom području veliku fluktuaciju bilježi u prvom redu Amerika. Dakle, nisu uvijek pogođeni isti ljudi. U toj usporedbi, Njemačka bilježi relativno dobre rezultate. Statistička 10-postotna kvota siromaštva na temelju jedne godine (kao u Kanadi) niža je nego u Americi (15) i Engleskoj (20). Oko 46 posto osoba dobiva u Njemačkoj niska primanja do godinu dana, u usporedbi s 25 do 35 posto u tri ostale zemlje. Faza niskih primanja traje pet godina ili dulje kod 14 do 15 posto osoba u Njemačkoj i Kanadi te kod 27 do 28 posto osoba u Americi i Engleskoj - nakon oduzimanja poreza i transfera. Tako 20 do 40 posto svih tih osoba dospijeva najmanje jednom u šest godina ispod praga siromaštva. No, samo dva do šest posto ljudi 'siromašno' je šest godina. Trajno siromaštvo čini bit problema. Što učiniti? Vlade bi trebale podupirati domaćinstva u kojima zarađuju dvije osobe. Naime, porezi i zakoni o radu često lošije tretiraju domaćinstva u kojima privređuju dvije osobe, a to se odnosi i na skraćeni rad. Pomoć pri zbrinjavanju djece trebala bi biti povećana radi olakšanog zapošljavanja oba roditelja ili kod samohranih roditelja. No, opće mjere nisu dovoljne. Potrebni su specifični potezi, usmjereni na potrebe pojedinaca. Osim toga, često ne postoji dovoljno poticaja na rad, jer plaća koju odgovarajuća osoba može očekivati u slučaju nastavka rada nije bitno veća od socijalne pomoći. Tome valja dodati i nedostatke pri izobrazbi. No, u prvom redu treba se pobrinuti da primatelji socijalne pomoći ne izgube osjećaj vlastite odgovornosti za povratak u djelatnu zajednicu, ističe OECD" na kraju članka Andreasa Zaenkera.