IT CORRIERE 22. XII. CIJENE NAFTE

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 22. XII. 1998. Kraj 'naftokracije' "Nafta, 'crno zlato', uvelike gubi svoj zlatni smisao. Kotacija, nakon kratkotrajnog porasta tijekom napada na Irak, ponovno je pala na ispod 10 dolara po barelu.(...) Podsjetimo da je prije nekih dvadesetak godina vrijedila 34 tadašnja dolara po barelu. Prije ili poslije neki će napis o gospodarskoj povijesti za naslov imati 'Uspon i pad naftokracija'. Na početku povijesti, 1973., bio je Jom Kippurski rat, kada je jedan kartel arapskih izvoznika odlučio postaviti embargo na sirovinu protiv zapadnjaka koji su bili na strani Izraela.(...) Već nakon tog prvog 'oil shocka', 1974., inflacija je pogodila svako gospodarstvo koje nije imalo nafte ili metana, ili je njima bilo siromašno. U Italiji je inflacija dostizala 20,3 posto. Drugi šok je došao 1979. zbog iranske revolucije nakon koje je počeo iransko-irački rat. Tada je, radi daljnjeg smanjenja ponude, cijena 'arabian lighta' dostigla 34 dolara po barelu. Bura dugovanja ili kredita svjetskih razmjera proizvela je goleme novčane manjkove i, istodobno, velike mase 'petrodolara' koje su prikupili izvoznici koji nisu uspijevali ni potrošiti svoje zarade, poput Saudijske Arabije, Kuvajta, Emirata, Bahreina, Libije. Zapadnom gospodarstvu prijetila je destabilizacija, čak toliko da je Moskvu navela da se vrati ideološkim proročanstvima o 'propasti kapitalizma'. Istovremeno je SSSR, bogat naftom i metanom, mogao raspolagati svojim rezervama ne samo kako bi zakočio svoje unutarnje etničke ili nacionalne napetosti već i za geopolitičko napredovanje operacije Angola-Etiopija-Mozambik-Aden-Afganistan i za projektile SS-20.(...) Tri su uzroka pada cijena nafte, koje je isprva bila polagano, a onda sunovratno. Ponajprije, zasićenje tržišta sirovinom izvađenom izvan zemalja OPEC-a, primjerice u Sjevernom moru, Aljasci, Meksiku, Maleziji, Trinidadu i Tobagu, Argentini, Kamerunu. Uz to i ciklusi recesije i stagnacije koji su smanjili potrošnju na Zapadu, a nedavno i onu azijsku. No to je, općenito, uzrokovala raširena štednja nafte i plina, nakon što se okrenulo alternativnim izvorima energije i novim tehnologijama. Sada je došlo do obrata povijesti, pada tržišta i 'oil powera'.(...) Tko, u međuvremenu, najviše prosvjeduje među protagonistima već bogate naftokracije, a tko je na vlasti u zemljama s malobrojnim stanovništvom? U ime pet milijuna Libijaca, Gadafi se tuži na izdajničke tendencije na tržištu i poziva OPEC da 'zatvori izvore tijekom cijele zime'. No Ekvador, primjerice, udvostručuje vađenje nafte. Treći 'oil schock' neće biti lagan", piše Alberto Ronchey.