Š NZZ-SRDŽBA-NEMOĆ RUSIJE-19. XII.

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 19. XII. 1998. Srdžba i nemoć Rusije "Nekoliko tjedana pošto su u kolovozu 1990. iračke postrojbe napale Kuvajt, tadašnji je američki predsjednik Bush otputovao u Helsinki kako bi kremaljskog šefa Gorbačova izvijestio o političkim i vojnim pripremama onih koraka koji su trebali prisiliti Irak na povlačenje iz osvojene susjedne zemlje. Gorbačov je tada bio, uz oklijevanje, spreman prihvatiti vojni pohod protiv iračkog agresora u organizaciji SAD-a. Još je u posljednjoj minuti poslao svoga savjetnika Primakova - starog prijatelja Sadama Huseina - u Bagdad, kako bi diktatora pokrenuo na skretanje prije buduće ofenzive savezničkih oružanih snaga. Bushov nasljednik Clinton, čini se, o svojoj se odluci za najnovije zračne napade na Irak uopće nije posavjetovao s ruskim predsjednikom Jeljcinom kojega je u boljim vremenima često nazivao prijateljem. Ipak se može dvojiti da Moskva doista nije bila obaviještena o tom ratnom razvitku, kako bi se moglo zaključiti po uzbuđenim prosvjedima. Vođa istražnog povjerenstva UN-a za Irak (UNSCOM) prije svega nekoliko dana bio je u Moskvi i izvijestio je o iskustvima svojih inspektora nakon zadnje krize u studenom. Teško je pretpostaviti da je Richard Butler svojim ruskim sugovornicima ispričao nešto drugo od onoga što je ovoga tjedna bilo pred Vijećem sigurnosti UN-a u njegovu ukupno negativnom izvješću. Ipak je ljutnja ruskih političara zbog samovoljne (a možda i ne baš sasvim nesebične) odluke američkog predsjednika Clintona barem djelomično razumljiva. Clintonova jednostrano odlučena kaznena akcija protiv režima koji je na Bliskom istoku dugo bio ubrajan u uže saveznike Moskve i koji Rusiji zbog prijašnjih dostava oružja još podosta duguje, istodobno pokazuje nemoć nekadašnje supersile da na Istoku ozbiljno utječe na nepoželjan razvitak izvan svojih granica. Dugoročno i za premoćnu silu poput Amerike ne bi bila mudra politika da takve ruske osjećaje nemoći jednostavno zanemari. Uvrede te vrste osobito često ostaju u kolektivnom sjećanju - i nisu dobre pretpostavke za stvaranje pravog partnerstva. Činjenica da je ruska Duma u četvrtak praktički jednoglasno osudila američke napade na Irak, pokazuje da protiv Clintonove odluke ne prosvjeduju samo reakcionarno-nacionalističke usijane glave. Gnjevna uzavrelost mnogih komunista i njihovih pristaša dakako jedva zaslužuje da ih se shvati ozbiljno. Tek prije nekoliko dana ta je većinska frakcija u ruskom Donjem domu donijela rezoluciju po kojoj treba opet postaviti na staro mjesto u Moskvi spomenik srušen 1991. zloglasnom osnivaču sovjetske tajne policije Feliksu Džerdžinskom. Koljač Sadam Husein mogao bi se radovati takvim simpatizerima beskrupulozne vladavine terorizma. Neukusnim kultom nostalgije prema propalom vladajućem sustavu koji je pobio milijune nedužnih građana, Rusija nipošto neće moći obnoviti svoj izblijedjeli utjecaj na globalnoj pozornici. Za to su potrebna sasvim drukčija ostvarenja. Za današnju nemoć Rusije uglavnom je odgovorno zakazivanje vlastite egoistične vladajuće elite. Da u Dumi ima više racionalnog razuma, odavno bi bio ratificiran sporazum potpisan sa SAD-om prije pet godina Start II, koji predviđa smanjenje preopsežnog arsenala nuklearnog oružja kojeg je teško nadzirati. Ugovoreno uništenje tog atomskog oružja uglavnom financira SAD. Gnjev zbog Clintonovih vojnih udara na Irak, to planirano stupanje sporazuma Start II na snagu opet će odgoditi na neodređeno vrijeme. Rizike i troškove tog besmislenog odugovlačenja u prvom redu snosi izmučeni ruski narod" - piše novinar lista R.M.