FRANCUSKA-LE MONDE OD 17.12.98.RJEČNIK HUMANITARNOG PRAVA

FRANCUSKA LE MONDE 17. XII. 1998. Riječima protiv barbarstva "'Dovoljno je govoriti 'pokolji' umjesto 'genocid', dovoljno je reći 'užasi' umjesto 'ratni zločini', i ništa više nije moguće.' Prevariti se u riječima, iz neznanja ili hotimice, znači oduzeti žrtvama sukoba snagu prava koje neke riječi nose. Francoise Bouchet-Saulnier, pravnica u 'Liječnicima bez granica', prikupila je u svom 'Praktičnom rječniku' te opterećene pravne pojmove koji su humanitarnim djelatnicima potrebni kako bi oslobodili pristup do žrtava. Njima je ponajprije i namijenjeno ovo djelo, ljudima koji nisu pravnici, 'koji nikada neće čitati Ženevsku konvenciju, ali koji će konkretnim akcijama pomoći pokušavaju obraniti čovječnost Šu ratuĆ.' Obrazlažući svoj postupak prigodom predstavljanja svoje knjige, gospođa Bouchet-Saulnier uzela je primjer Kosova. Kad je o Kosovu riječ, kaže ona, najvažnije je odbaciti pojam 'terorizam' koji rabe Srbi, kao i pojam 'strahote' kojim su strani dužnosnici upozorili na ono što se tamo dogodilo: '15 posto pučanstva je raseljeno, u pojedinim selima uništeno je do 90 posto kuća. Nijedan se 'terorizam' ni 'operacija redarstvenih snaga' ne očituju tako. Moramo reći da su sela, kuće i civili dio plana srpskog rata i da se to ne zove 'strahote', već 'ratni zločini'. Riječi su važne i kada ne upućuju na pravo, u ovom slučaju na drugi dodatni protokol Ženevske konvencije o zaštiti žrtava unutarnjih oružanih sukoba koja proglašava pravo ranjenih, bolesnih i općenito civilnog pučanstva, na pomoć. Gospođa Bouchet-Saulnier nije naivna pa da povjeruje kako je to uvijek dovoljno u mučnom pogađanju s kojim se nevladine organizacije često moraju suočiti. Ali ona misli da je to oružje u njihovim rukama i da je njihova zadaća da ga iskoriste: 'Humanitarno se pravo troši, kaže, ako se njime ne koristiš.' Osim primjene u izvanrednim prilikama na terenu, humanitarno pravo nameće obveze državama, međunarodnoj zajednici, pa i međunarodnom pravosuđu. Nije bilo svejedno hoće li se događaji iz 1994. u Ruandi nazvati 'genocidom' ili ne: 'Liječnici bez granica', podsjeća Francoise Bouchet-Saulnier, borili su se za tu riječ. Humanitarne su udruge, kao prvi vanjski svjedoci, imale važnu zadaću, piše, kod 'davanja naziva', zato one moraju znati što riječi znače. Ovaj će rječnik biti koristan ne samo nevladinim organizacijama, već i mnogim drugima. Knjiga koja jednostavnim i jasnim riječima na jednom mjestu okuplja zakonske propise razasute po mnogim, manje poznatim međunarodnim konvencijama, također je svojevrstan odgovor na sadašnju nelagodnost svijeta 'humanitaraca'. U biti: budući da je moda humanitarnog rada prošla, čemu se uteći, ako ne pravu? Autorica pokušava pomoći da se djelovanje udruga koje su danas brojne i različite, i koje na lice mjesta dolaze s vlastitim mandatom, bez mandata ili - što je sve češći slučaj - s mandatom koji su nametnule države ili UN, ponovno usredotoči na pravo žrtava. Što ako pravo, koje su 'humanitarci', oporbenjaci u nastajanju, odbacivali prije trideset godina, danas napokon postane jedino jamstvo njihove neovisnosti?, pita se Claire Trean.