CORRIERE 10. XII.SUĐENJE PINOCHETU

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 10. XII. 1998. Druga strana medalje "Koliko vrijedi međunarodni imunitet krvoločnoga bivšeg diktatora, koji je postao senator neke demokratske države? Britanski ministar unutarnjih poslova Jack Straw jučer je dao jasan odgovor: ne vrijedi ništa. Zahtjev za izručenje Augusta Pinocheta koji je podnio španjolski sudac Garzon, premda je prihvaćen u pogledu navođenja na ubojstva i mučenja (a ne za genocid), sad će preispitati engleski sud, koji će u dogledno vrijeme donijeti konačnu odluku.(...) Realpolitika ustupa pred gladi za čovječnošću, ruši štit državnog suvereniteta, i potvrđuje da se najgori zločini mogu kazneno goniti u inozemstvu, u skladu s međunarodnim pravom.(...) No medalja dobrih namjera ima i svoju tešku drugu stranu. Čile je mlada demokracija, koja se nalazi u osjetljivoj tranziciji prema punom normalitetu. I taj Čile traži da se Pinochet vrati u domovinu. Ne postoji li uz koncept 'univerzalnog zločina', koji se sada rađa, i slobodno pravo Čileanaca da sami sude o svojoj prošlosti i budućnosti? Je li opravdano potpaliti nacionalizam Čileanaca, i onaj drugih južnoameričkih naroda, dovesti u opasnost mukotrpan proces pomirbe, pothranjivati uvijek nazočna autoritaristička iskušenja u dijelu svijeta koji vrvi bivšim diktatorima? Isto tako, ako se radi o globalizaciji pravde, zašto bi se štedilo Jean-Claudea Duvalliera koji mirno živi u Francuskoj, ili tolike druge njegove zločinačke kolege? Zašto se okomiti samo na 'bivše', a u međuvremenu primati Kabilu s odgovorajućim počastima? Ne bi li trebalo goniti i Miloševića i Sadama Huseina ili možda Fidela Castra? A ako bi se u Europu sutra vratio Li Peng, vjerojatno da nam predloži odlične poslove, da li bi ga uhitili radi Tienanmena? Gladni smo pravde, ali pravda bez dosljednosti, bliska je rođakinja licemjernosti, i sa sobom nosi prijetnju pojavljivanja novih diktatora, novih žrtava, i novih bjegova iz demokracije. Izlaz može biti samo jedan: međunarodni sud za zločine protiv čovječnosti koji je upravo u Rimu, uz tisuću smetnji i mnoge suzdržanosti, pušten u gradnju. Sve do njegove prve presude, naša je frustracija predodređena da se nastavi. Unatoč hrabrosti ministra Strawa. Pa čak i ako suđenje Pinochetu postane primjer za upozorenje, obećanje pravde", piše Franco Venturini.