BE 8. XII.LE SOIR GENOCID I RATNI ZLOČIN

BELGIJA LE SOIR 8. XII. 1998. Genocid ne smije postati banalni događaj XX. stoljeća "Po čemu se zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin razlikuje od genocida? Radi li se tu o nijansama ili je posrijedi neka druga razlika, zbog same prirode zločina? U sjeni godišnjice proglašenja Opće deklaracije o pravima čovjeka, slavi se još jedna godišnjica, godišnjica proglašenja Konvencije o sprječavanju i suzbijanju zločina i genocida, a ista ta Glavna skupština Ujedinjenih naroda prihvatila ju je 9. prosinca 1948., dan uoči prije spomenute deklaracije. To je još jedan sastavni dio međunarodnoga pravosuđa, a i on, pedeset godina poslije njegova prihvaćanja, izaziva žive i zamršene rasprave. Međunarodna krizna skupina tome je jučer u Bruxellesu posvetila razgovor na temu 'Genocidi i zločini protiv čovječnosti, izazov za XXI. stoljeće'. Liberalni senator Alain Destexhe, bivši voditelj Liječnika bez granica i predsjednik Međunarodne krizne skupine, upozorio je na previše često verbalno spominjanje i banaliziranje riječi 'genocid' pri opisivanju svih vrsta zatiranja, pokolja i represija, od Pinocheta do Sadama Huseina, a ponekad i kad je riječ o ubijanju životinja. Pojam 'genocid' nije bio posve jasan ni na suđenju u Nuernbergu. 'Pravna istina je varljiva, može biti pogrešna, a izaziva strašnu pomutnju u glavama, zbog čega genocid postaje banalni događaj XX. stoljeća', izjavio je Maxime Steinberg, profesor povijesti na Universite Libre de Bruxelles. Genocid je 'uništavanje jednog naroda sustavnim istrebljivanjem, ali ne samo muškaraca, nego i žena i djece', ustraje taj stručnjak za 'konačno rješenje'. Yves Ternon, kirurg i povjesničar, stručnjak za genocide, kaže da oba haaška ad hoc osnovana suda, onaj za područje bivše Jugoslavije i onaj za Ruandu, spominju genocid, a time pridonose zabuni i brišu posebnost riječi 'genocid'. Genocid je riječ koja pripada isključivo pravosuđu. A razlikovanje zločina protiv čovječnosti i genocida katkad je vrlo teško, ali je nužno, budući da će se naći i u optužnici. 'Važno je da se ta dva pojma ne brkaju, kako bi nas povijest mogla bolje upozoravati kada se izlažemo opasnosti od pojave genocida', dodaje Steinberg. Stvaranje međunarodnoga kaznenog suda, o čemu je odlučeno u srpnju ove godine u Rimu, najavljuje kraj nekažnjavanju najgorih zločina, a među njima je i genocid. To je i druga prigoda za Konvenciju o borbi protiv genocida, naglasio je Erik Derycke, ministar vanjskih poslova Belgije, koji smatra da je pravosuđe postalo glavni element preventivnog diplomatskog djelovanja. Gianfranco Dell'Alba, europski parlamentarni zastupnik i jedan od sudionika stvaranja novoga kaznenog suda, drži da će međunarodni kazneni sud konačno stvoriti stegovna načela za one koji budu kršili Opću deklaraciju o pravima čovjeka. Ali njegov optimizam neki osporavaju, ili se suzdržavaju. Filozof Alain Finkielkraut upozorava na sadašnje euforično raspoloženje i strahuje od rasapa pravosuđa koje zbog genocida progoni generala Pinocheta, a njegovi zločini nemaju nikakve veze s tim pojmom, čak se ne mogu svesti ni pod naziv 'zločini protiv čovječnosti'. I sve se to zbiva samo zato što se izbjegava točno određivanje pojma. Finkielkraut se boji da će zločin tako izići iz vremenskog konteksta, da će biti delokaliziran zbog djelovanja televizije. Gledatelj želi postati sudionik, kojega će sudac postaviti na to mjesto, umjesto pravih sudionika. 'Neke su države odlučile zaustaviti nasilje proglašavanjem amnestije: Poljska, Južnoafrička Republika i Čile. U tom 'westernu nazočnosti na televiziji, nitko se ne pita kakav je stav Crkve ili čileanske vlade', zabrinut je Finkielkraut. Osim toga, Finkielkraut vidi i vezu između sve veće nemoći međunarodne zajednice i sudskog aktivizma. 'Što se manje stvarno djeluje, više se sudi', ljuti se Finkielkraut. Emma Bonino, europska povjerenica zadužena za pitanja humanitarne politike, misli da međunarodni kazneni sud, koliko god on bio potreban, neće biti čudotvorno rješenje. 'Ne smije se sakralizirati humanitarna djelatnost', kaže Emma Bonino. 'Ona ne može riješiti problem, a on je političke prirode'. Umjesto da se govori o sprječavanju krize, talijanska radikalna aktivistica željela bi vidjeti Europu koja će jasno odrediti svoje interese, vrijednosti i prioritete, a među njima bi se trebala naći i borba za poštovanje ljudskih prava. Mark Eyskens, koji postavlja nezgodna pitanja o univerzalnosti i prihvatljivim granicama nacionalizma, misli da 'humanitarni aktivizam služi za prikrivanje nemoćne europske vanjske i obrambene politike'. Mnogi izaslanici slažu se da je vojna intervencija često jedini način za zaustavljanje genocida. 'Zaista je vrijeme da se odredi minimalni konsenzus o tome što može izazvati i biti cilj neke intervencije: priroda i veličina zločina, tko su ubojice i kako ih zaustaviti', zaključuje Alain Destexhe", piše P. L.