RFI-50. OBLJETNICA DEKLARACIJE O LJUDSKIM PRAVIMA-7-12

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 7. XII. 1998. 50. obljetnica deklaracije o ljudskim pravima "Prije 50 godina u Parizu Glavna skupština UN-a iznimno je održana u palači Chaillot da bi prihvatila opću deklaraciju o ljudskim pravima. Pariz je izabran kao simbol, a bilo je i političkih razloga jer je ideologija ljudskih prava, da tako kažemo, vezana uz duh i zbivanja oko francuske revolucije. Iako otuda do fraze koja se često čuje u Francuskoj, da je Francuska domovina ljudskih prava, ima veliki korak. Bilo kako bilo, francuska vlada je odlučila obilježiti 50. godišnjicu na najsvečaniji mogući način, uz bezbroj simpozija, manifestacija, izložaba i sl. Organizacija ove proslave povjerena je Robertu Badinteru, poznatom francuskom pravniku i bivšem ministru pravde. Manifestacije su počele početkom rujna u raznim gradovima Francuske, a kulminacija će biti 10. prosinca u Parizu sa svečanom ceremonijom na kojoj će sudjelovati puno poznatih osoba iz međunarodnog javnog života. Paralelno uz ovu akciju, pod okriljem vlade, svoje manifestacije organiziraju nevladine organizacije koje su posljednjih godina toliko nazočne na Balkanu. Njihovi predstavnici će se okupiti u Parizu 8. i 9. prosinca i otuda će se uputiti nešto što se već zove 'Poziv iz Pariza'. To će biti, bez sumnje, neki dirljiv i moralan apel za poštivanje ljudskih prava i uopće humanizaciju javnog života. Tema je velika, čak i za one koji su izgubili sve iluzije o ljudskim pravima, koji smatraju da je to obična demagogija, da ni jedna vlada neće i ne može voditi računa o takvim deklaracijama - a takvih je puno koji su izgubili iluzije. Međutim, čak i za njih, tema je velika jer je riječ o idejama koje su igrale vrlo značajnu ulogu u povijesti posljednja dva stoljeća, a posebno u drugoj polovici ovoga stoljeća. Dakle, uz pohvale i kritike, riječ je o idejama kroz koje se nekako prelama moderna povijest. Dovoljno je podsjetiti na ulogu koju je borba za ljudska prava igrala u bivšim komunističkim državama, u dva posljednja desetljeća prije raspada sovjetskog imperija. Borba za ljudska prava pokrenula je masu disidenata iz tih vremena, primorala Sovjetski Savez na otvaranja i prilagođavanja. Jednom riječju, to je bilo najmoćnije propagandno oružje u vrijeme hladnog rata u rukama Zapada. Manje spektakularno, ali s trajnijim posljedicama, ideologija o ljudskim pravima je utjecala na evoluciju običaja na samom Zapadu - na davanje prava manjinama, na borbu protiv rasizma, na ravnopravnost žena, na dostojanstvo radnika, na stjecanje ekonomske nezavisnosti i pravne zaštite. Ali i na neku moralističku hipokriziju koja je postala velika zapadna moda i koje Zapad nikako da se oslobodi. Sad, ako se u sve to uđe dublje, naravno, realnost se nigdje ne poklapa s proklamacijama, ali ima i promjena. A u svakom slučaju, kakvi god da su rezultati, moderna povijest protječe u tim borbama. U pitanju je već pojam 'univerzalna' u Deklaraciji o ljudskim pravima. Uz to ide i, ovo kaže Robert Badinter, i pridjev nedjeljiva. Oni koji ne prihvaćaju univerzalnost i nedjeljivost ljudskih prava, kaže Badinter, dovode u pitanje Deklaraciju. Univerzalnost znači da ista ljudska prava vrijede u svim kulturama, religijama, i civilizacijama, a nedjeljivost da treba prihvatiti sva ljudska prava, i socijalna i ekonomska. Ta prava, socijalna i ekonomska, jamči pakt iz 1966. godine koji npr. nisu još potpisale Sjedinjene Države. Ali univerzalnost je mnogo više u pitanju. Ona se sudara s nečim što se zove kulturni relativizam - teorija po kojoj razne zemlje, razne kulture, razne tradicije, imaju svoj ritam razvoja, svoj sustav vrijednosti, koji može biti u raskoraku sa shvaćanjem ljudskih prava na Zapadu. To je realnost povijesti. Recimo, Saudijska Arabija - primjer koji citira Badinter - odbija potpisati Deklaraciju jer smatra da je nespojiva s islamskim zakonom kako ga ova zemlja razumije, a koji je malo stariji od ljudskih prava. Problem je što u ovoj zemlji, kao i u mnogi zemljama islamske tradicije, položaj žena spada u flagrantno kršenje ljudskih prava. Ili, općenitije gledano, u nekim afričkim i azijskim zemljama jednostavno ne razumiju zapadnu viziju ljudskih prava koja su shvaćena gotovo isključivo kao prava individue, dok u tim zemljama ljudsko biće vide ponajprije kao dio kolektiva u kojem se individua žrtvuje. I smatraju tu viziju o čovjekovoj prirodi i društvu dubljom. Ovi prigovori mogu se širiti tako da vam se učini da je koncepcija ljudskih prava ili nedovoljna ili pogrešna ili nedosljedna ili neprirodna. Trebalo bi da ljudska prava, kako priznaje Badinter, dovedu u pitanje danas znanstveni progres. Genetiku, na primjer, koja manipulira s ljudskom vrstom, i industrijski razvoj koji ugrožava životnu sredinu. S druge strane, kad se uđe u tu humanitarnu dogmatiku, skoro cijeli život se mora diskvalificirati - pretvara se u zločin. 35.000 djece umire svakoga dana u svijetu zbog nedovoljne njege, 1.300,000.000 zarađuju jedan dolar dnevno - sličnih strašnih podataka su puni svi izbještaji povjerenstava o ljudskim pravima. Sljedeći prigovor je najpoznatiji našim slušateljima - to je humanitarna industrija i moralizam koji osiguravaju karijere golemoga broja ljudi koji troše golema sredstva, o čijim zloupotrebama se može govoriti koliko i o ljudskim pravima. Optužbe koje se često čuju iz zemalja trećeg svijeta da američka propaganda o ljudskim pravima prikriva nametanje američke dominacije, širenje tržišta i zapadnog načina života, također nije sasvim bez temelja. S obzirom na te opaske nije tako lako dokazati veličinu ove humanitarne ideologije. Deklaracija o ljudskim pravima je veliki ideal, tj. oslikava način na koji je moderna epoha zamišljala velike ciljeve. U Bibliji, a Biblija je rađanje velikog morala i ljudske savjesti, ovakva koncepcija čovjeka bi se smatrala smrtnim grijehom. Ne polaži svoje nade u čovjeka, jedna je od osnovnih božjih poruka, odnosno čuvaj se da staviš čovjeka u centar svijeta. Dakle, veliki ideal jedne epohe to su ljudska prava, ali rođen u vrijeme kad se vjerovalo u napredak (u 19. stoljeću), kad se vjerovalo da je posljednja misao društva ili posljednje znanstveno otkriće zaista kriterij istine i mora biti valjano za sve ljude i epohe. U tom zanosu oslobađanja i emancipacije čovjeka rođeni su veliki revolucionarni pokreti, pa i komunistički ideali, ali i velike zablude i zločini. Kraj 20. stoljeća je razorio mnoge ideološke iluzije. Duh napretka i znanosti u čijem okrilju je rođena vjera u ljudska prava ponekad je viđen kao duh koji vodi k uništenju planete. I u tim razočaranjima ni ljudska prava nisu najbolje prošla, i ona danas izazivaju cinične komentare kao da se iza njih kriju materijalni i politički interesi. Iako, opet, ostaju nekako kao jedina ljuštura starih nada. Teško ih je braniti ali još teže napustiti, jer se o nekom moralu mora govoriti (...).