AVVENIRE 6. XII.- POZADINA SLUČAJA OCALAN

ITALIJA AVVENIRE 5. XII. 1998. Moskva i Ankara podijeljene morem crnog zlata "(...)Tijekom dugog putovanja koje je vođu PKK-a dovelo iz Sirije do Rima, odlučujuća dionica bila je, to već znamo, Moskva, gdje se Apo zadržao gotovo mjesec dana. Izrazito dugo razdoblje, bilo gdje, za tako izloženog čovjeka, i traženog u nekoj zemlji, kao što je on. Cijela vječnost u Moskvi za čelnika oslobodilačkoga pokreta kojega su, u vremenima Berlinskog zida, kada je Turska bila jugoistočni bedem NATO-a, držale u milosti (a kasnije i konkretno potpomogale) sovjetske obavještajne službe kojima je upravljao Evgenij Maksimović Primakov, koji je sada predsjednik ruske vlade. Postoji snažna sumnja da je Primakov ili netko od njegovih ljudi, koji to, kao što je i logično, niječe, Oecalana uputio prema Rimu. Unatoč tomu što ga dio zapadnog tiska uporno predstavlja kao novog čovjeka (sa 67 godina, nakon što je vodio tajne i ministarstvo vanjskih poslova...), koji je izvan lobija i borba za vlast tijekom posljednjih godina, Primakov je na vlast došao uz pomoć točno određenog 'kartela' teških industrija, tvrtki povezanih s vojnom strukturom, i, ponajviše, naftnih kompanija. Sve je to već viđeno, jer najmanje od 1993. godine energetski divovi, divovi plina i nafte, zapravo vladaju Rusijom. Novost je bila u tome što su se sada osvetili naftaši, nakon godina vlasti Gazproma i vlade Viktora Černomirdina (probitačnih za oboje: Gazprom je Černomirdinu darovao političku karijeru, a Černomirdin je Gazpromu pomogao da dođe na 91. mjesto na ljestvici 500 najvećih tvrtki u svijetu, prema Financial Timesu, i preusmjeri svoja ulaganja, kupujući dioničke kvote banaka kao što su Vnehstorgbank, Imperial, Sovfintrejd, Promstrojbank i Olimpskij). Smjena Černomirdin-Primakov (uz prekid od 4 mjeseca mladog Kirijenka) premjestila je osovinu strateških interesa. Gazprom je ustrajao na tome da ima dobre odnose s europskim klijentima (Njemačkom, Slovačkom, Češkom republikom, Italijom i Francuskom, najvećim potrošačima ruskog plina) i s Turskom, koja bi bila spremna (prema sporazumu nazvanom Goluboj Potok) ne samo kupiti plina za tri milijarde dolara, već i izgraditi plinovod koji bi, prolazeći preko njezina teritorija, Gazpromu omogućio da dođe do južne Europe i pobijedi alžirsku konkurenciju. Naftaše zanimaju druge stvari, a prije svih, odbiti, ili barem ograničiti, američku i tursku ofenzivu na naftna polja Kaspijskog jezera i središnje Azije, koja je turkofonska i proturska. Tu je riječ o rezervama koje, prema različitim procjenama, idu od 30 do 200 milijarda barila sirove nafte, i o ulaganjima koja se, samo za Azerbajdžan, procjenjuju na 30 milijarda dolara. To je ocean novaca, i more crnog zlata koje treba izvaditi i, prije svega, uputiti prema zemljama potrošačima. To se, u biti, može napraviti na samo dva načina: upotrebom (i plaćanjem) luke u Novorossisku i već postojećih ruskih naftovoda ili tako da se nastavi s provedbom projekta naftovoda (dugog 1730 kilometara, koji stoji 2,5 milijarde dolara) koji bi od Bakua (Azerbajdžan) trebao proći preko Gruzije (gdje je prije samo nekoliko mjeseci, gle slučaja, predsjednik Ševarnadze čudom izbjegao atentat) i Turske, te doći do luke Ceyhan, na obali ispred Cipra. Interesi Rusije i Turske istovjetni su kada se govori o plinu, a suprotstavljeni su kada se dotakne nafta, odnosno sila koja je Primakova dovela na vrh vlasti, i ista ona sila koja je potaknula ruski intervencionizam u svim ratovima i sukobima na Kavkazu, od onoga armenskih separatista Nagorno-Karabaha protiv Azerbajdžana, do onoga Abhaza protiv Gruzije, pa sve do surovog i neuspješnog suzbijanja čečenskog autonomizma. Možda to nije dovoljno da se osumnjiči mirnog Primakova da je organizirao Oecalanovo putovanje na odmor u Rim. Međutim, i više je nego dovoljno da nas navede da uočimo i druge 'podudarnosti'. Prva, da je još kao ministar vanjskih poslova, sadašnji ruski premijer srčani protivnik širenja NATO-a, a 'slučaj Oecalan', zasigurno, sa sporom između dvije podjednako strateški važne zemlje kao što su Italija i Turska, ne pridonosi dobrom funkcioniranju Saveza na području toplih mora, koja su uvijek bila od ključne važnosti. Druga je da je, nakon mega-spajanja koja su promijenila obilježja Sedam naftnih Sestara (posljednje i najveće je ono između Mobila i Exxona, koje je rodilo diva od 180 milijardi dolara godišnjeg prometa), ENI (talijanska državna tvrtka za goriva, koja je na sedmom mjestu sa svojih 35 milijardi dolara prometa) ostala jedina istinski 'nacionalna' kompanija. Moglo bi se kazati; jedina velika kompanija male nacije, odnosno, najlakša meta. Sve to, kao što se vidi, nema mnogo veze s Kurdima, bombardiranim selima, i tisućama izbjeglica. Ovdje će se pokazati kakvi su zapravo, svako za sebe, Oecalan i Italija. I kakvo bi oslobođenje trebalo turskim Kurdima: oslobođenje od neprijatelja ili od prijatelja koji su preveliki teret", piše Fulvio Scaglione.