DELO-TKO SE USUDI?-1. XII.

SLOVENIJA DELO 1. XII. 1998. Tko se usudi? "Ozračje bezbrižnosti, znakovito za minule slovensko-hrvatske odnose, posljednjih tjedana zamjenjuje više sluha za potrebitost rješavanja nagomilanih bilateralnih pitanja. Radi li se ovaj put o nečem više od zavođenja obećanjima? Učestalost sastanaka, dobro raspoloženje i profesionalna vedrina su primjerna ali ne i dostatna okolnost za susjedski dijalog. Ono što nedostaje, jest hrabrost politike. Ne radi se samo o političkoj volji - suglasje struke je marginalno ako nema političkog suglasja na najvišoj razini - nego što više, o ostvarljivosti očekivanja. Usudi li se tko reći slovenskoj javnosti što može očekivati od rješavanja slovensko- hrvatskih odnosa? Naime, sada je kao i ranije jasno da je najviše što bi mogli postići diplomatski pregovarači najmanje što bi Slovenci bili spremni prihvatiti. Dug Ljubljanske banke trebat će jedanput vratiti (više ili manje), a prijenos spora na međunarodni autoritet uglavnom je samo kupovanje vremena. Za kršku nuklearnu elektranu trebat će potražiti formulu suvlasništva. Imovinsko-pravni sporazum je pripremljen i povezan u čvrst paket s rješenjem Ljubljanske banke i Nuklearne elektrane Krško. U svezi s najosjetljivijim čvorom , određivanjem morske granice, nema velike dvojbe da je cjelovitost Piranskog zaljeva pobožna želja, vjerojatno neostvariva pravnim putem i vjerojatno čak ni tihom diplomacijom. Možebitni se kompromis čini u uskrsavanju inačica takozvanog mariborskog prijedloga sa susreta premijera u jesen 1995. koji je približio stajališta na razmeđi oko 270 metara od hrvatske obale. No problem je kako da takvu morsku granicu - i sav ostali slovensko-hrvatski paket - proda javnosti ona ista politika koja je cijelo vrijeme govorila kako su sjajni slovenski aduti" - piše Saša Vidmajer.