DELO-BEZ PREKRETNICA-26. XI.

SLOVENIJA DELO 26. XI. 1998. Bez prekretnica, molim "Na istjeku roka koji su Hrvatska i Slovenija postavile za pregled škakljivih susjedskih tema i dogovor o tomu koje se mogu riješiti bilateralno, a što preusmjeriti na treći autoritet, pravog rezultata nema. Nije ga trebalo ni očekivati jer se opsežna međunarodna poglavlja o kojima se susjedi nisu mogli dogovoriti više godina, ne mogu riješiti preko noći. A ako politika sada nudi prividan dobitak, stalo joj je barem do dobrog dojma. U njegovoj pozadini teško se može prikriti da je dosje Hrvatska onaj nadasve sklizak diplomatski teren koji je za politiku previše riskantan i donosi malo javnog odobravanja a da bi bila spremna uhvatiti se doista s njim u koštac. Nikakvih prekretnica, molim, smanjuje očekivanja vođa diplomacije Boris Frlec, koji je poslije dobre godine dana na ministarskom položaju upoznat sa svim tegobama slovensko-hrvatskog dosjea, a još više s njegovom upregnutošću u koalicijsku vladavinu. U takvim okolnostima diplomacija se ne može pobrinuti za nešto više doli stvaranja primjernog političkog ozračja. Pomalo udaljeno od smjele izjave kojom je prvi diplomat popratio preuzimanje položaja kad je rješenje pitanja s Hrvatskom proglasio svojom prvom zadaćom, koju shvaća kao uvjet za brzo uključivanje Slovenije u Europsku uniju. Dobru godinu dana kasnije, kad opomene zbog neriješenih pitanja na južnoj granici opet izrazitije pritišću - i imaju svoja imena: bruxellesko povjerenstvo, britanski ministar Cook - taj isti vođa diplomacije tiho se pridružuje općenitoj logici podcjenjivanja nesređenih pitanja sa susjednim državama. A nije moguće utvarati si da popis otvorenih pitanja s Hrvatskom za Sloveniju nije teret. Odnosi sa Zagrebom prva su i neprekidna trauma slovenske vanjske politike. Negdje između, dijalog s Italijom je barem privremeno popustio, iako odnosi ostaju opasno krhki. I u odnosima s Austrijom naslućuje se više mekanih točaka, a dijalog je barem tu i tamo miroljubiv. Političko prenapuhane ali rubne teme s Rimom i Bečom nisu te koje bi doista naštetile slovenskoj vjerodostojnosti. Za razliku od toga, dosje Hrvatska povezan je s prvorazrednim političkim pitanjima - neodređena kopnena i morska granica, neriješena financijska problematika - a Sloveniji donosi glas države koja svoje probleme prenosi na međunarodnu zajednicu. I zato je dobro političko ozračje i spoznaja o značenju rješenja odnosa, što nam nude kao jedini plod tromjesečnog provjeravanja stanja slovensko-hrvatskih odnosa, poslije sedam godina obećanja, donekle premalo. Nakon što su odnosi s Hrvatskom zapletima glede elektrike iz Nuklearne elektrane Krško ljetos dosegli dno, smirivanje tonova i nešto više uzajamnog povjerenja samo je korak naprijed. A možda nešto vrijedi i spoznaja da su se obje strane sporazumjele koji se čvorovi mogu rješavati uz postojeće pregovaračke pozicije a gdje će trebati pomoć trećega. Ipak uz iznimku pomaka u pregovorima o statusu NEK, sve ostaje po starom. Koncept suvlasništva na koji očito pristaju i Zagreb i Ljubljana, određen je pomak, ako ga shvaćamo u okviru više obvezujuće odgovornosti za hrvatsku stranu, jer uključuje diobu brige za nuklearni otpad i zatvaranje elektrane. Na posljetku, radi se o jednom od najgorih strahova, povezanim s opskrbom južne susjede alternativnim izvorima energije. Pripremljeni imovinskopravni sporazum koji je zbog blokiranog vlasništva u Hrvatskoj bit slovenskog interesa, ne može biti korak naprijed ako je i dalje uvjetovan dogovorom o Ljubljanskoj banci. Baš u tom pitanju, gordijskom čvoru slovensko-hrvatskih odnosa, susjedi priznaju potpunu nemoć i kao jedini izlaz prijenos spora na trećeg suca. Predmet dogovora još je samo odabir međunarodnog autoriteta (arbitraža ili savjetodavne usluge). Što Ljubljana koja bježi od odgovornosti za dug hrvatskim deviznim štedišama očekuje od pomoći međunarodne financijske ustanove, nije jasno. No istodobno je znakovito da hrvatska strana to ne odbija. Ishod je za Sloveniju primamljiv već stoga što neugodan teret odlaže u nesigurnu budućnost i na leđa trećega. No što ako arbitraža postane previše rabljen instrument, pri ruci za tako reći sva neriješena pitanja. O određivanju granice uz pomoć međunarodnoga suca za sada doduše nema govora, no prije ili kasnije opet će postati aktualno. Što ako recimo Zagreb predloži arbitražu za određivanje morske granice u Piranskom zaljevu? Međunarodnopravna praksa prije je na njegovoj strani nego na strani državnoga zbora koji ustraje na cjelovitosti zaljeva, a slovenska vlada se ni u parlamentu ni u javnosti ne usudi reći da je to neostvariv maksimalistički zahtjev. Nade da će izričitost bruxelleskih dužnosnika prisiliti premijera na mjere, da će vladanje otrijezniti potpredsjednika, a da će dosje Hrvatska izazvati ministra vanjskih poslova, rasplinjuju se. I kao da još vjerujemo u mit da odnosi s Hrvatskom moraju odležati" - drži Saša Vidmajer.