30. XI. - FR - LA CROIX - VACLAV HAVEL

FRANCUSKA LA CROIX 30. XI. 1998. Europa mora smjerno preuzeti odgovornost Novinari lista Christine Dupre, Jean-Christophe Ploquin i Dominique Quinio razgovarali su s češkim predsjednikom Vaclavom Havelom. "- U govoru koji ste prije dvije godine održali u Aachenu, u Njemačkoj, govorili ste o tome da treba stvoriti 'uzornu' Europu. Što pod time podrazumijevate? = Europa ima tri izvora svoje kulture i duha: Antiku, judaizam i kršćanstvo. Jedna od ključnih vrijednosti, danas izuzetno važna, jest svijest o tome da smo odgovorni pred svijetom. Od sva tri izvora, ta se vrijednost najbolje odražava u kršćanstvu. Krist je na svoja leđa preuzeo teret sudbine, križ čovječanstva. I poslužio je čovječanstvu kao uzor, da vidi kako se mora ponašati. Načelo odgovornosti pred svijetom u Europi je poslije toga doživjelo razne promjene. Možemo to vidjeti kod Kanta i njegova 'kategoričkog imperativa': 'Ponašaj se onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema tebi'. Ali se mračnija strana tog interesa prema svijetu pojavila u obliku ekspanzionizma, kolonijalizma, uništavanja neeuropskih kultura, osobito kultura američkih Indijanaca, u Južnoj i Sjevernoj Americi. Takvo lice Europa više nikada ne bi smjela pokazati. Ona bi morala pokazivati smjerno lice i osjećaj za odgovornost pred svijetom. Čini se da je baš Europa pozvana da prva osjeti planetarne probleme i da predloži razne nenasilne načine za sučeljavanje s tim problemima. Ta suzdržanost, ta poniznost, omogućavaju poštovanje ostalih kultura, osobito onih neeuropskih. - Kako spojiti poniznost i djelotvornost pri sprječavanju sukoba? Nije li rat u Bosni naglasio nemoć Europljana? = Dobru se može služiti samo na jedan način - opirući se zlu. Prije Prvoga svjetskog rata europske države, a osobito Francuzi, pomislile su da služe dobru popuštajući pred navalom zla, svojom politikom pupuštanja prema Hitleru. Iz toga smo izvukli jasnu pouku: sa zlom se treba sukobiti što prije, drugim riječima, preventivno. Europa to, za sada, ne zna učiniti, pa joj SAD mora vaditi kestenje iz vatre. Bosna je bila upozorenje, ali se bojim da bi se to moglo ponoviti i na Kosovu. Ali naš kontinent još ima priliku da nauči djelovati. I u toj ambiciji ne treba gledati pokazivanje oholosti. Naprotiv, ako Europa na sebe preuzme teret preventivnog djelovanja kako bi se spriječili sukobi, u najgorem slučaju i uz primjenu sile, to će zapravo biti ponizno prihvaćanje svoje odgovornosti. Time će se izbjeći gubitci stotina tisuća ljudskih života. Na primjer, kad bismo pravoslavnu Srbiju željeli prisiliti da postane katolička, ili muslimansko Kosovo da prijeđe na pravoslavlje, to bi bilo pokazivanje oholosti. Ali natjerati ih, uporabom sile, da sjednu za pregovarački stol, to znači preuzimanje odgovornosti. Europa ima načina da to učini. Ona bi mogla biti jednako snažna kao SAD. Ali moramo biti bolje povezani na polju sigurnosne politike. A to je pitanje dobre volje. - Države srednje i istočne Europe kucaju na vrata Europske unije. Kakvo je značenje proširivanja? = Naše države donose dvije vrlo važne stvari. U prvom redu, Europska unija mogla bi biti destabilizirana ako ne iskoristi tu povijesnu prigodu, ako ne ujedini Europu. Bez obzira na crte razdvajanja na našem kontinentu, on je ipak cjelina. Sve je tu prepleteno, u svačijem je interesu da Europa bude jedinstvena. Druga je stvar manje uočljiva i opipljiva, a možda i teže prenosiva. To je iskustvo života u totalitarističkom režimu, sposobnost da se cijeni sloboda kao najviša vrijednost na koju treba paziti kao na zjenicu oka. Naše su države iskusile kako je to gorko. Ponekad se to bolje osjeti ako čovjek živi pritisnut pod nekim velikim kamenom. Nisam siguran da politički predstavnici država srednje i istočne Europe znaju izraziti taj osjećaj, ali mislim da se to mora učiniti. - Što mislite o stvaranju Europe? Bojite li se da bi ritam približavanja mogao biti usporen s dolaskom novog kancelara u Bonnu? = To se ne može ocijeniti na temelju govora s nekoliko tiskovnih konferencija. Postoje kalendar i rokovi, pregovori u Bruxellesu, i vjerujem da će ih njemačka vlada poštovati. Taj je proces vrlo zamršen i ne vjerujem da ga neki političar može promijeniti. Ne bojim se nove njemačke vlade. (...) - Sljedećeg tjedna slavimo pedesetu godišnjicu sastavljanja Opće deklaracije o pravima čovjeka. Mislite li Vi, koji zagovarate poštovanje drugih kultura, da neka prava, koja smatraju općim pravima, to ipak nisu? - Opća deklaracija o pravima čovjeka je temeljni dokument. Ali je jako tužno to što je sastavljena u atmosferi poslije jednog od najrazornijih ratova. Trebala nam je ta katastrofa da napišemo tu deklaraciju. Deklaracija je važna zato što je to obvezatni kodeks koji moraju poštovati svi ljudi na svijetu. Većina država poziva se na tu deklaraciju, a to je nešto sasvim novo u povijesti naše civilizacije, koja sada postaje globalnom. Ali bi tu deklaraciju vlade trebale i poštovati. Osim toga, u nju se uvijek mogu dodati još neka prava. Ja sam osobno bio nazočan u UN-u prigodom potpisivanja Povelje o pravima djeteta, a tada je bilo nazočno i mnogo državnika. - Bili ste disident za vrijeme komunizma. Jesu li današnji disidenti u svijetu bolje podupirani? = Pogledajmo kineske disidente. Ne vjerujem da smo ih zaboravili. Ali je istina i da ih snažnije podupiru male države nego velike sile. A ako želite razgovarati o ljudima koji su u srednjoj i istočnoj Europi pokazali malo više hrabrosti, u vrijeme kad su bili disidenti, nego što to čine sada, kad su na vlasti, objašnjenje je vrlo jednostavno. Tada su govorili sebi u bradu, a sada se moraju ravnati prema stanju demokracije koja vlada u njihovoj državi. Sada moraju voditi državu, obrazovati narod. Naravno, kad je riječ o mojoj državi, možemo spominjati i određeni češki provincijalizam, s dugom tradicijom, koji se možda odražava u manjoj pozornosti prema onome što se događa izvan Češke. Ali mislim da ja tome nisam podlegao. Moja savjest može biti relativno mirna. Bio sam prvi šef države koji je primio Dalaj lamu i Salmana Rushdiea. U UN-u sam postavio pitanje zašto Tajvan, demokratska država, nije član velike obitelji demokratskih država. Za Nobelovu nagradu predložio sam gđu Aung San Sun Kyi, vođu oporbe u Burmi, a ona ju je zaista i dobila. Mislim da se ja mogu braniti od mogućih optužba da ne poštujem svoja prijašnja načela. A jedna od naših odgovornosti jest i to da moramo reći Zapadu da nije baš previše lucidan kad misli da može poboljšati položaj disidenata u nekim totalitarističkim režimima suradnjom s tim režimima i šutnjom o kršenju ljudskih prava. Na taj se način, u najboljem slučaju, može postići privremeno popuštanje represije. Mi smo to dobro upoznali za vrijeme hladnoga rata. Kad su zapadne države pokazale hrabrost, kad nas je Francois Mitterrand primio unatoč prosvjedima, to je imalo velike povijesne posljedice (1)". (1) U službenom posjetu Pragu, u prosincu 1988., Mitterrand je u francuskom veleposlanstvu razgovarao s nekoliko čeških disidenata.