US IHT 11. XI. ŠIRENJE EU

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 11. XI. 1998. Put u budućnost za EU može potrajati "U utorak su s prvim valom kandidata iz istočne i srednje Europe (Republikom Češkom, Estonijom, Mađarskom, Poljskom i Slovenijom - kao i s Ciprom) započeli pregovori o proširenju EU. Odvijaju se pripreme za pregovore s drugim, manje naprednim kandidatima: Litvom, Letonijom, Slovačkom, Rumunjskom i Bugarskom", piše Roy Denman, bivši predstavnik Europskoga povjerenstva u Washingtonu. "Mnogo se očekuje od tih pregovora. Neki kliču da je ponovno ujedinjenje Europe pola stoljeća nakon konferencije na Jalti dovršilo njezinu podjelu između Istoka i Zapada. Drugi upozoravaju na masovno pojačanje koje stiže u EU: broj njezinih članica narast će sa 15 na 25, odnosno 26 budu li prevladane napetosti između turske i grčke strane na Cipru. A njezino stanovništvo narast će sa 373 milijuna na 476 milijuna i zasjeniti Sjedinjene Države. Mnogi se raduju tome što će proširenje prisiliti EU da ubrzano modernizira svoj ustroj i preispita neke od svojih rasipničkih navada. Opseg tih prednosti, vječni optimizam ljudske rase i činjenica da je proces dobro započeo ohrabrili su u Bruxellesu razgovore o ciljnom nadnevku za primanje prvog kruga članica oko g. 2002. ili 2003. Svatko tko vjeruje u taj raspored vjerovao bi i u Čarobnjaka iz Oza. Kao prvo, tko u EU zaista želi proširenje? Tony Blair je govornički posebno uvjerljiv. On je stavio proširenje visoko na popis britanskih prioriteta za Europu. Njemačka već dugo priželjkuje dovesti u EU svoja tradicionalna tržišta srednje i istočne Europe. A moglo se i očekivati da će Danska, Švedska i Finska poduprijeti prihvaćanje svojih baltičkih susjeda. No svi u Bruxellesu drže mogućim da Britanci žele proširenje kako bi EU postao prevelik da bi se njime moglo upravljati te da se uništi Zajednička poljoprivredna politika. Nadalje, Britanija, poput Švedske i Danske, neće biti u užem krugu europskog odlučivanja sve dok bude izvan zajedničke valute. Njemački utjecaj bit će znatno veći. Sad je Gerhard Schr?der, novi njemački kancelar, tjeskoban zbog dolaska slabo plaćene radničke snage s istoka. Schr?dera će, još više od njegova prethodnika, brinuti koliko će Njemačka morati platiti. Financije ostaju glavni problem za mnoge članice EU. Europsko povjerenstvo ocjenjuje da EU neće morati potrošiti više od 1,27% svog bruto nacionalnog proizvoda (koliko iznosi sadašnje ograničenje njezinih izdataka) čak i ako se pet ili više novih članica priključi u sljedećih pet godina. To se čini poput prvih troškovnih procjena za kanal La Manche. Ukupni BNP svih mogućih kandidata s istoka sada iznosi nešto više od polovice nizozemskog BNP-a. Opstanak tih zemalja u golemom, žestoko konkurentnom, cijenama jasnom gospodarstvu bio bi jednako težak kao suočenje Perua i Ekvadora s potpunom integracijom u Sjedinjene Države. Nakon devet godina ulijevanja 5% njemačkog BNP-a u ono što je nekad bila istočna Njemačka, ti L?nderi još ne bi bili sposobni za život da su neovisni. Trošak dovođenja svih 10 novih kandidatkinja iz srednje i istočne Europe do zapadnih standarda bio bi golem. Francuzi su to mudro uvidjeli. Oni su mali neto prinosnici proračunu EU i odlučni su u namjeri da ne postanu veliki. Tako su već zatražili od Europskoga povjerenstva da sastavi punu 'političku' procjenu pregovora o proširenju, što je Povjerenstvo protumačilo kao poziv na usporavanje pregovora. To će sigurno podržati članice koje imaju najviše koristi od strukturalnih fondova u proračunu EU - Španjolska, Portugal, Italija, Grčka i Irska. No s najvećim problemima u financiranju proširenja suočava se Njemačka. Ako se poljoprivredni doprinosi i uvozne pristojbe (dva elementa prihoda u proračunu EU) zanemare, s opravdanjem da se te pristojbe duguju izravno EU a ne pojedinim zemljama članicama, tad će slika relativnih doprinosa postati radikalno drukčija i čak još više nesklona Njemačkoj nego što pokazuju brojke koje je Povjerenstvo nedavno objavilo. Na temelju druga dva elementa primijenjena za financiranje proračuna, dijela poreza na dodanu vrijednost i dijela BNP-a, Njemačka se otkriva kao jedini znatan neto prinosnik. Njezin stvarni neto doprinos prema tom proračunu iznosio je 1996. golemih 7,4 milijarde ekija, u usporedbi sa slijedećom članicom po veličini doprinosa, Nizozemskom, čiji je neto prinos iznosio manje od milijardu ekija. Osim toga, Njemačka mora platiti visok trošak vlastitog ujedinjenja. Tako je Njemačka već najavila da će tražiti novi uzorak financiranja proračuna EU. A ona neće biti jedina koja će željeti ukidanje velikodušnog popusta koji uživa Britanija. Scena je spremna za dugu i ogorčenu borbu. Financije ni u kojem slučaju nisu jedina glavobolja proširenja. Poljoprivreda, nepoštena konkurencija, slobodno kruženje jeftine radničke snage i granični nadzori novih zemalja članica bit će dio mnogih problema s kojima se treba suočiti. Nevolja je s kićenom retorikom u tome da može voditi u očaj kad se sastane sa stvarnošću. Nema potrebe za očajem. Iako su problemi golemi, oni nisu nepremostivi. No obnova će, nakon pola stoljeća komunizma, trajati dulje nego što govornici tvrde. Prvi val možda budućih deset godina neće doseći puno članstvo u EU, dok će drugom valu za to trebati znatno više vremena. Uvijek je dobro prije odlaska na put imati realne zamisli o tome koliko će on trajati."